Izručenje Sretka Kalinića, pravosnažno osuđenog na ukupno 40 godina zatvora zbog učešća u zaveri za atentat na Zorana Đinđića i zbog više ubistava za račun Zemunskog klana, sada je sasvim izvesno i samo je tehničko pitanje
Dok je čekao odluku suda i Ministarstva pravosuđa Hrvatske, Sretko je Kalinić navodno ispričao svašta hrvatskoj i našoj policiji, a nešto od toga nekako je curilo u javnost sve vreme. Veliko je pitanje, međutim, šta je on sve rekao, šta je od toga istina, šta laž, a šta policijska psihološka kombinacija, kako se to u žargonu zove.
foto: tanjug…i ministri policije Hrvatske i Srbije, nedavno
U utorak 17. avgusta, ministar pravosuđa Republike Hrvatske Dražen Bošnjaković potpisao je rešenje na osnovu koga Sretko Kalinić treba da bude izručen Republici Srbiji. Rešenje je zasnovano na međudržavnom sporazumu po kome će strane-potpisnice jedna drugoj izručivati osumnjičene, optužene i osuđene za krivična dela korupcije i organizovanog kriminala. Sretko Kalinić je prvi takav slučaj; on je, naime, dvostruki državljanin: Hrvatske (rođen u Zadru) i Srbije. Šefovi država, premijeri i ministri načestitali su se jedni drugima i sebi samima povodom tog sporazuma i on je krenuo u primenu. Sretko Kalinić nije se žalio Vrhovnom sudu Hrvatske, a posle ministrovog potpisa na rešenju to ostaje samo tehničko pitanje između dve policije, pa se izručenje može očekivati ubrzo.
Sretko Kalinić izgubio se odmah po atentatu na Zorana Đinđića, 12. marta 2003, sasvim svestan kuda cela stvar vodi. Tokom akcije „Sablja“ i suđenja za atentat i za zločine Zemunskog klana njegova je uloga bila sasvim precizno osvetljena i osuđen je u odsustvu (zajedno sa još nekima). Dobio je 30 godina za zaveru za ubistvo premijera i 40 godina za ubistva i druge zločine koja je počinio za Zemunce. Juna ove godine, Sretko Kalinić zatražio je medicinsku pomoć zbog prostrelnih rana koje je zadobio kod jezera u Rakitju, predgrađu Zagreba. Policiji je rekao da ga je ustrelio Miloš Simović, takođe pripadnik Zemunskog klana u bekstvu, takođe osuđen u odsustvu na maksimalne kazne zbog sličnih i istih krivičnih dela. Kalinić je lišen slobode po poternici iz Srbije i ostao je da se oporavlja u zatvorskoj bolnici. Miloš Simović ubrzo je uhapšen pri ilegalnom prelasku granice kod Morovića, u Sremu i smešten u Zabelu. Oko čega su se njih dvojica dohvatili saznaće se – nadamo se – na ponovljenim suđenjima, jer su razne priče o tome bile protivrečne i ne baš uverljive. Zanimljivo je da je jedan Sretko Kalinić, notorni hladnokrvni ubica i vešt operativac, tako olako sebi dopustio da bude ustreljen, a da je jedan Miloš Simović, isti takav kao i Sretko, dopustio sebi da Kalinića ne dovrši („overi“). Da su opravdali svoje reputacije, do svega ovoga ne bi ni bilo došlo.
ŠPEKULACIJE: Sada, kada su obojica u dobar čas i uz Božju pomoć prispeli kući; Simović u Zabelu, a Kalinić za koji dan u CZ, treba videti da li će tražiti ponovljeno suđenje na koje imaju pravo, a po iste dve optužnice po kojima su osuđeni u odsustvu. To bi, dakle, bila dva suđenja (po predmetima Đinđić i Zemunski klan), ali se ne mogu isključiti još neki predmeti koji bi mogli biti formirani na osnovu u međuvremenu stečenih saznanja tužilaštva i njihovih iskaza koje su dali ili bi ih mogli dati.
Oko toga šta su Simović i Kalinić do sada ispričali srpskim i (Kalinić) hrvatskim policajcima, tužiocima i istražnim sudijama do sada se isprelo toliko raznih špekulacija i pretpostavki da se čovek u svemu tome jako teško razabira. To je postalo pitanje vere, što vrlo dobro znaju majstori medijski propagandisti i advokati-consiglieri cele te ekipe koje smo dobro upoznali od pobune JSO 2001. do danas. Tako se sada u javnost puštaju kojekakve informacije na više tema: te Kalinić priznao da je pobio razne ljude tokom ovih godina u bekstvu; te svedočiće protiv ovoga i onoga, ovih i onih; te razjasniće neke važne nerasvetljene slučajeve; te Miloš Simović isto tako ispričao svašta; te nude se za svedoke-saradnike; itd.
Pošto nijedan od njih dvojice nije razgovarao sa novinarima, sve te priče mogu da poteknu iz tri moguća izvora: od advokata koji se nadaju nečemu od ponovljenih suđenja, ili su to nešto već nekome obećali; iz bujne mašte medijske logistike Legije i njegovih pristalica i nalogodavaca; ili iz policijskih izvora. Sve tri skupine imaju svoje sasvim praktične i racionalne razloge.
Advokati-consiglieri nadaju se da bi Simović i Kalinić mogli da podriju prvobitne dve optužnice – što njima, ogromnim naporima uprkos – nije uspelo, pa da tako još malo rastresu ceo proces i unesu novu političku zbrku, što je bio cilj od početka. Istome se nadaju i medijska logistika atentatora, Legijini obožavaoci sa ekstremne desnice, politički prijatelji i nalogodavci. Svima njima bi veoma odgovaralo da ova dvojica u ponovljenim – ili i u nekim novim – suđenjima dovedu u pitanje prvobitne dve optužnice, pa da se onda od toga napravi novi politički cirkus od koga će koristi imati zna se ko.
PONUDA I POTRAŽNJA: Kalinić je, navodno, hrvatskoj policiji ispričao da je ubio svoje poslovne partnere Milana „Jureta“ Jurišića i Ninoslava „Nina“ Konstantinovića: da je jednoga iseckao na komade, propustio kroz mašinu za meso i ispustio u kanalizaciju; da je drugoga ubio i zakopao „negde na autoputu Beograd–Zagreb“. Osim toga, kažu i da je optužio Legiju Ulemeka da je naredio ubistvo svedoka-saradnika Zorana „Vuka“ Vukojevića; da je povezao Luku Bojovića sa nekim ubistvima (Jorga i dva telohranitelja Andrije Draškovića) i još koješta. Znajući sve te likove, nije teško poverovati u to; teško će biti te tvrdnje dokazati. Obojica – Simović i Kalinić – imaju pravo da se brane i cenjkaju kako znaju; istinu da govore ne moraju. Kalinićevo samooptuživanje više liči na zabavu koju on sebi unapred obezbeđuje, za duge zatvorske dane. Pritom ne rizikuje ništa, a ništa i ne dobija (osim zabave). Naime, njegova presuda na ukupno 40 godina pravosnažna je, izvršna i dobro utemeljena na dokazima; teško da bi u ponovljenom suđenju mogao da prođe bolje. Za svedoka-saradnika teško može da se kandiduje takođe, s obzirom na težinu krivičnih dela koja je počinio po optužnicama. Sa Simovićem je isti slučaj.
Pretpostavimo sada da – na osnovu u međuvremenu stečenih podataka i na osnovu izjava ove dvojice – tužilaštvo podigne neke nove optužnice u kojima bi oni bili važni svedoci, uz ostale dokaze koji bi bili pribavljeni. Recimo da, na primer, pomognu u rasvetljavanju ubistava Kuje Kriještorca, Zorana Vukojevića; da svojim svedočenjima ukopaju Luku Bojovića i njegovu bandu (jedan, Cvetko Simić, mrtav je; nekoliko je u zatvoru, ali su oni najvažniji tatini sinovi u bekstvu, Luka B. i Ivan B.); recimo da ispričaju strašno važne stvari o tome kako su Luka B. i Ivan B. nabavljali heroin i kokain iz Crne Gore i preko koga (policija to sluti već godinama). Šta onda? Mogu li na osnovu toga da se kvalifikuju za svedoke-saradnike? Teško. Sve i da rasvetle ubistva Momira Gavrilovića (od čega sve počinje), Slavka Ćuruvije itd. – teško.
KOMBINACIJA: Policiji, međutim, moglo bi da odgovara puštanje svih tih teorija u opticaj. To se u žargonu zove kombinacija: pustiš crva da radi, pa umetnici počnu uzajamno da se sumnjiče; dezinfomacija, pametno smišljena i spretno puštena u opticaj postaje kamen razdora. Uprkos svim svojim zakletvama, bratimljenjima, zagrljajima i cmakanjima, „časti“ i „reči“, kriminalci jedni drugima ne veruju ništa; s punim pravom, jer se isuviše dobro znaju između sebe: prodaće jedan drugoga i rođenu majku za dve banke. Policija to jako dobro zna i zato ne veruje ništa što ne vodi do dokaza prihvatljivog na sudu. Ali, ovakvi operativni podaci korisni su za taktičke kombinacije i obaveštajni rad. Tu valja imati strpljenja, a policajci ga imaju. Zanimljivo je kako je odjednom presušila priča o tome šta bi sve Miloš Simović imao da kaže, pa se sada svi bave Sretkom Kalinićem. Nije ni to bez neke.
Sada i nama svima treba strpljenja. Predstoje dugi i mučni razgovori Sretka Kalinića i nastavak istih takvih razgovora Miloša Simovića sa policijom i tužiocima. Biće tu cenjkanja, izvrdavanja, nadmudrivanja i nadasve proveravanja, što sve hoće da potraje. Onda će početi ponovljeno suđenje – ako se neko od ove dvojice (ili obojica) ne predomisli i ne zatraži ga. Tek onda će nastati cirkus sa novim verzijama trećih i ledenih metaka, podgrevanjem leševa iz Meljaka i s drugih mesta, Legijom za svedoka itd. Setimo se samo količine dokaznog materijala i broja svedoka iz prvog suđenja. Advokati odbrane, naravno, neće pristati samo na čitanje zapisnika; tražiće izvođenje dokaza ponovo gde god mogu: em su obećali, em im radi taksimetar. A tek političke stranke…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!