Loader

Vrućina

15.avgust,19:51

Već pedeset dana, protiv Beograda i Srbije vodi se specijalni, toplotni rat Meteorološkog novog poretka; ono što se, u logistici, zove temperatura i što poseduje političku osobinu da se diže ili spušta zavisno od tzv. faktora – u ovom se slučaju samo diže: do brojke 35 ili 36 ili 38 slavnog i neuništivog Celzijusa, čime je omogućeno savršeno kontuzovanje milionskih masa, nesposobnih da dišu, rade, ili, daleko bilo, vode ljubav u bazenu znoja svog. Ukratko, vrućina ili heat ili opšta nesvestica – značajke su posebne vrste uživanja u prirodnom haosu, u naturalizovanoj varijanti pregrejane atmosfere, s kratkih dahtajima i neophodnim papirnim maramicama za golo preživljavanje.

Građani koji nisu Beograđani nemaju pojma kako to izgleda u glavnom gradu; dok se asfalt topi – nazovi Gradski saobraćaj funkcioniše po principima prigušenog benzinskog metabolizma; autobusi koji mile ka Padinama i ostalim efemernim Brdima, trolejbusi koji se primaju na struju i ubrizgavaju Teslinu drogu, tramvaji koji gore od smrada neopranih nogu ličnih putnika – samo su kadrovi iz julsko/avgustovskog filma o golom genocidu na vatrenim ulicama Beograda.

Između pet i sedam uveče, kad se pogrešno učini da se nešto smiruje i da ima nade za još jedan breath lažne svežine kojoj se samo idiot raduje – grad počinje da otpušta akumuliranu vrućicu; groznica temperature lepi ruke zajedno s depilovanim maljama na račun voska zvanog „Čupko“; papiri na stolu se pripijaju uz kožu, ostavljajući na rukama tragove onih ofucanih, glupih latiničnih slova; besprimerna nervoza kleštima hvata i flegmatike, hronične neurotike da ne pominjem; znoj se pretvara u bespomoćni bes, ne pomaže sećanje na kišu, na espadrile koje propuštaju vodu, na dane kad se od zime cvokotalo. Ništa ne pomaže.

Od osam uveče do ponoći – savršena iluzija nabeđenog godišnjeg odmora; zatvoriš oči i kao da čuješ kako more kakofonično šumi i priređuje fatamorganu oaze usred Zvezdare; hladno belo vino i hladna kisela voda u mraku (Ul. Dimitrija Tucovića, negde oko Gradske bolnice, iza četvorospratnih tamnica) samo su izgovor za čekanje na ponoć kad, kao, odlaziš u krevet i, kao, spavaš, i, kao, sanjaš, i, kao – kao.

A u stvari, ležiš i ustaješ i opet ustaješ, naslonjen na prozor zuriš u grad koji se topi kao sladoled u mraku; kroz žar cigarete gledaš vodotoranj u Košutnjaku i umišljaš hektolitre ledene, kristalno čiste vode; razmišljaš bez veze o Karaburmi i s vezom o Dušanovcu, sve pod znojavom zavesom koja ti se sliva s čela; potom uzimaš ručnik koji se srpski zove peškir, grabiš tračak vetra i osvajački oslobađaš frižider od hladne vode koja se grlom kotrlja brže od 56e. Mokar si već u pola jedan; skuvan ili skuhan u jedan i pet; u tečnom agregatnom stanju u tri ujutru, kad ni tranzistor ne pomaže, ni Metallica koju sam, pamtim, jednog decembra uoči jedne Nove godine slušao s tropskom idejom o večnom letu usred betonskih kula Beograda.

Od tri do šest ujutru je najgore; spava ti se i ne spava ti se; misli naviru i odbijaju se o zidove gađenja; hodaš kao zombi između šest zidova dnevne sobe i kuhinje; papagaj je jedini u nirvani, nesvestan šta se zaista dešava. Kad prvi trolejbus (28 ili 40) probije zvučni zid lažnog jutra, i kad sunce, sa prepredenim osmehom Sotone krene u svoju pržilačku misiju – uveren si, beznadežno, da je pred tobom dan u kojem će „lake naoblake i kumulusi pod pritiskom“ promeniti redosled uživanja.

Sećamo se!

Ali, već u sedam, s nes-kafom ispred sebe i grupom Pulp u naručju – ukapiraš da minijaturne graške znoja maksimalno osvajaju svaku levu teritoriju s mladežima; ukus te istine samo se privremeno uklanja jutarnjim tuširanjem i mirišljavim New West zaklonom; bez karte ulaziš u trolejbus svestan da je Tropical Heat serija u kojoj si glavni junak, bez plaže, bez pomoćnice s velikim grudima, bez peska i toples-igračica.
Vreli gradski asfalt primorava te da veruješ u iznenadne letnje pljuskove; baš malopre, oko devet ujutru (četvrtak je, 11. glupi avgust), iz čista mira, nebo se otvorilo i zalilo Mišarsku ulicu. Stajao sam na terasi pretvoren u dodolu; na granici nesvestice zbog tzv. padavina umalo se nisam strovalio preko ograde. Ali, već posle četiri minuta sunce se osvetnički i krvožderno vratilo da popije kišnicu i potamani svaku iluziju o zajedničkom suživotu ljudi i prirode.

Potpuno i skroz i sasvim mokar, plivam u sopstvenom znoju; kompjuter je vlažan; ekran, na kojem izlaze ove reči, briše svoje mehaničko čelo; hardware i software se puše: „Druže, tvoja kuća gori!“.

O vrućini, pri ovakvoj vrućini, a zbog vrućine – dosta je.

Verujte na znoj.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve