Loader

D’Artanjan

13.jun,19:53

Ogledao se sa istom strašću na megdanu i za trpezom, umeo da konzumira dobro „meso“.

Žerar Depardije – nova verzija D’Artanjana

Ko još nije čuo za njega! Odrastanje se nije moglo zamisliti bez tog štiva. Aleksandar Dima je ovekovečio lik neustrašivog D’Artanjana 1884. godine u romanu „Tri musketara“. Melodramska priča postiže veliki uspeh, pa Dima već naredne godine piše nastavak „Posle dvadeset godina“, a potom i „Vikont De Bržlon“. U toj trilogiji se nižu najneverovatniji zapleti i avanture Atosa, Portosa, Aramisa i D’Artanjana, zasnovane na istinitim, istorijskim događajima. Manje je poznato da je ovaj poslednji istorijska ličnost, Šerl De Bats, grof od Monteskjua (1611-1683).

D’Artanjan bejaše, dakle, živ čovek, slavan megdandžija, vispren protivnik, veran prijatelj, spretan ljubavnik i avanturista. Ali i odlično obavešteni gurman! Istorija i književnost beleže njegove junačke podvige i galantne pustolovine u francuskom društvu XVII veka, prepunom intriga, sukoba političkih interesa, verske isključivosti i ličnih ambicija. Dvor Luja XIII preplavljen je špijunima. Spletke i opšte nepoverenje su svakodnevica. Plemstvo se otima o zračak iz krune oca Kralja-Sunca. Naš Gaskonjac, međutim, mačem odan kralju, celim svojim bićem se prepušta životnim zadovoljstvima…

Na marginama istorije ostao je sačuvan jedan manje poznat, ali ne i manje vredan zapis. Žan Laforg (Jean Laforgue) je pronašao veran i precizan opis jela koja su slavnom musketaru pripremana u zamku Kastelmar i njegovim pariskim odajama u ulici di Bak. U knjizi „D’Artanjanovi kuveri“ (Les Couverts d’Artagnan), upravo objavljenoj u Parizu (Edition de la Presqu’ile, 1998), osim pojedinosti iz D’Artanjanove biografije, nalaze se i dvanaest menija sa obrocima koje je kusao naš bonvivan.

Možda je baš zahvaljujući kolosalnom apetitu uspevao u svemu. Neprijateljima krune uterivao je strah u kosti, a ženama dočaravao san o nenadmašnom ljubavniku. Ogledao se sa istom strašću na megdanu i za trpezom. A umeo je da konzumira i ceni dobro „meso“!

Siromašni plemić, bez mane i straha, stiže u Pariz da oštricom mača stekne imetak. Hrabar, okretan, na sve spreman, ubrzo postaje slavan. Među privilegijama, ona da uživa u majstorijama najslavnijih kuvara toga doba, za njega nije bila manje vredna. Naprotiv! Podjednako veselo i vešto vitlao je i viljuškom i mačem!

Kulinari toga doba su pravi čarobnjaci. Rušeći temelje srednjovekovne kuhinje, izveli su gastronomsku revoluciju. Istovremeno se servira najraznovrsnije meso. Iz jela se odstranjuju masnoća i prejaki začini. Kreiraju se pikanterije čiji odsjaj i danas blista pod pojmom „francuska kuhinja“. Losos se preliva sokom od pomorandže i garnira guščetinom i mesom fazana, pečeni jagnjeći but se služi sa inćunima, peršun i celer se dodaju živinskom mesu… Koliko o ukusu i aromi, isto toliko vodi se računa o harmoniji boja. Spektar se kreće od ružičaste do purpurne, najcenjenije. Posuđe i stolovi se raskošno ukrašavaju cvećem. Ono se koristi i za pripremanje poslastica. D’Artanjan je obožavao vatreno crvene latice ruže sa belancetom i šećerom, koji u to vreme beše veoma skupocen, redak, zlata vredan…

Na početku karijere bio je gardista Luja XIII. Nakon opsade la Rošela, poslednjeg uporišta protestanata i luke preko koje su Englezi nesmetano ulazili, u kojoj se istakao junaštvom i lukavstvom, čin kapetana čete musketara uručio mu je lično Rišelje. Kada je 1661. godine dobio nalog Luja XIV da uhapsi vikonta De Vo, Nikolu Fukea, bivšeg ministra finansija i ličnog intendanta Luja XIII, D’Artanjan se ne usteže da u Luvru „slisti“, posle jagnjetine i divljači, najnovije statusne simbole elite svoga doba: brdo kolačića od badema, i prokelj u slatkom od ribizli sa kandiranim kestenjem. Ovaj nalog je, razume se, maestralno oposlio u Nantu, a nesrećni Fuke se godinama vukao po sudovima, da bi na kraju skončao pod neutvrđenim okolnostima…

Valja reći i to da je D’Artanjanov junački apetit bio nadoknada za oskudicu u detinjstvu, a ne prohtev probirljivog proždrljivca. On bi, tvrde istraživači, sa istom slašću „smazao“ i jaja na gaskonjski, za grubo tesanim stolom u pariskoj „Krčmi kod musketara“, kao i otmeno poslužen jagnjeći but na venecijanski, za elegantnom i raskošnom trpezom kardinala Mazarena.

I onda, neka mi niko ne kaže da nisu znali šta čine producenti koji su snimili najnoviju, ne znam koju po redu, verziju filma o D’Artanjanu. Aprilska premijera „Čoveka sa maskom“ (L’Homme a masque) bila je u Parizu događaj meseca. Na prijemu je bio „tout Paris“. Ekipa najslavnijih i najbolje plaćenih glumaca sveta: Leonardo Dikaprio, Džeremi Ajrons, Džon Malkovič i Gabrijel Birn, predvođeni D’Artanjanom u liku i stasu maestralnog Žerara Depardijea, garancija su jedne nove uživancije na, po mom mišljenju, nikad staru temu – avantura.

Dok film ne stigne u naš, da li je moguće, sve mračniji kraj, prošetajte do biblioteke. D’Artanjan, prašnjav, čeka. Današnja deca baš ne ljube knjigu. Nije loša ni ako ste u pedesetim. Bolja nego aktuelne političko-porodične zavrzlame. A ne boli ni glava.

Poslednje izdanje

Mogućnost izbora mora da postoji (1)

Podele po dubini Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve