Srbija i NATO (4) >

Ratno krštenje u
Bosni i Hercegovini

Kada je 28. avgusta 1995. od minobacačke granate na sarajevskoj pijaci Markale poginulo trideset osam osoba, a devedeset ranjeno, NATO je započeo široko bombardovanje položaja Vojske Republike Srpske. Ova operacija, nazvana "Razborita prisila", trajala je od 30. avgusta do 21. septembra 1995. NATO je u okviru nje izveo preko tri hiljade borbenih letova, a VRS je iznad Pala oborila francuski "miraž 2000K" i zarobila dva pilota

Posada aviona za elektronsko osmatranje AWACS, 28. februara 1994. u 6.31 sat vidjela je na radaru odraz letilica u zraku nekih devet kilometara jugoistočno od Banja Luke. Odmah su obavijestili patrolu od dva lovca F16C iz sastava NATO snaga koji su na osnovu Rezolucije 816 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija bili u operaciji kontrole zabrane letenja nad Bosnom i Hercegovinom. U 6.35 vođa patrole obavijestio je nadređene da je uočio formaciju od šest borbenih aviona. Istog trenutka, oficir iz AWACS-a radio-vezom je naredio ovim letilicama da napuste zračni prostor BiH; u suprotnom, biće napadnuti, zaprijetio je. Nitko iz šest aviona nije odgovorio – naprotiv, nastavili su let spuštajući se veoma nisko i prateći konture tla. Ubrzo, digli su se na nekih tri hiljade metara i bombardovali industrijsko postrojenje u Novom Travniku. Vođa NATO patrole lovaca F16C u 6.42 zatražio je od pretpostavljenih dozvolu da napadne. Direktnom radio-vezom preko AWACS-a, u 6.43 američki general-potpukovnik Džems Čembers iz komandnog centra NATO-a u Vićenci, izdao je dozvolu za napad.

LETO 1995: NATO avioni i snage za brzu intervenciju otvaraju vatru po srpskim položajima (i slika nad tekstom);...

Tri rakete ispalio je jedan od dva F16C iz patrole: prvu u 6.45, drugu u 6.47, a treću u 6.48. Četvrta raketa ispaljena je iz aviona druge lovačke patrole NATO-a u 6.50. Jedan za drugim oborena su četiri aviona: prvi kod Šipova, drugi kod Mrkonjić Grada, treći kod Sanskog Mosta, a četvrti kod Kapuljaha. To su bili podzvučni i zastarjeli jugoslavenski aparati tipa "jastreb" Srpske vojske Krajine. Dva srpska aviona ipak su izmakla NATO patrolama. Jedan "jastreb" se uspio spustiti na aerodrom Mahovljani kod Banja Luke, a drugi se vratio na aerodrom Udbina odakle je poletjelo svih šest aviona. Zbog bombardovanja fabrike "Bratstvo" u Novom Travniku koje je – treba li reći – bilo u sukobu sa svakom logikom, pa i vojnom, poginula su tri pilota kada su se njihovi "jastrebovi" pretvorili u vatrene lopte; četvrtom je nekako pošlo za rukom da iskoči. Avanturizam i neodgovornost tadašnjih srpskih političkih i vojnih lidera jednostavno nisu imali granice. Zahvaljujući njima, NATO je prvi put od svog osnivanja 1949. upotrebio oružje u okviru jedne zvanične misije.

...vojnici UNPROFOR-a
kao taoci

POČETAK RASPADA: Kraj hladnog rata uveliko je ostavio NATO bez posla – opasnost sa Istoka jednostavno više nije postojala. Slom Varšavskog pakta imao je direktne posljedice i po Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Manevrirajući između Istoka i Zapada nakon Titovog sukoba sa Staljinom 1948, zemlja je nakon pada Berlinskog zida 1989. ostala bez svih svojih dotadašnjih uporišta u vanjskoj politici: em je strateški značaj jugoslavenske teritorije izgubio svaku važnost, em je Pokret nesvrstanosti u svijetu bez blokovske podjele uveliko ostao bez političkog sadržaja.

Ipak, glavna reakcija na pad Berlinskog zida u Jugoslaviji bilo je njeno pucanje po nacionalnim šavovima. Novonastale partije u svim republikama pored izrazito nacionalnog naboja i suverenističkih pretenzija bile su – barem deklarativno – izrazito prozapadno orijentirane. Tako je, potpuno u skladu sa duhom vremena, gotovo čitava jugoslavenska javnost dala podršku koaliciji koju su pod mandatom Ujedinjenih nacija okupile Sjedinjene Američke Države kako bi iračku vojsku izbacile iz Kuvajta u januaru 1991. Čak je Srpska radikalna stranka ponudila da njeni članovi kao dobrovoljci učestvuju u Prvom ratu u zalivu na savezničkoj strani u okviru NATO-a; jedini uvijet im je bio da na uniformama imaju i srpska nacionalna obilježja.

Za razliku od vlasti izabranih na prvim višestranačkim izborima u Jugoslaviji nakon 1945. u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji, one u Srbiji i Crnoj Gori nisu iza sebe imale antikomunistički i prozapadni legitimitet. Upravo će to odrediti kako njihov odnos prema NATO-u tako i Alijanse prema njima u ratnoj dezintegraciji Jugoslavije. Mada su kao glavni ratni protivnici tadašnji predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili podjednako autoritarni nacionalistički populisti, bitno se razlikovao njihov odnos prema međunarodnoj zajednici. Dok se Milošević nikako nije htio pomiriti sa propašću Sovjetskog Saveza i prihvatiti nemoć Rusije tokom devedesetih, te je svoju politiku gradio na kombinaciji hazarda, inaćenja, otvorenog suprotstavljanja i iznuđenog popuštanja pod pritiscima, Tuđman je nastojao da se u svakoj prilici pokaže maksimalno kooperativnim – barem na riječima.

foto: ap photoRED PREGOVORA, RED RATOVANJA: S. Milošević i R. Holbruk;...

U desetodnevnim sukobima u Sloveniji u junu 1991. i, potom, u ratnim dešavanjima u Hrvatskoj do kraja iste godine, NATO nije imao direktnu ulogu. Alijansa je bila obrambeni savez formiran na početku hladnog rata i njegove strukture nisu vidjele način za intervenciju u krvoproliću u bivšoj Jugoslaviji koje je, pored raznih drugih karakteristika, imalo i mnoga obilježja građanskog rata. Ipak, pojedine njene članice ipak su poslale svoje vojnike u Hrvatsku u okviru mirovne misije Ujedinjenih nacija pod imenom UNPROFOR da nadgledaju primirje potpisano 3. januara 1992. u Sarajevu na osnovu plana bivšeg američkog državnog sekretara za vanjske poslove Sajrusa Vensa. Riječ je bila, zapravo, o zamrzavanja sukoba: Hrvatska na jednoj i samoproglašena Republika Srpska Krajina i Srbija na drugoj strani trebale se u dogledno vrijeme da pronađu političko rješenje. Ono se prije svega ticalo statusa Srba u Hrvatskoj, odnosno u tada postojećoj Krajini. Istovremeno, manji kontingenti UNPROFOR-a raspoređeni su i u Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Zamisao je bila da tu preventivno djeluju kako se etnička napetost ne bi pretvorila u oružani konflikt.

...R. Karadžić i R. Mladić;...

Lako naoružane trupe u okviru UNPROFOR-a nisu spriječile izbijanje rata u Bosni i Hercegovini u proljeće 1992. Ovo najveće krvoproliće u Evropi nakon Drugog svjetskog rata dovelo je do ekonomskih i političkih sankcija Ujedinjenih nacija Srbiji i Crnoj Gori u maju 1992. zbog podrške bosanskim Srbima, čija će se Republika Srpska uskoro prostirati na dvije trećine Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu, kako se narednih godina sukobi budu rasplamsavali i produbljivali, tako će NATO dobijati sve značajniju ulogu kako u pokušajima njihovog ograničavanja i kontroliranja tako – na kraju – i njihovog okončavanja.

...pripadnici UNPROFOR-a i...

KRATKA ISTORIJA SUKOBA: Sjevernoatlantska alijansa je 1992. započela i formalni angažman na području bivše Jugoslavije u okviru Ujedinjenih nacija kroz dvije misije: blokadu Jadrana i očuvanja zabrane letenja nad Bosnom i Hercegovinom. Obje misije su u osnovi bile protiv Srbije i Republike Srpske. Cilj prve bio je da se uz onemogućavanje dopremanja naoružanja na ratna područja obezbijedi sprovođenje embarga protiv Srbije, a druge da spriječi srpsku avijaciju (hrvatska je bila simbolična, a bošnjačka nepostojeća) da djeluje u Bosni i Hercegovini. Sve do 28. februara 1994, kada su oborena četiri krajiška "jastreba", NATO nijednom nije bio u prilici da otvori vatru.

...posledice bombardovanja NATO aviona

Kako se rat u Bosni i Hercegovini nastavljao, tako je NATO u okviru Ujedinjenih nacija dobio još jedan zadatak – zaštitu bošnjačkih enklava. Kada je Vojska Republike Srpske (VRS) pod komandom generala Ratka Mladića ozbiljno ugrozila Goražde u proljeće 1994, NATO avijacija je na zahtjev komandanta UNPROFOR-a, britanskog generala Majkla Rouza, djelovala po srpskim položajima na obodu ove enklave 10. i 11. aprila 1994. Pet dana kasnije NATO je ponovo djelovao. Opet su bombardovani srpski položaji kod Goražda. Međutim, ovaj put su pripadnici VRS-a uspjeli da obore jedan britanski "Si herijer FRS1" (pilot je iskočio i prizemljio se na teritoriji pod bošnjačkom kontrolom). Kako su se Mladićeve jedinice vratile na polazne položaje, tako su do daljnjeg okončani udari NATO aviona.

Međutim, već u avgustu i septembru 1994. NATO je ponovo iz zraka napao srpske jedinice u Bosni i Hercegovini. Razlog nije bila zaštita bošnjačkih enklava, već odmazda za otvaranje vatre pripadnika VRS-a na helikopter i jednu jedinicu UNPROFOR-a. Svi ovi napadi nisu izazvali veću vojnu štetu niti su bitno uticali na tok ratnih zbivanja. Međutim, njihov politički značaj bio je porazan po srpsku stranu: Milošević, Mladić, predsjednik RS Radovan Karadžić i njihovi suradnici dodatno su utvrdili status međunarodnih odmetnika koji razumiju isključivo jezik sile. Zato se u novembru 1994, kada se VRS našla na pragu zauzimanja najveće bošnjačke enklave sa centrom u Bihaću, činilo da su zračni udari NATO-a po cijeloj teritoriji Republike Srpske neizbježni. Kada su dva srpska "jastreba" 18. novembra 1994. napala položaje Petog korpusa Armije BiH, NATO je dva dana kasnije sravnio sa zemljom aerodrom Udbina u Krajini s koga su poletjeli. Istovremeno, alijansa je raketirala i položaje VRS-a kod Bihaća, Bosanske Krupe, Dvora na Uni… I ova kriza, poput one kod Goražda u proljeće iste godine, okončana je povlačenjem srpskih snaga.

U maju 1995. NATO avioni su ponovo udarili po položajima, skladištima i drugim vojnim instalacijama Vojske Republike Srpske u okolini Sarajeva. Razlog je bio odbijanje Mladića i Karadžića da povuku teško oružje na udaljenost od najmanje dvadeset kilometara od glavnog grada Bosne i Hercegovine, to jest iz "zaštićene" zone koju su Ujedinjene nacije i NATO na ultimativan način proglasili 9. februara 1995. Karadžić i Mladić reagirali su izjavama da UN ne smatraju faktorom mira i da će, ukoliko se napadi nastave, pripadnici UNPROFOR-a biti tretirani kao neprijateljske snage. Zračni udari NATO aviona su nastavljeni. A onda su pripadnici Vojske Republike Srpske 2. juna 1995. oborili američki F16 u široj okolini Banja Luke i, gotovo istovremeno, započeli zarobljavanje više od četiri stotine "mirovnjaka". Snimci vojnika UNPROFOR-a – između ostalog i iz zemalja članica NATO-a – lisicama vezanih za vrata skladišta, antene repetitora, ograde mostova i za druga mjesta gdje su se očekivali zračni udari, zaprepastili su svijet. NATO je odmah obustavio bombarderske udare svojih aviona. Ova talačka kriza trajala je više sedmica. Konačno, vođstvo Republike Srpske popustilo je pod pritiskom Miloševića, koji je u to vrijeme po svaku cijenu nastojao da se legitimira kao "faktor mira i stabilnosti na Balkanu" kako su ga nazivali pojedini zapadni diplomati, pa su zarobljeni pripadnici mirovnih snaga oslobođeni do 18. juna 1995. Međutim, i on i Karadžić i Mladić prešli su, kada su odnosi s NATO-om bili u pitanju, crtu poslije koje nije bilo povratka.

FINALE U BOSNI: Direktna posljedica Mladićeve i Karadžićeve "talačke strategije" bilo je slanje dvije teško naoružane brigade iz Velike Britanije i Francuske u Bosnu i Hercegovinu pod nazivom Snage za brzu intervenciju. Njihov zadatak je bila podrška na terenu trupama u sastavu UNPROFOR-a. Sredinom juna 1995. uslijedio je masakr u Srebrenici u kojem je, u Mladićevoj i Karadžićevoj režiji, ubijeno više od osam hiljada ratnih zarobljenika i civila bošnjačke nacionalnosti. NATO i UN su ostali zatečeni i nisu djelovali, a rijedak primjer kukavičluka i sramnog držanja pružio je holandski bataljon u srebreničkoj enklavi. No, UN i NATO zaprijetili su Mladiću i Karadžiću da će ukoliko nastave ofanzivu prema Goraždu biti izloženi teškim zračnim udarima po cijeloj teritoriji Republike Srpske.

U toku ljeta 1995. odnosi između bosanskih Srba i međunarodnih mirovnih trupa nepopravljivo su se kvarili: kao odmazdu za sukob u kome su poginula dva francuska vojnika, pripadnici UNPROFOR-a ispalili su 22. juna 1995. preko devedeset minobacačkih granata na položaje VRS-a u okolini Sarajeva. Ni u Krajini nije bilo ništa bolje. U toku operacije Hrvatske vojske "Oluja" započete 4. avgusta 1995, NATO avioni su uništili radarske instalacije na Plješevici. Kao razlog su naveli da su bili uhvaćeni u radarski nišanski snop.

Da se odnos međunarodnih snaga preme Mladiću i Karadžiću radikalno promijenio postalo je jasno 30. avgusta 1995, nakon što je dva dana ranije, od minobacačke granate, na sarajevskoj pijaci Markale poginulo trideset osam osoba, a devedeset ranjeno. NATO je tada započeo široko bombardiranje iz zraka položaja i instalacija VRS-a, te infrastrukture u Republici Srpskoj. Artiljerijsku vatru otvorile su i britansko-francuske Snage za brzu intervenciju. Ova operacija pod nazivom "Razborita prisila" trajala je do 21. septembra 1995. NATO je u okviru nje izveo preko tri hiljade borbenih letova, a VRS je iznad Pala oborila francuski "miraž 2000K" i zarobila dva pilota. Cilj ovih borbenih dejstava NATO aviona i Snaga za brzu intervenciju bio je da se vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske prisili da deblokira Sarajevo i povuče teško naoružanje iz "zone isključenja" oko grada.

Paralelno sa ovom zračnom i, djelomično, kopnenim borbenim akcijama NATO-a, započela je ofanziva Armije BiH i Hrvatske vojske u zapadnom i centralnom dijelu Republike Srpske. Sukobi u kojima je VRS izgubila velike teritorije Bosanske krajine i centralne Bosne trajali su do sredine oktobra 1995. Konačno, mirovni sporazum u Bosni i Hercegovini sklopljen je 21. novembra 1995. u američkoj vojnoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu, Ohajo.

Tokom svih ovih dramatičnih događanja u toku ljeta 1995, Milošević je čitavo vrijeme pregovarao sa specijalnim izaslanikom američkog predsjednika Bila Klintona, Ričardom Holbrukom. Ako su obojica ikad pomislili da su završili jedan sa drugim nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ljuto su se prevarili. Finalno sučeljavanje Srbije i NATO-a tek je trebalo da uslijedi.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net