Beograd
Rekordan broj učesnika Beogradskog maratona
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Od specijalnog izveštača iz NSPM–a
Volim fudbal i pomalo se – kao i svi – razumem u njega. Ali mrzim atmosferu koja se svaki put iznova proizvodi pred neko veliko takmičenje. Mrzim onu euforiju, miris tezge, korporativno-marketinšku logiku i primitivno alakanje iz čijeg protivprirodnog spoja nastaju sve ove debilne reklame i one još debilnije kvazipatriotske pesmice u čast ispraćaja „naših momaka“. (A onoga kome je palo na pamet da svečanu pesmu „Vostani Serbije“ ubaci u navijačko-pivsku reklamu trebalo bi goniti do groba i osuditi na doživotno gledanje reklama za koka-kolu.)
Svoje roditelje i svoje potomke ne volimo zato što su najlepši i najjači i najpametniji, već zato što su naši. Ne mora moja zemlja biti najlepša na svetu da bih je voleo, niti moja reprezentacija mora igrati najlepši fudbal da bih navijao za nju. Ali ne podnosim – i to ne samo u fudbalu – laž, samoobmanu i navijačko lupetanje.
O drugima ćemo govoriti kasnije. Ali što se eks-ju fudbala tiče, učinak prve nedelje Svetskog prvenstva je polovičan. Slovenci pobedili. Srbi izgubili. (Hrvati, dakle, prošli nerešeno!) Gol razlika 1:1. Ako bismo tu pridodali i prilično jadne Grke, fudbalu na Balkanu baš i ne cvetaju ruže, a čast istom, pomalo paradoksalno, pored tolikih nas ostalih što se rađamo s loptom u genima, brane samo fudbalski tradicionalno potcenjivani „smučari“ i „konjušari“ podno Julijskih Alpa. Nećemo ovde ponovo lamentirati šta bi bilo kad bi bilo, tj. kakva bi ovo fudbalska i ostala sila bila da se Jugoslavija nije raspala, ali na ovom prvenstvu se otkriva i jedna dodatna kolateralna šteta raspada čak i one komične „državne zajednice“ sa Crnom Gorom. Naime, igrači poput Vučinića i Jovetića bi više nego dobro došli našem simpatičnom, ali za ove prilike ipak tanušnom napadačkom tandemu Pantelić–Žigić.
Kad smo već kod paradoksa, imam utisak, a i na osnovu delimičnog uvida u komentare domaće navijačke bratije to bi se dalo zaključiti, da su u prošlu nedelju, u njihovoj utakmici sa Australijom, Srbi kao nikada do sada navijali – za Nemce. Nije tu u pitanju neka nova sportsko-politička simpatija, već delom rezignacija zbog očajne igre naših, a delom ne sasvim besmislena računica, bolje reći nada, da ukoliko bi se „panceri“ dovoljno istutnjali na „kengurima“ možda više neće imati toliko motiva i snage da i nad našim ranjenim „orlićima“ ponove svoju brutalnu prošlonedeljnu fudbalsko-pedagošku vežbu. Uostalom, tako su pre četiri godine, posle one goleade nad „šestkovim“ izabranicima, i Argentinci relativno bledo i neslavno završili svoj mundijalski nastup.
Dobro, davljenik se uvek za slamku hvata. Nemci su nešto drugo (moji favoriti Argentinci su makar u tom, mentalitetskom smislu ipak mnogo sličniji nama), ali čak ni Nemcima neće biti lako da dva puta zaredom ponove onu igru koju su demonstrirali protiv Austarlijanaca. I u tome se, da se ne lažemo, krije glavni izvor kakvog-takvog optimizma da bi se naši fudbaleri ipak mogli još malo zadržati na „Rtu dobre nade“. A koliko je ta kalkulacija bila ispravna videćemo već koliko sutra.
Davno je primećeno da pametan uči na tuđim greškama, a budala na svojima. Pitam se pitam kako bi tek trebalo nazvati onoga koji pada na Ganjanima, a onda na Nemcima hoće da se vadi i nadoknađuje propušteno!?
Ali, što bi rekli nadobudni komentatori kad hoće da u intelektualnom i sportsko-optimističkom duhu završe prenos – nada umire poslednja.
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Okončana era dizela za Volvo koji planira da proizvodi samo električna vozila od 2030. godine
“I u Holandiji ima mnogo ljudi poput mene, mi smo mešavina Indonežana i Holanđana, a ima, naravno, i Indonežana. A ljudi teško razumeju kakva je razlika između nas. Razlika je u našoj istoriji”
Prevodilac i pisac Nikola Bertolino napisao je ovaj tekst pre 22 godine. Bez te informacije, čitaocu će delovati kao opis današnjeg vremena. Tekst dosad nije objavljivan. U prvom delu feljtona razmatrano je pitanje odgovornosti intelektualca za ratove devedesetih, nacionalističke elite, fanatizovane gomile, Gazimestana, Miloševićevog kontramitinga, o počecima preobražaja čoveka-gomile u čoveka-pojedinca, i o opijenima koje valja trezniti
Parole koje su najčešće izvikivane 27. marta 1941. godine bile su „Bolje rat, nego pakt!“ i „Bolje grob, nego rob!“. Želje su nam se ispunile: dobili smo rat, dobili smo grobove, ali nam je zato Čerčil u ime slobodnog sveta odao priznanje da smo spasili dušu
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve