Loader

Žurka

28.avgust,19:52

Žurka (tulum, dernek, žur, party, le boum) je, u današnjim i ovdašnjim uslovima, organizovana eskapistička akcija, čija je svrha da se u ugodnom društvu privremeno pobegne od ružnoće spoljnog sveta. Da bi se u tome uspelo, potrebno je osigurati odgovarajuće kadrovske (dobra ekipa) i smeštajne (prikladna gajba) potencijale, kao i zamašnu količinu osvežavajućih napitaka (pivo, vino, viski, votka, a za ekscentrike koka-kola) i takvu zalihu cigareta po džepovima prisutnih koju ne bi potrošio ni bataljon vojnika na dvonedeljnoj vežbi. Eventualni drugi stimulansi (šta je to: duva, a nije vetar?) preporučljivi su i podrazumevajući, ali mi vam to nismo rekli. Zakon je zakon. Glede društvene ishrane na celonoćnim žuriranjima, zlatno pravilo glasi: služiti ono što stimuliše na piće.

Naravno, sva pravila se ubrzo pokažu uzaludnim i nepotrebnim pošto će vam alavi gosti ionako isprazniti frižider, zamrzivač, špajz, podrum i sve ostalo.

Svi još uvek pamte legendarne beogradske i zagrebačke (i beogradsko-zagrebačke) žureve iz novotalasnih osamdesetih, kada se činilo da je ceo svet naš: bili smo mladi, imali više para i slobode kretanja, a rat, AIDS i Ceca Ražnatović bili su nešto što se dešava nekom drugom. Oni koji nisu još 1987-88. (u)videli da sve polako odlazi do đavola, ekspresno su dotučeni kataklizmičnom 1991. godinom, kad su žurka i tulum definitivno prestali da se druže, a party je postao nešto daleko i nedostižno. Iz pukotina u zemlji izmileli su razni neobični gnomovi, koje mnogi od nas do tada i nisu primećivali, za koje čak nisu ni verovali da postoje. A sve je, zapravo, bilo lako predvideti još u drugoj polovini osamdesetih, trebalo je samo ozbiljno shvatiti žurke! Zvukovi i likovi sa Ibarske magistrale, poput invazije bodysnatchersa, odjednom su preplavili Beograd (čak ni Zagreb nije ostao imun, lično svedočim!) i gradovi su počeli da ružne; kao zahvaćeni nekim strašnim mentalnim virusom, ljudi su počeli da, umesto na koncerte, odlaze na vašare na Malom Kalemegdanu; umesto u bioskop, hrlilo se na „Žikinu dinastiju“; umesto književnosti, čitana je „Knjiga o Milutinu“; umesto muzike, slušala se Nada Obrić, a teži slučajevi regresirali su čak do stadijuma braće Bajić! U takvom okruženju i žurke su počele da izumiru ili da se izobličuju: postalo je opasno otići kod nedovoljno poznatih i proverenih ljudi jer vam se lako moglo desiti da banete na – poselo! I ugledate svoju bivšu devojku – onu koja je slušala Reedov „Transformer“ četiri puta dnevno, umesto antibiotika – kako đipa u kolu, sve podvriskujući i mašući maramicom…

Od tih traumatičnih vremena postalo je definitivno jasno da je, u lokalnim uslovima, svaka prava žurka, osim što je sofisticirani vid urbanog druženja i neka vrsta odbrambene reakcije na okupaciju prostakluka; kao nekada jazzeri i twisteri pred skojevcima, deca grada počela su da se zatvaraju u omanje serklove (retko preko 15-20 ljudi) i prave, nesvesno, ostrvca urbanog otpora. Ko je uspeo da održi kontakte sa takvim svetom, taj je pobednik: gnomovi nisu uspeli da mu baš sasvim upropaste život.

Beograd devedesetih, okupiran ali nepokoren, idealno je mesto za podzemne žurke (poput Kunderinog i Škvoreckyjevog Praga pedesetih i šezdesetih?) i mesto gde se još uvek sreću lepe devojčice u veselom i opuštenom izdanju one, iste devojčice koje viđamo isfrustrirane i besne po GSB usijanim limenim kantama, u kojima ih bez pardona pipaju čilageri sa aromom belog luka i mentalno maltretiraju trijumfom prostaštva okuražne babe. Čak i na velikim i bombastičnim javnim žurkama poput roc-koncerata (hello, Budapest!) i rave-parties, čovek još uvek može da oseti da je među svojima, da nije baš sam u unvierzumu kojim s kraja na kraj odjekuje kosmički Keba; za to saznanje ne treba žaliti ni truda, ni vremena, ni troška.

Zato, ne dajte ni ovaj vikend mrskom okupatoru u šake: pronađite malo vremena, prostora i para i družite se sa ljudima koje volite. Nije vas valjda invazija džiberizma-kao-pogleda-na-svet oterala u jalovu mizantropiju ili samotnički solipsizam?

Dežurni Kamenko najavljuje kišu ovog vikenda nad Beogradom; nije li to idealna prilika da se zavučete pod neki drag i poznat krov i postavite sebi temeljno egzistencijalno-metafizičko pitanje koje je svojevremeno formulisao prof. dr Iggy Pop: „Rock’n’roll party, where is the wine“?

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve