Loader

Smrt etičara

08.maj,23:04

Umro je filozof humanista i etičar međunarodne reputacije Svetozar Stojanović

Umro je filozof, humanista i etičar međunarodne reputacije Svetozar Stojanović, profesor Beogradskog univerziteta, na kome je diplomirao 1955. godine, doktorirao 1962. godine, postao profesor, suspendovan 1974. godine, odstranjen „Odlukom o stavljanju na raspolaganje pojedinih nastavnika i saradnika Filozofskog fakulteta“, lex-specialis-om koji je Skupština Srbije donela 28. januara 1975. To je redak slučaj kada se u zakon odnosi samo na konkretne ljude.

Zajedno sa sedam drugih profesora tada odstranjenih iz nastave zbog disidentske delatnosti tzv. Praxis-grupe, prebačen je u Centar za filozofiju i društvenu teoriju Instituta društvenih nauka. Od 1981. godine on je bio naučni savetnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, a kasnije i direktor te institucije, sve do odlaska u penziju. Na fakultet je vraćen tek početkom devedesetih godina.

U javnom životu tadašnje SFRJ bilo je zapažen i njegov istup kao sudskog veštaka u tzv. tuzlanskom procesu iz 1971. godine, koji je vodio ondašnji sudija Ilija Radulović (Vuk Drašković opisao taj slučaj u svom romanu „Sudija“). Tada je, na osnovu magnetofonske trake i verbalnih provokacija protiv Nebojše Ivkovića pokrenut postupak za uvredu predsednika SFRJ Josipa Broza Tita. Sudija Radulović bio je prvi sudija koji je zatražio mišljenje profesora etike da li je uopšte dozvoljeno saslušati tajno snimljenu traku kao dokazni materijal, kao i da li tajno snimljeni razgovor može biti povod za tužbu. Svetozar Stojanović je tada kao sudski veštak zaključio da je to nedopustiv i nedoličan čin koji bi proizveo dalekosežne negativne društveno-istorijske posledice. Radulović je posle tog slučaja bio prinuđen da napusti sudsku funkciju i da pređe u advokate, a i sudski veštak, profesor etike je, kao „praksisovac“ što je značilo levi kritičar deformacija socijalizma, udaljen iz nastave.

Ime Svetozara Stojanovića je poznato u svetu. Uvršćen je u Biografski rečnik filozofa XX veka (Biographical Dictionary of Twentieth Century Philosophers“ 1996, Roputledge, New York, London), uz filozofa Branu Petronijevića i Mihajla Markovića. Njegovo ime se pominje uz imena uglednih intelektualaca XX veka, što skoroman po prirodi nikad nije naročito isticao.

Bio gostujući profesor na uglednim univerzitetima u SAD, (distinguished research fellow, Center for Inquiry International, Buffalo, NY) u Nemačkoj, Velikoj Britaniji, Austriji, Indiji.

Član redakcijskog saveta časopisa Filozofija i društvena kritika („Philosophy and Social Criticism“, Boston, USA); od 1997. o član Međunarodnog instituta za filozofiju u Parizu („Institut International de Philosophie“, čiji su ugledni članovi: H.G. Gadamer, K.O. Apel, J.A. Passmore, H. Putnam, W.V. Quine, J. Hintika, G.H. von Wright, M.A.E. Dummett, P.F. Strawson i L. Kolakowski).

Izabran je 1986. godine za akademika i Humanističkog laureata Međunarodne humanističke akademije (“ International Academy of Humanism“), u kojoj su bili Isaih Berlin, Arthur C. Clarke, Umberto Eco, Johan Galtung, Sergei Kapitya, Jirgen Habermas, Georgy Konrad, Adam Michnik, John Passmore, Richard Rorty, Carl Sagan, Wole Soyinka, Peter Ustinov, Mario Vargas Losa, Simone Veil, Gore Vidal, Kurt Vonegut, Jr.

Izabran 1991. za doživotnog člana Kler hol koledža na Kembridžu (Clare Hall College, Cambridge University, Cambridge, UK).

Od 1996, je izabrani član Akademije za humanistička istraživanja u Moskvi, u čijem članstvu su i Hans-Georg Gadamer, Paul Riceur, Richard Rorty i Jean Baudrillard.

Bio je osnivač i predsednik Srpsko-američkog centra, čije je sedište u Beogradu (od nedavno se zove Centar za nacionalnu strategiju), i njegovog Foruma za srpsko-američki dijalog i saradnju, član spoljno-političkog saveta pri MIP Srbije.

Svetozar Stojanović je bio plodotvoran i kao filozofski i kao politički pisac – objavio je sedam knjiga, 4 brošure i oko 130 časopisnih rasprava i članaka – a njegovi radovi su prevedeni na 14 jezika, između ostalih na engleski, nemački, francuski, ruski, španski, japanski. Knjige na engleskom: „Between Ideals and Reality“, „In Search of Democracy in Socialism“, „From Marxism and Bolshevism Failed“, “ The Democratic Revolution“.

Knjige na srpskom: „Savremena meta-etika“, „Između ideala i stvarnosti“, „Istorija i partijska svest“, „Od marksizma do etatizma sa ljudskim licem“, „Propast komunizma i razbijanje Jugoslavije“„Demokratska (r)evolucija u Srbiji (2000-2005)“. Knjiga „Na srpskom delu Titanika“ je 21. aprila 2001. godine dobila nagradu „Laza Kostić“ na Međunarodnom salonu knjiga u Novom Sadu.

Zapaženi su njegovi radovi o jugoslovenskoj krizi i srpskom nacionalnom pitanju (1990), o uporednom proučavanje staljinizma (1986), o demokratskom socijalizmu i(li) „perestrojki“ etatizma (1987), o filozofskom angažmanu i krizi (1988), o Srbima pred savremenim izazovima (2001). U široj javnosti zapaženi su takođe „Jugoslovenska kriza: sukob ‘etnosa’ i ‘demosa’“ (1991), i monografija „Autoritet bez vlasti: Dobrica Ćosić kao šef države“ (1993). Bio je aktivan do kraja života, mada iz nekih razloga u svim vestima kažu da je umro Svetozar Stojanović, profesor u penziji. Jedan od njegovih poslednjih tekstova, objavljen 14. januar 2010, nosi naslov: „Zašto nisam za ulazak u NATO“.

Svetozar Stojanović je rođen u Kragujevcu 1931. godine u trgovačkoj porodici, a u tom gradu je imao prvi dodir s javnom rečju – bio je jedan od urednika „Svetlosti“, lista tadašnje Šumadijske oblasti. Po dolasku u Beograd na studije, urednik je lista „Student“; potom, šezdesetih godina prošlog veka, pokretač i glavni i odgovorni urednik nove serije „Gledišta“, časopisa Beogradskog univerziteta, zatim glavni urednik časopisa „Filozofija“, potom (1964-1974) član redakcije „Praxis“ u Zagrebu i Saveta Korčulanske filozofske škole, koja je okupljala uticajne filozofe iz tadašnje Jugoslavije i Evrope.

Bio glavni i odgovorni urednik časopisa „Praxis International“, u Oksfordu, u Velikoj Britaniji (1987-1990, zajedno sa turskim Jevrejinom Sejlom Benhabibom (Seyla Benhabib), profesorom sa Jela. Stojanović je bio i ko-predsednik međunarodne humanističke i etičke unije (International Humanist and Ethical Union, 1985-1987) , sa svetskim sedištem u Hagu, Holandija. Bio je član Upravnog odbora Kompanije „ Politika“, član Saveta Republičke radiodifuzne agencije.

Od 15. juna 1992. do 31. maja 1993. godine bio je specijalni savetnik i vodio savetnički tim tadašnjeg predsednika SRJ Dobrice Ćosića. Dao ostavku kada je Ćosić smenjen. Bio član Komisije za istinu i pomirenje, koju je imenovao Predsednik SRJ dr Vojislav Koštunica. Lično je bio veoma razložan, blagorodan i taktičan čovek, koji svojom moralnošću nije mahao kao zastavom. Živeo je 79. godina.

Umesto nekrologa objavljujemo tekst profesora Svetozara Stojanovića o post-komunizmu

Svetozar Stojanović

Specifičnosti socio-ekonomske post-komunističke strukture

Istraživanje „specifičnosti socio-ekonomske post-komunističke strukture“ polazi od pojmova i postavki formulisanih u mojoj prethodnoj knjizi Propast komunizma i razbijanje Jugoslavije (posebno u glavi „Post-komunizam).

Post-komunizam predstavlja protivrečnu mešavinu pre-komunizma, neo-komunizma, kapitalizma, nacionalizma i demokratije.

Počeću sa protivrečnošću između post-komunističke demokratije i post-komunističkog kapitalizma, tim pre što preovlađuje ideološka zabluda da demokratija i kapitalizam uvek idu ruku pod ruku.

Istina, donedavno (pre raspada komunističkog etatizma) nije postojala nijedna demokratska država koju ne bi karakterisalo privatno-tržišno privređivanje, ali zato još uvek ima zemalja sa takvom ekonomijom, a nedemokratskim ustrojstvom. Između privatno-tržišnog privređivanja i demokratije nema striktnog paralelizma, a još manje uzročno-posledičnog odnosa. Ali, ni demokratija ne vodi nužno privatno-tržišnoj ekonomiji, nego joj ponekad čak može biti i na smetnji. Takva privreda i takvo političko uređenje predstavljaju oblike društvene organizacije, kao i vidove kulture i mentaliteta, koji se tek dugoročno uzev međusobno podržavaju i osnažuju.

U kapitalizmu je dugo postojala samo parcijalno-građanska demokratija: biračko pravo su imali jedino poreske platiše i obrazovani građani (isključivo muškarci), znači oni koji su bili zainteresovani za uspeh kapitalizma. Kako se kapitalizam širio i jačao, tako se povećavalo biračko telo. Tek pod velikim društvenim pritiskom i mnogo kasnije nastaje simbioza kapitalizma i opšte-građanske demokratije. Marks je predviđao da će u nekoliko najrazvijenijih zemalja kapitalistički sistem biti odstranjen putem opšteg prava glasa, a desilo se da je baš u tim zemljama procvetao kapitalizam prožet demokratijom.

U post-komunizmu po pravilu nema biračkih ograničenja, pa (formalno gledano) u njemu već postoji opštegrađanska demokratija. Međutim, između post-komunističke demokratije i post-komunističke težnje za razvojem privatno-tržišne proizvodnje, poslovanja i raspodele postoji napetost i čak protivrečnost. Naime, veći deo biračkog tela ne podržava prokapitalističke partije, pogotovo one koje ga ugrožavaju socijal-darvinističkim merama „brzog kapitalizma“. Prokapitalistički elitizam nailazi na ogroman otpor antikapitalističkog populizma.

Istorija ne zna za masovne narodne pokrete za privatno-profitno-tržišno privređivanje, nego samo za pravdu, jednakost, slobodu, građanska, nacionalna i ljudska prava, a protiv bede, nezaposlenosti, eksploatacije. Ni u post-komunizmu ne treba očekivati pokretanje masa zarad podrške kapitalizmu.

Neki antikomunistički disidenti su fantazirali o svojevrsnom „prvobitnom položaju“ u kome bi maltene po nahođenju stvorili novo društvo. Ali, već komunistički nihilisti su isprobali „potpuni prekid novog sa starim“, a dobro je poznato kako se završilo njihovo radikalno socijalno inženjerstvo. I jedne i druge karakteriše verovanje u magičan upliv sistematskih promena u istoriji.

Kao da se klatno društvenih iluzija pomerilo iz jedne krajnosti u drugu: dok su za komuniste privatna svojina, tržište i profit ovaploćivali negativnu utopiju, za mnoge antikomuniste ti instituti će postati neka vrsta pozitivne utopije. Antikomunisti se nadaju da će „vidljiva ruka“ njihovih vlasti naprečac („veliki skok napred“!) omogućiti delovanje „nevidljive ruke“ tržišta. Ali i ta u-topija pati od u-hronije: ispostavilo se da kapitalizam ne može da izbije i nabuja naglo.

A i kako bi kad nema kapitalističke klase i kad prokapitalistička politička elita treba da odigra ulogu „klasnog supstituta“ U izvesnom smislu moglo bi se kazati da u post-komunizmu još nema čak ni radničke klase. Jasnije rečeno: nasleđeno je radništvo po meri komunističkog etatizma, a ono interesom, mentalitetom i očekivanjem malo liči na najamno-tržišno radništvo, koje je neophodno za razvoj kapitalizma. „Stara radnička klasa“ tek treba da bude transformisana u „novu radničku klasu“. Ta tvrdnja, jamačno, može da zvuči cinično ako se prisetimo levičarske rasprave na Zapadu o „novoj radničkoj klasi“ kao glavnoj socijalističkoj nadi pre tridesetak godina.

Od politike kao dominantnog činioca u post-komunizmu mnogi očekuju da intervencijama odozgo obavi nagli preobražaj celokupnog etatizma kao društveno-političke formacije u kapitalizam kao društveno-ekonomsku formaciju. Post-komunistička politička elita potiče uglavnom iz neprivrednih sfera, pa već zbog toga nastoji da očuva dominaciju politike nad ekonomijom, mada se dosta bučno deklariše za kapitalizam u kome je odnos politike i privrede sasvim obrnut. Privredni dilentatizam dobrog dela post-komunističkih vlasti nije mnogo manji od privredne nekompetentnosti vodećih komunista u vreme preuzimanja vlasti.

Ocenjuje se da je proširenom reprodukcijom komunističko-etatističkog „prvobitnog greha“ nagomilana najmanje jedna četvrtina nerantabilnih privrednih giganata. Dabome, ta industrijska gigantomanija vladajuće klase nije bila nimalo slučajna: krupnim preduzećima bilo je lakše „planski“ komandovati i ubirati prestiž kod kuće i u svetu. Koja post-komunistička vlast sada ima toliku moć i mandat da bi se usudila da preko noći eliminiše tu uravnilovku preduzeća?

Taj etatistički egalitarizam čini samo jedan aspekt „monopolističko-paternalističkog sindroma“: da bi prihvatio ili barem tolerisao stanje u kome nema nikakvu kontrolu nad vladajućom klasom, narod je „korumpiran“ pored ostalog zajamčenim radnim mestima u sigurnim netržišnim preduzećima. Mase su rado prihvatile eliminaciju diktatorske strane komunizma, ali za uzvrat nisu spremne da se odreknu socijalne sigurnosti postignute u njegovom okrilju. Uostalom, privredne reforme u etatizmu propadale su zbog otpora kako konzervativnih komunista, tako i dobrog dela naroda nespremnog da tom recipročnošću uzvrati na liberalizaciju.

Post-komunizam će imati grdne muke i sa nasleđenom prolet-proizvodnjom u kojoj je manuelni rad „neposrednih proizvođača“ proglašen za glavni izvor novostvorene privredne vrednosti. U komunizmu je veličan ekstenzivan razvoj zasnovan na jeftinoj radnoj snazi, ali je on upao u „uporednu krizu“ čim su znanje, informacije i inovacije postale glavna proizvodna snaga u kapitalizmu.

Dekonstrukcijom nije teško pokazati kako je „jednakost“, kao navodno centralna vrednost etatističkog komunizma, skrivala klasne i druge privilegije. Vladajuća „avangarda“ je likvidirala tržište radne snage tobože da bi sprečila njenu eksploataciju, ali je time na raspolaganje dobila radnu snagu znatno ispod moguće tržišne vrednosti. Pošto je struktura moći bila klasna, raspodela stanova u društvenoj svojini takođe je favorizovala vladajuću klasu i ostale bolje stojeće grupe, a antiprivatistička ideologija je i to zamagljivala. Vlastodršci nipošto nisu hteli da prihodi stanovništva po pravilu budu izraženi u novcu, tako da imućniji grade stanove o svom trošku, a siromašniji dobijaju socijalne stanove na uživanje, jer bi tada razmere socijalne diferencijacije postale potpuno transparentne. Slična ulogu je imala i zabrana privatne lekarske prakse, pošto su moćniji i bogatiji ionako već imali privilegovan pristup najboljim lekarima u javnoj medicinskoj službi.

Takav ambijent je snažno podsticao resantiman masa, ali ga i skretao sa etatističke klase prema privatnom: bogaćenju, preduzetništvu, konkurenciji i novotarstvu. Dobrim delom to se nastavlja i u post-komunizmu. Mase i dalje napadaju „bogaćenje bez rada“, podrazumevajući pod tim (i) bogaćenje na osnovu privatne svojine, kao da je bez njega moguće tržišno privređivanje. Ljudi se masovno deklarišu za privatnu svojinu, profitnu motivaciju i tržište, ali samo ako su drugi pogođeni. Zato štrajkovi još uvek imaju prevashodno politički karakter: od vlasti se zahteva da preraspodelom zadovolje interese zaposlenih u javnom sektoru, čak i po cenu tuđeg novca.

Jednu od najironičnijih posledica propasti komunizma čini naglo bogaćenje jednog broja pripadnika i potomaka bivše vladajuće klase, koji za privatne poslove koriste prethodno stečene veze, iskustva, informacije, znanja i materijalna sredstva. Nekada su trockisti opominjali da staljinisti uzurpacijom nacionalizovanih sredstava za proizvodnju lako mogu postati klasa privatnih sopstvenika. Nešto slično, ali na drukčiji način, sada uspeva jednom delu bivše etatističke klase.

Ipak, narodu ne odgovara da njegov višedecenijski rad ovaploćen u društvenoj i državnoj svojini bude budzašto privatizacijom otuđen. Prudonova (Proudhon) ideološka formula „Svojina je krađa“ dobija na uverljivosti, jer mase stiču utisak kako privatna svojina nastaje svojevrsnom pljačkom državno-društvene svojine. Neke zemlje pokušavaju da dodelom privrednih deonica zaposlenom ili čak celokupnom življu izbegnu takve oblike primitivne post-komunističke akumulacije. Međutim, ta idila akcionarskog egalitarizma brzo ustupa mesto novoj klasnoj diferencijaciji na one koji za bagatelu kupuju deonice i one koji su prinuđeni da ih prodaju.

U pogledu ideološke racionalizacije novonastale situacije dogodio se vrlo interesantan obrt. Za diskreditovanje kapitalizma komunistički ideolozi su koristili Marksovo suprotstavljanje formalne jednakosti i materijalne nejednakosti, a novi kapitalisti iz redova bivših komunista neće ni da čuju za tu distinkciju. Za njih uopšte nije važno to što postoji materijalni hendikep onih koji su prinuđeni da prodaju svoje deonice, već jedino to što se ta transakcija obavlja pod formalno ravnopravnim uslovima.

Ista vrsta obrta dogodila se i u gledanju na demokratiju. Komunističko-etatistička klasa je imala običaj da diskvalifikuje buržoasku demokratiju kao formalnu, dok je svoju diktaturu istovremeno proglašavala za supstancijalno-demokratski oblik vladavine. Zajedno sa komunizmom je iščezla strukturna kontrola te klase nad državom, ali to naravno ne znači da su u post-komunizmu izjednačene realne šanse društvenih grupa za uticaj na državu. Naprotiv, novi vlastodršci, često bivši komunisti, a sada obično nacionali ili liberali, koriste masu nasleđenih prednosti, kadrovskih, organizacionih, finansijskih, informacionih i sl., a demokratiju definišu čisto proceduralno-formalistički (postojanje opšteg biračkog prava i višestranačkih izbora). Suprotno: opozicione partije koje su u tom pogledu hendikepirane, čak i kad su prononsirano antimarksističke, (nesvesno) potržu marksističko-supstancijalno shvatanje demokratije da bi napale novo stanje kao nedemokratsko.

Sada u analizi odnosa demokratije i kapitalizma u post-komunizmu treba uvesti međunarodne činioce. Internacionalno „kapitalističko okruženje“ je imalo znatan uticaj na kolaps komunizma, a ni njegov upliv na post-komunistički razvoj i rasplet sigurno neće biti ništa manji. Zapad pri tom valja da se dobro čuva trijumfalističkog socijalnog inženjerstva spolja. Veoma je važno znati, na primer, da je ruski narod doživeo spoljašnji pritisak za „kapitalističku šok-terapiju“ kao napad ne samo na njegove materijalne interese, nego i na njegovu nacionalnu nezavisnost i dostojanstvo.

Ne treba gubiti iz vida tenziju, pa čak i protivrečnost između post-komunističke demokratije i međunarodnog „kapitalističkog okruženja“: preferencije velikog dela domaćeg biračkog tela nipošto se ne poklapaju sa radikalno-kapitalističkim zahtevima zapadnih vlada, poslovnih krugova i finansijskih institucija. Doduše, strani kapital može dosta da pomogne, ali on nije u stanju da sasvim zameni (još nepostojeću) kapitalističku klasu u post-komunističkim zemljama.

Klintonova strategija „širenja tržišnih demokratija“ (enlargement of market democracies) ne vodi dovoljno računa o pomenutoj protivrečnosti. A da i ne govorimo o začaranom krugu u koji ta strategija upada time što SAD nisu spremne da obilatije materijalno pomognu post-komunističke zemlje (Rusiju pre svih) pre nego što pruže dokaz o uspešnom kretanju kapitalističkim putem, iako znaju da one to nisu u stanju da učine bez izdašne pomoći izvana.

Kako naći izlaz iz post-komunističkog stanja u kome kapitalizam ne podržava većina biračkog tela¿ Sve više protagonista kapitalizma (na primer Kisindžer ili Bžežinski) dolazi do zaključka da bi kapitalistički preobražaj mogle brže i uspešnije da omoguće autoritarne nego demokratske post-komunističke vlasti. Na kraju krajeva, Zapad je zbog toga i podržao Jeljcinovu nasilnu likvidaciju opozicionog parlamenta u jesen 1993.

U tom kontekstu, međutim, odmah se nameće opominjuća analogija sa boljševicima. Oni su se oslanjali na diktaturu, a nisu se zanosili očekivanjem da bi mase na slobodnim izborima dale prednost „dugoročnim i objektivnim“ interesima (kako ih vide boljševici) nad vlastitim „kratkoročnim i subjektivnim“ preferencijama. Međutim, svi znamo koliko je ta diktatura bila privremena. Sem toga, gde je garancija da bi autoritarne snage u post-komunizmu iskoristile „privremenu“ suspenziju demokratije baš za kapitalističke promene?

* * *

Transformaciju komunizma u postkomunizam u Srbiji karakterišu najmanje tri sledeće specifičnosti:

Jugokomunizam se ne samo raspao nego je za sobom putem građanskog rata povukao i jugoslovensku državu. Miloševićev režim nastoji da opstane u krajnje nepovoljnim međunarodnim okolnostima i da pod kontrolom zadrži veliki deo prethodne države, kad mu već ne uspeva da je proširi na delove srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Taj režim je dosad preživeo uprkos teškim međunarodnim sankcijama.

Za razliku od Istočne Evrope, komunizam u Srbiji nije sebe poništio i urušio, nego se samotransformisao u postkomunizam i tako u velikoj meri očuvao. Bila je to i ostala pseudomorfoza. Taj izraz, inače, potiče iz mineralogije i prvobitno znači pojavu jednih kristala u formi drugih kristala. Osvald Špengler (Osvald Spengler) je prvi primenio taj termin na društvene pojave. Upotrebljavajući ga ovde, hoću da sugerišem da je komunizam u Srbiji radi prikrivanja (kriptokomunizam) preuzeo demokratsku formu.

Poznato je da su negdašnji komunistički vlastodršci u ideološkoj kritici „buržoaske demokratije“ insistirali na razlici između njene navodno „prazne forme“ (sloboda, ravnopravnost, vladavina naroda…) i „skrivene sadržine“ (ekonomska nužda, nejednakost, klasna dominacija…) U vezi s tim vredi se setiti da je Milovan Đilas, već 1953. na početku svog razlaza sa Titom, objavio esej „Forma i sadržina“ u kome je ustvrdio da navedena „forma“ ima „sadržinski“ potencijal i važnost. Da su dosledni titoisti to dobro znali, uprkos suprotnoj ideološkoj buci, dokazuje to što im nije bilo ni na kraj pameti da dozvole „formalnu demokratiju“.

Dok je (Slobodan) Milošević koliko-toliko vodio računa o protodemokratskoj formi, dotle je imalo svrhe ukazivati narodu na diskrepancu između te forme i Miloševićeve autoritarne vladavine, kao i na činjenicu da je SPS kao državna partija tretirala Srbiju kao svoju partijsku državu.

Međutim, odavno nije dovoljno govoriti o SPS-u kao državnoj partiji i Srbiji kao partijskoj državi, pošto i nad SPS-om i nad državom postoji lična vladavina Slobodana Miloševića. Štogod on i njegova transmisione institucije odluče – to se proglašava za demokratiju. Naravno, sistem u kome većina neograničeno vlada ne poštujući prava manjine, naziva se „tiranijom većine“, a nipošto demokratijom. Ali u Srbiji više ne vlada čak ni manjina (SPS – koji je na poslednjim parlamentarnim izborima u Srbiji dobio tek nešto preko trećine glasova), nego jedan autokratski režim, koji doduše i dalje upotrebljava demokratsku dekoraciju. Nju održavaju i one partije koje su stvorili prikriveni miloševićevci. Režim podržava i mafija koja se napljačkala i obogatila u ratu i pod međunarodnom blokadom.

Propagandno-ideološki personal i aparat Slobodana Miloševića čak se i ne trudi da izgradi bilo kakvu sistematskiju i trajniju ideologiju, nego stalno iznova improvizuje i operiše ad hoc objašnjenjima, opravdanjima i izgovorima. On ideološki pabirči sa svih strana i bez ikakvog zazora. Pored „demokratije“, redovno se poziva na „pravnu državu“ i „ravnopravnost“ svih građana i svih oblika svojine.

U praksi se ispostavlja da je „ravnopravnost svih oblika svojine“, državne, društvene i privatne, gola propagandna parola SPS-a i JUL-a, namenjena pre svega Zapadu. Na sve načine vladajući režim protežira državna i društvena preduzeća: jeftinim i čak bespovratnim kreditiranjem, subvencionisanjem i spasavanjem od bankrotstva, uvozno-izvoznim dozvolama, i sl. Ponekad su jedni te isti ljudi istovremeno direktori preduzeća, funkcioneri SPS-a ili JUL-a, pa čak i ministri. Takva preduzeća su besumnje „ravnopravnija“ ne samo od privatnih, nego i od ostalih državnih i društvenih preduzeća. Čak je i predsednik Vlade Srbije direktor jednog izvozno-uvoznog preduzeća. Usput. kritičari tek treba da identifikuju, evidentiraju i obelodane barem sve glavne pripadnike te nove-stare „nomenklature“. To je prva pretpostavka za ozbiljan opis i analizu društveno-ekonomske strukture u našoj zemlji.

Sumnjam da pod opisanim okolnostima možemo adekvatno govoriti o državnom i društvenom vlasništvu. Pre će biti da imamo posla sa kvazidržavnom i kvazidruštvenom svojinom. Uobičajena terminologija skriva monopol strukturne kontrole jedne etatističke grupacije nad privredom, finansijama, uslugama… Čak i preduzeća koja se kod nas nazivaju „društvenim“, u stvari su kriptodržavna pošto njima preko direktora i upravnih odbora vlada Miloševićev režim. U jednom stvarno demokratsko-pluralističkom sistemu direktore i članove upravnih odbora ne-privatnih preduzeća, razume se, činili bi (pored partijski neopredeljenih stručnjaka) pripadnici različitih partija, a ne samo vladajuće.

I sâma privatizacija, njen način i obim, pretvara se u polugu za održanje tog režima. Njegov monopol na strukturnu kontrolu prostire se i na proces privatizacije. Kad već kapitalizma mora biti – onda neka režimski ljudi budu njegovi nosioci i korisnici. Gotovo da je nemoguće uspeti sa privatnim biznisom bez svojevrsne političke podobnosti, a ova se između ostalog pribavlja finansiranjem SPS-a i JUL-a. Te stranke ne dopuštaju denacionalizaciju da ne bi bila smanjena imovina koju treba da preuzmu njihovi kadrovi, ali i zato što nad restaurisanim vlasnicima ne bi tek-tako mogli da uspostave političku kontrolu. Država takođe ne namerava da vrati ogroman privatni novac, domaći i devizni, koji je preko bankarskih i štednih računa stanovništva inflacijom potpuno obezvredila ili naprosto potrošila.

Ako se sa vlasti jednog dana ipak sići mora, onda se i za taj trenutak valja obezbediti kapitalističkom imovinom i statusom. Pravna neodređenost, netransparentnost, pa čak i konfuznost svojinskih prava i odnosa koriste se za privatizaciju na uštrb „državnog“ i „društvenog“ vlasništva. Da bi se udovoljilo Zapadu, sada se najavljuje mogućnost velike privatizacije, ali se odluke o tome prepuštaju sâmim preduzećima, što praktično znači vladajućim kadrovima. Ideološki izgovor: privatizacija svakako treba da bude dobrovoljna a ne nametnuta, provedena na inicijativu odozdo a ne po naredbi odozgo.

Ako pođemo od zvaničnih statističkih podataka o prihodima, onda uopšte nećemo shvatiti kako stanovništvo preživljava u tolikoj oskudici. Biće da u traženju objašnjenja moramo poći od seljaštva koje je sve do 1996. proizvodilo dovoljno hrane ne samo za narod nego i za izvoz. Uostalom, i sâm titoizam je donekle bio privredno uspešan zato što je već sredinom pedestih godina pustio privatne seljake da na miru obrađuju zemlju. Sve do danas ishranili su nas oni koje je komunistička ideologija smatrala ostatkom preživelog načina proizvodnje. Među njima su vrlo brojni „polutani“ (kako su ih nazivali komunisti) koji se jednom nogom nalaze u poljoprivredi, a drugom u gradu i industriji (tzv. seljaci-industrijski radnici). Taman posla da su oni postali isključivo gradski stanovnici i čisto industrijski radnici. Upravo ta njihova dvojnost, činjenica da imaju dovoljno imanja i prihoda na selu, otvorila je i mogućnost da bez velikih socijalnih nemira naša industrija pod međunarodnim sankcijama smanji ogroman višak radne snage. Miloševićev režim, međutim, nije iskoristio tu istorijsku šansu pošto nije hteo da izgubi važan deo birača, kome inače i dalje isplaćuje nadnice (bedne) da ne dolaze na posao. Ipak, budući da je poljuprivreda poprilično izraubovana, sve su nezadovoljniji kako „polutani“ tako i čisti zemljoradnici. Politika prevaljivanja najvećih socijalnih troškova međunarodne izolacija i nesposobnost režima na privatno seljaštvo sve je manje moguća.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve