Loader

Čaj u Grančesteru

15.jun,19:52

Naslonjen na sporu reku Grant i opasan jarkozelenim pašnjacima, Grančester bi bio nalik ma kom drugom engleskom selu; po svojim besprekorno održavanim kućama i baštama, crkvicom u centru i lokalnim pabom, ne bi se izdvajao. Ali, zbog jednog voćnjaka i grupe ljudi koja je pod krošnjama jabukovog drveta s početka veka ovde pila čaj, Grančester se od neprimetne tačke na mapi okruga Kembridžšir pretvorio u simbol inspiracije za intelektualne uzlete budućih filozofa, pesnika, pravnika, ekonomista, fizičara, matematičara… I ne samo zbog voćnjaka već i zbog staza, kako onih utabanih tako i onih koje su đaci, lutajući u svojim mislima i lutajući po livadama, pronalazili od Kembridža do Grančestera u proteklih sedam stotina godina. Tako su do Grančestera šetali Njutn, Darvin, Kromvel, Milton, Vordsvort, Kolridž i Marlou.

Voćnjak i čajdžinica i danas stoje netaknuti kao znamen druženja impozantne skupine prijatelja – pesnika Ruperta Bruka, filozofa Bertranda Rasela i Ludviga Vitgenštajna, romanopisaca Virdžinije Vulf i E.M. Forstera, ekonomiste Majnarda Kejnza i umetnika Augustusa Džona. Po ovom selu su i dobili nadimak Grančesterska grupa. Oni su, zapravo, nastavili tradiciju pijenja čaja u voćnjaku koja je nastala sasvim slučajno 1897. godine. U želji da produži doživljaj u prirodi, jedan student sa Kembridža ljubazno je zamolio gospođu Stivenson, vlasnicu kuće na rubu voćnjaka, da posluži njega i njegove drugare čajem pod jabukovim stablom. O svom doživljaju su zatim oduševljeno ispričali po povratku na univerzitet. Preko noći čaj u voćnjaku je postao deo studentskog života u Kembridžu. Ipak, bio je to dolazak Grančesterske grupe i njihovi pisani zapisi o idiličnom životu u Grančesteru koji su ostavili neizbrisiv pečat na svako potonje pijenje čaja na istom mestu.

Grupu je u Grančesteru okupio Rupert Bruk. Tu ga je posetio Kejnz u novembru 1909. godine i zatekao ga u okruženju sa zadivljenim lepoticama, dok on na sebi nije imao ništa osim izvezenog džempera. Bruk se uselio u kuću u voćnjaku kod Stivensonovih da bi se posvetio studijama udaljen od uzavrelog društvenog života u Kembridžu. Nije ni slutio da će se zaljubiti u Grančester i njegov voćnjak.

Sati studiranja preplitali su se sa satima razgovora sa prijateljima i neobuzdanim prepuštanjem prirodi. Živeo je od meda, jaja i mleka. Svojoj prijateljici je pisao kako i sam prestrašen izlazi noću u smrtnom strahu od mraka i drhteći od jezivog užitka, na noćno kupanje. Ponekad bi se Bruku, u noćnim lutanjima, pridružila avangardna Virdžinija Vulf. I Bertrand Rasel je tih godina, dok je radio na Principia Mathematica, šetao po okolnim poljima tako često da je poznavao oštrice svake travke u okolini. Na Raselov savet da bi trebalo da se rekreira, Vitgenštajn je počeo da jaše ili vesla od Kembridža do Grančestera. Veslanje se obično završavalo kupanjem bez peškira i kupaćih kostima, što je, po svedočanstvu njegovih prijatelja, bio pravi lek za Vitgenštajnovu mrzovolju. I pragmatični Kejnz je zaključio u pismu ocu da spavanje na tvrdoj zemlji, jutarnje kupanje i nedostatak stolica nisu ni iz daleka tako strašni kako bi čovek pomislio. Zbog toga što su se ljudi od pera i knjige ovako sirovo prepuštali životu u prirodi, Virdžinija Vulf je nazvala svoje prijatelje neo-paganima.

Međutim, taj bezbrižni period Grančesterovaca prekinula je tutnjava topova sa Kontinenta. Počeo je Prvi svetski rat. Zaneseni patriotizmom, Bruk i Vitgenštajn otišli su da se bore. Bruk se nikada nije vratio. Ostao je zapamćen kao jedan od „pesnika iz rova“. Njihovi stihovi su na početku uzbuđeno pozivali u kratak pobednički rat koji se nikada više neće ponoviti i postepeno se pretvarali u očajnički krik protiv beskrajnog ubijanja i destrukcije. Sa Brukovom smrću nestala je Grančesterska grupa. Nestalo je druženja i razgovora. A Grančester je ostao, voćnjak isto tako. I tradicija čaja u voćnjaku, takođe. Ali nikada posle Grančesterovaca nije se izdvojila tako raznovrsna ali ipak intimna i kompaktna grupa posetilaca ovog voćnjaka. U voćnjaku su potom, kao nekad Grančesterska grupa, pili čaj i kralj Džordž VI i princ Čarls, David Frost i lord Dejvid Oven, Kenet Klark, Daglas Herd ili Steven Hoking. Ipak, vreme u voćnjaku nije se pomerilo. Voćnjak se pamti po Grančesterovcima i njihovom predvodniku Rupertu Bruku, koga je W.B. Jejts nazvao najlepšim mladićem u Engleskoj. Čak je i sat na obližnjoj crkvi stao u Brukovo vreme, i to baš u popodnevnim satima – u pravo vreme za čaj.

I danas, pod kraj veka, čaj se i dalje služi u Grančesteru. U svako doba dana, i po kiši i po suncu, naći će se pokoji diplomac ili postdiplomac kako traži utočište od tutora, mračnih studentskih soba, biblioteka, pa i od svojih kolega u miru voćnjaka uz topli čaj s mlekom. Šetnja do Grančestera i voćnjaka je stvar izbora. U jutarnjim satima to je doživljaj samotnjaka kada mu jedino društvo napravi poneki zalutali lovački pas koga vlasnik nije uspeo da zaustavi. Ili, u sunčana popodneva, odlazak na čaj se pretvara u grupni izlet studentarije – socijalno zagrevanje za večernji izlazak u pabove. Ali, odlazak u voćnjak nije uporediv sa odlaskom u muzej. I danas studenti u sebi nose impuls koji tutori vekovima revnosno prenose na nove generacije studenata Kembridža – da budu bolji od najboljih i pametniji od najpametnijih. Čaj u Grančesteru, taj jednostavni ritual koji je obavilo toliko dobrih i pametnih ranije, postaje svojevrstan podsetnik na intelektualnu trku sa likovima iz prošlosti ali i iz sadašnjice. A gde je onda uživanje?

Vrhunac dolazi u junu posle ispita. Svakodnevica studentskog života prestaje da bude sumorna. Vreme se opet prolepšalo. Izmileli su mladi ljubavnici koji lenjo šetaju uz reku na matine u voćnjaku. Neostvarene ljubavi takođe čekaju na ostvarenje. A dan kada se to mora dogoditi, opet je povezan sa čajem u Grančesteru. Akademsko nadmetanje se zaboravlja. Njega zamenjuje nadmetanje u izgledu i duhovitosti. Kembridž se sprema za period velikih balova, celonoćnih zabava, uz neograničeno piće, hranu i muziku. Pobednici u ovom nadmetanju, oni koji izdrže i kojima je stalo da izdrže, u zoru posle bala, svi u frakovima i balskim haljinama, tradicionalno odlaze u voćnjak na čaj čamcima od Kembridža do Grančestera. Mladi džentlmeni veslaju tih nekoliko kilometara, a mlade dame mogu da pomognu ali ne moraju. A na kraju, u cik zore ih čeka već servirani čaj u jednom voćnjaku usred Grančestera pod rascvetalim krošnjama jabukovog drveta.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve