Loader

Sklonište BP

11.april,19:53

U vrijeme kad Srbija nije bila u ratu, moja (i ne samo moja) „hrvatska malenkost“ govorila je slijedeće: „Hajde Vi odavde, da imate vašu uzbunu, pa da zbog nje uđete u Vaš podrum, družite se sa štakorima, i vidite šta znači živjeti u memli“. Bilo je to vrijeme kad je Sarajevo bilo obasuto granatama, a Zagreb mrakom. Zagreb tada nije – možda – bio mrakom obasut iz razloga kojega biste Vi priznali kao pravi, ali ja sam, dolazeći u Beograd vo vremja ona, opet pričala o mraku i štakorima, a Vi niste shvaćali ništa (ili se to meni samo činilo). Nisam sigurna ni da ste, osim Slobe ili Franje, i imali štakora svoga. U tom vremenu, u milijunskom gradu Zagrebu, kojega su također zatrpali „negrađanski elementi“ (Srbi su otišli – ha! – Zagrepčani su utonuli u „tradicionalnu hrvatsku šutnju“, a Hercegovci su „izvršili invaziju“), mi preostali građani smo – uslijed lažnih (većinom) i pravih (sjećate li se Martića?) uzbuna odlazili u „BP-Club“. Mi neki smo tad isti nazivali „najboljim skloništem u gradu“, ali kako to Vama objasniti?

Sjećate li se Zagreba? Pa evo: dođete u centar, pa tamo uđete u prostor Omladinskog kulturnog centra, na križanju Tesline i Gajeve, tu izbjegnete birtiju u vlasništu Stjepana Tuđmana, kazalište (ZKM, za znalce) koje propada upravo zbog toga što nije u vlasništvu Familije, izbjegnete sve ostalo „u krugu“, izjedete sendvič u „Pingvinu“ (on nas je održao, njemu hvala!), i spustite se – upravo vrata preko puta „Pingvina“ – u podrum. Taj je podrum upravo proslavio deset svojih godina, godina kojih je skupljao sve „face“ koje je trebao centar jednog grada, ili grad kao takav, skupiti: glumce, režisere, novinare, muzičare prvenstveno…

Sjećam se: godina je 1993, novembar. Slika prva: U avionu za Ameriku, na tradicionalnom CNN-u, na ekranu u interkontinentalnom avionu, gledam rušenje mostarskog mosta, i stidim se „hrvatski“ beskrajno, iako s time nemam nikakve veze.

Slika druga: U New Yorku, u nekom stanu plaćenom mjesečno našom godišnjom zaradom, cura me pita: „A kako kod vas u Rusiji?“. Kažem ja: „Sad je fino otkako je Jeljcin pokazao Njima da ne mogu tako s Nama; dosad je kod nas, u Zagrebu, u Rusiji, bilo malo frkovito“. Prisutni se svi, osim nje, te cure (srpski: ribe), smiju.

Slika treća: U New Yorku opet, u jazz-clubu „Bird Place“, pita me kovrdžavi crnoputi (crnac, naime) odakle sam. Meni, koja sjedim s Fatmom „iz Tanzanije“ i Veronikom „iz Čilea“ (i svima nam je potpuno feralovski „pun kua“ naših država i porijekla, iako smo sve pomalo, i previše, crne, tamnopute točnije), nije ni do čega. Kažem dotičnom: „Što te briga, ionako ne znaš“. Kaže on: „Ama kaži!“ Kažem ja: „Ama što, pitat ćeš me jesam li iz Rusije, a jesam – porijeklom bar – a nikad nisi čuo za BP-Club, a kamoli za Hrvatsku i za Boška“. Kad će on meni: „Kojeg Boška, misliš Petrovića, iz Zagreba?“.

Poslije, pričam to Bošku Petroviću u njegovom klubu, u srcu Zagreba, sve misleći: Boško ima da poblesavi od sreće što ga, u tim ratnim godinama, netko u „bijelom svijetu“ prepoznaje. Onda vadim vizitku tog kovrčavog i tamnoputog tipa, a Boško mi kaže: „Ama, moj drug, znamo se, jedan od boljih muzičara koje sam upoznao!“ – a nema dobrog muzičara kojeg Boško ne zna. Potom sjedim, u istom BP-Clubu sa svojom prijateljicom Tanjom, montažerkom, poznatom – među ostalim – po izjavi „pun je svijet Tanjadi“. I ona, na čijoj bi biografiji i porijeklu mogao pozavidjeti svaki zapaljeni Srbin-ali-Hrvat-nacionalista (njen djed: sudac saveznog suda bivše nam države u trećem koljenu, tj. Kraljevine SHS, njena majka: administrativac jugoslavenskih poreznih organa drugog državnog koljena tj. SFRJ, ona: nešto između, u prvom bivšem nam koljenu Zagrepčanka, porijeklom Hvaranka, koja uzgaja zajedničko dijete sa hrvatskim Srbinom), kaže meni, jednoj od „Tanjadi“: „Alo Tanjo, sjećaš li se onda kad su nas uzbunjivali, i kad smo svi trčali u najbolje sklonište u gradu – kod Boška?“.

Em podrum, em jazz, em te nitko ništa ne pita.

Vi koji živite, naime, u ovdašnjoj provinciji, a koja je ista kao i zagrebačka, znati ćete o čemu je riječ: naš grad više nije naš. Došli su u njega neki koji su, kako reče mama mog druga Mike, prepoznatljivi po tome što gradom ne znaju hodati. Oni bi asfalt da zamijene kamenjem, a more im je misaona imenica, znaju tek da postoji (uostalom, nije li najveća uvreda za Vas ovdašnje kad Vam ja tamošnja kažem: „Ali gospodine/gospođo, pa Vi nemate more!“).

Prije nekoliko dana, u najboljem skloništu u gradu Zagrebu, u „BP Clubu“, održan je tradicionalni „Springtime Jazz Fever“. Našla sam se tamo s ljudima koje i Vi uglavnom znate iz nekih boljih i bivših vremena, i sa spominjanom članicom „kluba Tanjadi“. Pili smo neko sjajno pivo, i ponovo konstatirali da je taj podrum najbolji na svijetu, u našem gradu točnije. I dalje je to najbolje sklonište u gradu. To sklonište i dalje ima najskuplje pivo, najbolju muziku, najbolje građane i građanske običaje i uljudnosti. I dalje se tamo ne mrzi nikoga i pristojno ne pita nikoga za porijeklo, mišljenje, ideologiju. Tamo smo se sklanjali u vrijeme kad su u Hrvatskoj, ili u Zagrebu bar, svi pomalo, bar zbog običaja i poželjne uljudnosti, mrzili Srbe (sjećate li se što je u Hrvatskoj bio nacionalizam? Pa, ono: kad mrzite Srbe više nego što je to normalno!). Danas se sklanjamo od „uljudbe“ u kojoj je više nego normalno mrziti Hercegovce, koji su nam ukrali sve – osim „BP Cluba“.

A znate zašto je danas i „BP Club“ sklonište? Zato, gospodine (ili gospođo) moj(a), što su Hercegovci, baš poput Vas ili mene, u tom prostoru, uz najskuplje pivo i najbolju muziku na zapadu Balkana (ma što to značilo) ono što smo i mi: svi pomalo Hercegovci, pomalo Srbi i pomalo Hrvati, i jedino dopušteno u tom posljednjem zagrebačkom urbanom skloništu: ljudi koji vole dobar jazz.

Uostalom, da li smijete upitati koje je nacije Boško Petrović? Ja se nisam usudila nikad.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve