Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Naizgled, nije se dogodilo ništa spektakularno i prevratno. Pa ipak, već i sama činjenica da se ovde u protekla četiri meseca više pisalo o starom guverneru upućuje na zaključak da se promenilo nešto bitno, kako u privrednoj situaciji u Srbiji tako i u odnosu snaga u "zoni moći" koja određuje našu privrednu politiku
Na predlog predsednika Srbije Borisa Tadića, Narodna skupština je 28. jula izabrala novog guvernera Narodne banke Srbije, eksperta za finansijska tržišta dr Dejana Šoškića (43), profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu i dosadašnjeg predsednika Saveta NBS-a. Na istoj sednici Skupštine, za predsednika Saveta guvernera NBS-a izabran je poznati finansijski stručnjak Boško Živković (56), takođe profesor ekonomije u Beogradu.
Tako se završio ciklus promene vodećeg čoveka u centralnoj banci Srbije, koji je otpočeo 23. marta ove godine, kada je Radovan Jelašić dao ostavku na svoju funkciju „iz ličnih razloga“. Na ljubaznoj, javnoj primopredaji dužnosti (29. jula) novi guverner Šoškić je najavio „kontinuitet monetarne politike“ i dodao da će NBS „sarađivati sa državnim institucijama u podsticanju izvoza, štednje i investicija, odnosno promeni privredne strukture“. Na finansijskim tržištima Srbije sada već očekivana smena na vrhu NBS-a nije izazvala nikakvo posebno talasanje, osim što je nastavljen kontinuirani postepeni pad vrednosti dinara u odnosu na strane valute, veoma primetan poslednjih deset meseci.
Promenjen je, dakle, guverner, a naizgled, nije se dogodilo ništa spektakularno i prevratno. Pa ipak, već i sama činjenica da se ovde u protekla četiri meseca više (i to bez kritičkih nota) pisalo o starom guverneru Jelašiću, nego o novom, odmah najavljenom, guverneru Šoškiću, upućuje na zaključak da se promenilo nešto bitno, kako u privrednoj situaciji u Srbiji tako i u odnosu snaga u „zoni moći“ koja određuje našu privrednu politiku.
U političkom smislu, odlazak Jelašića sa vrha NBS-a okrenuće sve značajne bujice nezadovoljstva ekonomskim stanjem u Srbiji isključivo ka Vladi Srbije i njenom sve jačem, ali i usamljenijem predsedniku. Jelašić je, naime, tokom proteklih godina uspeo da od Narodne banke stvori ne samo kredibilnu novčanu instituciju nego i jedan zaseban centar ekonomske politike koji je „prihvatao“ na svoja leđa i deo nepopularnih mera, a naročito bio u stanju da se podmetne pred talas gneva različitih interesnih lobija u zemlji.
U „srdačnom neprijateljstvu“ sa svim zagovornicima autarhije i „patriotskih kredita“, sa večitim „promoterima državnosti i nezavisnosti“ (ma šta to značilo) i sa celom „budžetskom rajom“, Radovan Jelašić je stekao skriveno poštovanje svojom doslednom politikom „rada i reda“. Sa imidžom ključnog čoveka MMF-a u Srbiji i „čuvara stranog kapitala i stranih banaka“, on je zbog navodno „jakog dinara“ izazivao svojevrsno strahopoštovanje kod ovdašnje sirotinje i ambivalentni bes prezaduženih preduzetnika – koji nisu hteli njegovu smenu, nego su tražili da pređe na njihovu stranu.
No, vešti Radovan otišao je tačno u trenutku kada se taj „jaki dinar“ morao suočiti sa svim realnostima i cehovima propuštenog vremena. On je znao, a valjda to znaju i oni koji su tražili njegovo razumevanje, da se na duži rok „stabilan dinar“ ili „predvidiv devizni kurs“ ne prave u guvernerskom kabinetu. On je znao, a sigurno to znaju i njegovi kritičari, da su proteklih godina upravo skupe i visoke devizne rezerve NBS-a omogućile celoj zemlji, svim krupnim kapitalistima i celom narodu da se zaduže u svetu – te da bi „otplata“ tih dugova upravo iz tih rezervi bila finansijski „perpetuum mobile“. Zbog svega toga, čak i samoj Vladi odgovaralo bi i dalje da je Jelašić ostao u „monetarnoj palati“, to jest da se na nekog drugog može gunđati kad stvari ne idu dobro ili je potrebno neko odricanje. Šoškić, u tom smislu, zasad ne može zameniti Jelašića.
Pa ipak, mada je dinar počeo da kleca još za Jelašićevog mandata, uglavnom nevini Dejan Šoškić moraće da pokusa čorbu izvesnog razočaranja stranih investitora i špekulanata u Srbiju (i bez jednih, i bez drugih – nema priliva stranog kapitala), da ostane kriv za i dalje veoma nisku konkurentnost srpske privrede na svetskoj pijaci i za gotovo neizbežne monetarne lomove, koje će izazvati traganje za novom „strukturnom politikom“ u ekonomiji Srbije. Nažalost, sada su očekivanja od monetarne i devizne politike prevelika, što je delimično i nasleđe nekadašnje bučne samohvale koju su kod nas ustoličili guverneri Dinkić i Jelašić (to sada samo Radovan priznaje). Prevelika očekivanja raširena su ne samo kod političara i privrednika, nego i kod mnogih ekonomista, zagovornika različitih „novih modela razvoja Srbije“.
Realistično govoreći, novi guverner Šoškić će se prvo suočiti sa inflacionim pritiscima koji se obično gase restrikcijama. No, kako „stezati novac“ u zemlji koja se i dalje batrga u recesiji. Kadrovski renoviran NBS, kao „agent MMF-a“, najveći doprinos bi mogao dati nastavku reformi javnog sektora – kad parlamentarni izbori ne bi bili relativno blizu. Možda bi novi guverner, ipak, trebalo glavnu pažnju da usmeri na očuvanje kreditne sposobnosti Srbije, jer dolaze godine kada će se zgušnjavati i državne spoljne obaveze, a privatne su već zgusnute.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve