Loader

Austin FX4

05.decembar,19:51

U londonskom taksiju, kada vozač sazna da ste iz Beograda, može vam se desiti nečekivana blagonaklonost i solidarisanje. Iznenađenje kratko traje: ako je vozač poreklom iz neke bivše kolonijalne zemlje, solidariše se s vama zato što ne voli sve ono što London simbolizuje. Podršku pravog Engleza dobićete samo ako je pred penzijom, odnosno ako zna da su vaš i njegovi preci bili na istoj strani u oba svetska rata. Međutim, takvi razgovori, a i razgovori uopšte, retkost su u londonskom taksiju. I to je deo uživanja.

London je, verovatno, jedini grad na svetu u kojem se za taksi prevoz koristi namenski konstruisano vozilo. Vožnja londonskim taksijem je, izuzev u vreme jutarnjeg polaska na posao i večernjeg povratka, istinsko i po ceni pristupačno uživanje. Uživanje čini ljubaznost i korektnost vozača, njihovo zapanjujuće dobro poznavanje grada i ulica, besprekorna čistoća vozila, izraziti komfor i, naravno, činjenica da se vozite ulicama Londona.

Priča o londonskom taksiju počinje pre 370 godina kada je neki kapetan Bejli (Captain Baily) kupio četiri zaprežne kočije, zaposlio četiri kočijaša, obukao ih u livreju, postavio u ulici Strand i tako započeo posao sa iznajmljivanjem vozila. Nimalo slučajno baš u tu ulicu. Ova ulica se, naime, nalazi u poslovnom i putničkom centru Londona, počinje kod trga Trafalgar, prolazi pored železničke stanice Charing Cross i ispred suda, blago skreće udesno, menja ime i pretvara se u kultnu ulicu vaskolikog novinarstva Fleet street i završava negde ispred i udesno od katedrale svetog Pavla.

Ubrzo su prevoz putnika i robe iznajmljenim vozilima postali veoma popularni. Već tokom 1694. godine u Londonu je bilo oko 700 registrovanih zaprežnih taksi vozila. Tada su postojale dve vrste vozila – kočije (hansom) sa dva i zaprege (growler) sa četiri točka. Hansomi su bili otmeniji: lepo, poneki i luksuzno opremljeni služili su uglavnom bolje stojećim, mlađim Londoncima sklonim dobrom provodu i avanturama. Growleri su bili skromnijeg izgleda, mogli su se naći u malim ulicama u blizini velikih železničkih stanica, a služili su za prevoz putnika i kabastog prtljaga.

Prva motorna vozila u Londonu namenjena iznamljivanju pojavila su se u augustu 1897. godine. Bila su to vozila sa električnim motorom, najčešće parkirana u ulici Juxton. Po imenu konstruktora, popularno ime ovog vozila bilo je: „Berseyev električni taksi“.

Poznat i lako uočljiv današnji taksi pojavio se na ulicama Londona pre 36 godina, tokom jeseni 1958. godine. Proizvele su ga firme „Austin“ i „Carbodies“ iz Koventrija. Zvanična oznaka vozila je „Austin FX4“ ili FX4R. Obe varijante su naslednici brojnih dobrih tehničkih rešenja prethodnog, dugo korišćenog „Austinovog“ modela FX3. Vozilo je konstruisano tako da zadovoljava veoma stroge tehničke zahteve Ureda za javni prevoz (Public Carriage Office) gradske policije Londona.

Za ljubitelje automobilizma evo nekoliko tehničkih podataka o vozilu: FX4 ima kompaktnu čeličnu karoseriju, ojačanu šasiju, petoro vrata, nezavisno prednje vešanje, najčešće dizel motor od 2520 kubika (FX4) ili 2286 kubika (model FX4R) sa oko 60 konjskih snaga. Model sa benzinskim motorom je, zbog skupljeg benzina, bio manje tražen i kupovan, otuda je pravljen u manjim serijama i namenjen prigradskim i međugradskim vožnjama. Obe varijante imaju Land Roverov, petostepeni automatski menjač (u starijim), ili ručni menjač (u novijim modelima). Maksimalna brzina modela sa benzinskim motorom je oko 120 km/sat (oko 75 mph), odnosno oko 100 km/sat sa dizel motorom. S obzirom na veliki broj vozila na ulicama Londona i okoline, ove brzine se nikad ne dostižu. Najmanji prečnik kruga okretanja vozila je oko 7,5 metara. Prostor za putnike u „Austinu FX4“ je vema komotan, približno dvostruko veći od prostora za vozače, tako da i veoma visoke osobe mogu da sede ispruženih ili prekrštenih nogu. Kabina je predviđena za dva putnika, mada u njoj mogu da sede još dve osobe na pokretnim sedištima, smeštenim u pregradi koja deli vozača od putnika. Preglednost i obilje svetlosti u kabini omogućavaju pet velikih prozora, po dva bočna i jedan pozadi. Deo za putnike odvojen je od vozačevog dela pregradom čiji je gornji deo od čvrstog stakla. Vozač pomeranjem stakla kao na „šuberu“ može neposredno da razgovara s putnikom. Kroz staklo na pregradi vidi se taksimetar i iznos za pređenu vožnju. Tokom vožnje vozač ne puši niti sluša radio. Sedišta su tapacirana mekanim štofom najčešće tamne boje, ili, ređe, kožom. Postoji, produženi luksuzni model „Austina FX4“ (karoseriju istog oblika proizvodi „Tickford Ltd.“, „Milton Keynes“:) sa plišanim sedištima, frižiderom, telefonom, televizorom, telefaksom i računarom, i enterijerom obloženim orahovinom.

Znatan broj „Austina FX4“ izvozi se iz Engleske. Najviše u zemlje Bliskog i Srednjeg istoka. Kupovan je, u manjim serijama, i u Japanu i u Sjedinjenim Američkim Državama. Dva „Austina FX4“ služe kao službeno i protokolarno vozilo britanskog guvernera na Folklandskim ostrvima. Prvi FX4 koji sam video u Beogradu nalazio se dugo u izlogu poslovne zgrade na uglu Beogradske ulice i Ulice proleterskih brigada. Odskora se ponovo jedan FX4 pojavio na ulicama Beograda. Bočno, na prednjim vratima nosi grb banke braće Karić.

Po povratku u Beograd slušam Balaševića; kaže da nam niko ne može oduzeti sećanja. Londonski taksi za nas nije nepovratno otišao, iako „putuje s Evropom“, pa pokušavam da dokučim odgovor na naivno pitanje: da li bi vožnja u takvom taksiju po Beogradu bila jednako ugodna kao i ona u Londonu. Mislim da to treba priželjkivati, čak i ako bi takvu taksi-službu razvio sadašnji jedini vlasnik „Austina FX4“ u Beogradu.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve