SVEDOK RUŠENJA: Nenad Lj. Stefanović

Dvadeset godina od rušenja Berlinskog zida >

Skok na Mars

U večernjim satima sa svih strana ka Istočnom Berlinu navirale su reke ljudi povijene pod teretom kesa zapadnoberlinskih robnih kuća. Svaki drugi imao je na nogama "najke", na ušima slušalice tek kupljenog vokmena, u rukama "milka" čokoladu i u očima sjaj kakav su obično imali urođenici pred koje je neko upravo prosuo šarene stakliće, đinđuve i klikere

Kao jedan od retkih ovdašnjih svedoka pada Berlinskog zida – u to vreme bio sam specijalni izveštač "Borbine" kuće iz Istočnog Berlina – često sam u ovih 20 godina bio u prilici da se prisećam one istorijske noći u kojoj je za samo nekoliko časova nestala granica načičkana minama, reflektorima, stražarskim tornjevima i samookidajućim oružjem. Granica koja je 28 godina delila dve nemačke države. Sećanja na dane u kojima je, kako je to upravo u "Vremenu" napisao kolega Frano Cetinić, "istorija igrala po svojoj želji i za svoju dušu", uglavnom su slična onima od pre 10 ili 15 godina.

Naviknuta i učena decenijama da ne veruje u ono što vidi i čuje svojim očima i ušima već samo u ono što svemoguća partija odobri i prizna, većina stanovnika Istočnog Berlina je sa nevericom primila spektakularnu vest koju je uveče 9. novembra 1989. na konferenciji za štampu za strane novinare pročitao član Politbiroa istočnonemačke Komunističke partije Ginter Šabovski – da građani DR Nemačke mogu ubuduće slobodno (samo sa ličnom kartom) da putuju u SR Nemačku, a oni koji žele da se trajno isele mogu to da učine po skraćenom postupku i bez paničnog bežanja preko teritorije trećih zemalja.

U prvih sat vremena po objavljivanju ove vesti koju je Šabovski saopštio prilično zbunjeno i nemušto (i sam izgleda nije verovao svojim očima jer mu je pred kraj konferencije za štampu neko doturio papir na kome je pisalo da je Berlinski zid "probušen"), malo ko se sa istočnonemačke strane uputio prema zidu i Zapadnom Berlinu. Razloga za nevericu bilo je na pretek. Beton kojim je svojevremeno Staljin zalio istočnu Evropu najčvršće je stegao upravo u tadašnjoj DR Nemačkoj čije je rukovodstvo sa Honekerom na čelu propustilo sve reformske vozove i najupornije u tom delu sveta insistiralo na izvornim principima dogmatizma, odbijajući istovremeno da obrije jedan od poslednjih preostalih Staljinovih brkova. Nepunih mesec dana pre bušenja zida, Honeker se doduše povukao "iz zdravstvenih razloga", ali je iza njega ostala prognoza kako će Berlinski zid živeti "bar sto narednih godina". Iza njega je ostalo i ideološki zakrečeno rukovodstvo malih reformskih kapaciteta koje je lomilo jezik izgovarajući reč "die Wende", što se čitalo kao "zaokret", ili "reforma". Takođe mučne slike izbeglica koje okreću leđa svojoj zemlji i od "stabilnog i uspešnog socijalističkog društva" i beže bilo gde – pre svega tamo gde inženjer ili doktor može sebi da priušti kupovinu videorikordera, ili tamo gde u robnim kućama ne postoje posebna odeljenja na koja se ulazi isključivo na zadnja vrata, namenjena samo onima iz vrhuške vlasti.

BUŠAN ZID: Jedan od razloga za nevericu ležao je i u tome što je vest o tome da zid popušta saopštio "reformator" Ginter Šabovski, čovek koji je među prvima kritikovao "kult ličnosti" Honekera iako je pre toga kao glavni urednik "Nojes Dojčlanda" potpisao novine u kojima je u samo jednom danu bilo objavljeno (ni manje ni više) 29 Honekerovih slika. Naposletku, samo koji dan pre tog istorijskog 9. novembra jedan od Berlinaca koji je strahovao kako Honekerova prognoza o sto godina zida može biti prilično tačna ispričao je potpisniku ovog teksta sledeći vic. Pred povećom grupom omladinaca uvaženi istočnonemački profesor završio je svoje dugo predavanje o ogromnim rezultatima koje je ova zemlja u izgradnji socijalizma postigla pod rukovodstvom partije, ushićenim zaključkom kako nije daleko dan kada će građani NDR moći da putuju na Mesec ili Mars. I dok se aplauz za ove reči još nije stišao, iz zadnjih redova jedan neoprezni omladinac upućuje profesoru jednostavno pitanje: "A da li možda znate kada ćemo moći da putujemo u susednu SR Nemačku ili neku drugu zemlju na našoj planeti?"

foto: reuters

Posle početne neverice i dodatnih uveravanja preko TV-a da "zid bez vrata i prozora" ipak dobija otvore i da Zapadni Berlin ipak postaje bliži od Meseca i Marsa, kolone Berlinaca krenule su ka graničnim prelazima da se i lično uvere da li je upravo objavljena vest tačna. Tamo, kraj zida, čekalo ih je još veće iznenađenje. Poslovično strogi policajci na graničnim prelazima koji su do te večeri strogost imali gotovo ugraviranu na licima kao deo uniforme, sa osmehom su puštali u Zapadni Berlin svakog građanina. Bilo je dovoljno pokazati ličnu kartu u koju su policajci udarali pečat umesto viza. Za samo nekoliko časova kolone "vartburga" i "trabanata" zakrčile su i zadimile ulice Zapadnog Berlina gde su ih sunarodnici zalivali šampanjcem i obasipali cvećem. Te noći, Nemci sa obe strane zida ličili su na magnete koji su se neodoljivo privlačili pokazujući da ideološke konstrukcije o zidu koji je podelio Nemačku na "socijalistički i kapitalističku naciju" definitivno padaju u vodu. Izmešani "trabanti" i "mercedesi" pokazali su te noći koliko je bio u pravu nemački pisac Hajnrih Bel kada je mnogo godina pre pada Berlinskog zida utvrdio da među Nemcima postoji "poseban istorijski naboj". Zbog toga, tvrdio je Bel, oni Zapadni Nemci nikada nisu smatrali one Istočne manje nemačkim od sebe, niti su oni komunistički Nemci ikada SR Nemačku smatrali više nemačkom od NDR. Te prve noći zabeležen je i jedan jedini incident – na one koji su se toliko okuražili da čekićima odvaljuju parče po parče zida, policija je isukala vodene šmrkove.

HITNA POMOĆ: Već sutradan u Istočnom Berlinu bilo je ostvareno toliko željeno puno jedinstvo vojske i naroda: vojni buldožeri su na pojedinim mestima probijali zid praveći nove granične prelaze, a pomagalo im je na hiljade građana čekićima i raznim priručnim alatkama kako bi posao bio što pre okončan. Istovremeno na ulicama Istočnog Berlina neprekidno je rastao jedan novi kilometarski živi ljudski zid (sličan onima ispred nekadašnje Dafiment banke) u kome su ljudi danonoćno strpljivo čekali da pređu na zapadnu stranu. Istočnoberlinska hitna pomoć imala je u to vreme oko 300 poziva na sat – ljudi iz redova padali su od malaksalosti zbog dugog čekanja na prelazak granice ili se obraćali lekaru zbog preterane uzbuđenosti. I samoj hitnoj pomoći bila je, međutim, potrebna velika pomoć jer je Istočnom Berlinu nedostajalo oko 40 odsto medicinskog osoblja, uglavnom prebeglog na drugu stranu.

Za samo tri dana od otvaranja granice, ondašnje vlasti u NDR udarile su čak tri miliona pečata kojima su overeni prelasci u SRN. Svi oni koji su prelazili granicu imali su pravo da u zapadnonemačkim bankama podignu 100 DM za "dobrodošlicu", što je za mnoge od njih, vrednovano tadašnjim crnim kursom, bila jedna solidna istočnonemačka plata. Navala na banke na zapadnoj strani bila je tolika da je u pojedinim gradovima ponestalo novca. Većina tog novca ostajala je naravno, u SR Nemačkoj jer su građani NDR suočeni sa bleštavim izlozima i raznim mami-parama, po sopstvenom priznanju doživela istinski "potrošački šok". U večernjim satima sa svih strana ka Istočnom Berlinu navirale su reke ljudi povijene pod teretom kesa zapadnoberlinskih robnih kuća. Svaki drugi imao je na nogama "najke", na ušima slušalice tek kupljenog vokmena, u rukama "milka" čokoladu i u očima sjaj kakav su obično imali urođenici pred koje je neko upravo prosuo šarene stakliće, đinđuve i klikere.

Potpisnik ovog teksta, u to vreme specijalni izveštač "Borbine" kuće iz Istočnog Berlina, često je tih dana i sam "štipao" sebe samog, pitajući se da li da veruje sopstvenim očima dok je gledao kako se raspada jedna, do tada armirana ideološka konstrukcija. A samo nekoliko dana pre toga izgledalo je da su šanse istočnih Nemaca da, kako su sami ironično govorili, izađu iz sistema u kojem su živeli, manje od šansi da jednog dana izađu iz sunčevog sistema. Vest o padu Berlinskog zida istog dana je zatrpala i večitog Todora Živkova, koji je vladao Bugarskom još od 1954. godine. Nekoliko dana kasnije u Pragu je započela tzv. "plišana revolucija". Nemci su odmah naveliko počeli da govore o ujedinjenju. Nekadašnji kancelar Vili Brant, pre toga i gradonačelnik Zapadnog Berlina, izgovorio je tada reči koje su ostale zauvek zapamćene – "a sada neka sraste ono što treba da sraste".

Vest o padu Berlinskog zida i nemačkom srastanju u to vreme je nekako najduže putovala do Beograda. Mnogo godina posle Gintera Šabovskog jedne beogradske dnevne novine objavile su u samo jednom izdanju 35 fotografija Slobodana Miloševića i pesmu u desetercu pride. Na vest o padu zida ovde se sa svih strana zaorilo – "a sada, neka se rasturi sve što se rasturiti može". Valjda baš zato, prva asocijacija na pomen ujedinjenja dve Nemačke zauvek ostaje – raspad Jugoslavije.


 

Šta se desilo

Na ruševinama komunizma, kažu naši prozni pisci, trijumfira demokracija. Ili će tek trijumfirati. Najtrijumfalniji među njima, spominju trijumf "jednog modela civilizacije". Našeg. Ništa manje. Onaj tko kaže "civilizacija", naročito u figuri trijumfa, odobrava i topovsku đulad civiliziranih, za one koji nisu na vrijeme shvatili s koje se strane oglašavaju pobjedničke trube. Ljudska prava nisu više umorni intelektualni zahtjevi. Vrijeme je mišićavog prava, prava intervencije. Trijumfalnih marševa demokratskih trupa. Rata po potrebi, tog obaveznog pratioca trijumfirajućih civilizacija. Mrtvi Iračani, polegnuti na tisuće u tišini, isključeni čak iz svakog prebrojavanja (a zna se u kojoj je mjeri civilizacija o kojoj ovdje govorimo za to odgovorna...) nisu ništo drugo nego anonimni ostaci trijumfalnih operacija. Sumnjivi muslimani, na kraju svega riječ je o neciviliziranim tvrdoglavcima. Jer, znajte, ima religija i religija.

Kršćanska i njezin papa dio su civilizacije, rabini dolaze u obzir, ali mulama i ajatolasima bilo bi bolje da se preobrate.

I to prije svega u ekonomiju tržišta. Jer riječ je o najvećem paradoksu našeg vremena: "smrt komunizma", zastarjelost svake marksističke politike, najavljuje se iz središta jedinog vidljivog trijumfa, trijumfa "vulgarnog marksizma", onog pozitivističkog marksizma koji potvrđuje apsolutni primat ekonomije. No, nije li već mladi Marx u svom Manifestu, za koji nam tvrde da nije ništa više do ubojita škrabotina, predstavljao vlade kao zastupnike moći kapitala.

Čini se da danas nitko ni najmanje ne sumnja u istinitost ovog iskaza.

Mi smo, i to je važno, u trenutku priznanja. Da je osnovni sadržaj svake "demokracije" postojanje ogromnih i sumnjivih bogatstava, da je maksima "bogatite se!" alfa i omega epohe, da je brutalna materijalnost profita apsolutni uvjet svake pristojne društvenosti, ukratko, da je vlasništvo suština "civilizacije", eto što je danas stvar konsenzusa, dok je prethodno, skoro dva stoljeća, bilo riskantna i klevetana teza revolucionara koji su željeli da završe sa jednom tako bijednom "civilizacijom". "Marksizam" bez proletarijata i bez politike, ekonomizam koji stavlja privatno bogatstvo u centar društvenog određenja, mirna savjest zelenaša, špekulanata, korumpiranih, financijera, vlade koje su isključivo zabrinute da podrže bogaćenje bogatih: eto vizije sveta koja nam se nudi pod barjacima trijumfirajuće civilizacije.

Mislim na Robespierrea, 9. Termidor: "Republika je izgubljena!

Razbojnici trijumfiraju". Istini za volju od tada nisu ni prestali da pobjeđuju, ali nikad toliko kao danas, s arogantnošću koja nesrazmjerno učvršćuje poraz, a zatim nestanak (vjeruju oni) svih protivnika za redom. (...)

Ne kaže se, kao što su s iskrenošću govorili termidorci, da je republika pitanje posjednika. Ali pokazuje se, proklamira se da je uvjet sine qua non demokracije masivno postojanje – bez obzira tko su i odakle su – vlasnika. To je ono što nazivam priznanjem. Organska veza između privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju, dakle, strukturalne i radikalne nejednakosti, i "demokracije", najednom više nije tema polemike o društvu, već pravilo konsenzusa. Da, marksizam trijumfira: skrivene karakteristike parlamentarizma, njegova nužna veza s kapitalizmom i profitom, upravo su ono što je marksizam tvrdio da jesu. (...)

Da, razbojnici trijumfiraju. Ah! Jasno je da trijumfiraju trenutno samo zato što drugi razbojnici propadaju. Oduvijek sam se gnušao terorističkih birokracija Istoka. Jer nisam ja i nismo mi paktirali sa PCF-om, potpisivali s njom "zajednički program", posjećivali SSSR, pjevali Ceaucescu-u i očekivali brda i doline od reformatora, obnovitelja, disidenata i renegata. Već više od dvadeset godina, mi smo se suprostavljali staljinističkom modusu politike, ne samo u apstrakciji njegovog tobožnjeg "totalitarizma", već u stvarnom srcu njegove vlasti, mjestu tvornice i njegovom sindikalnom zaposjedanju.

I upravo tu leži mrak i mučnina trenutka. Da propada sistem partije-države, da je staljinistički modus politički prezasićen i na samrti, to su odlične vijesti, i to su između ostalog neizbježni fenomeni na kojima smo radili pod događajnim impulsom Maja 68 i njegovih nastavaka u vjernoj postojanosti militantne invencije, koja je zapravo invencija mišljenja. Ali umjesto da utre put nekoj događajnosti iz koje bi se razvio drugačiji modus politike, drugačija singularna figura emancipacija (to što mi sami prakticiramo pod imenom "politika bez partije), ovo se propadanje odvija pod toljagom "demokracije" imperijalnih posjednika. Da će vrhovni politički savjetnik situacije biti Bush, da će obznanjena želja biti nejednakost i vlasništvo, da će mjera svih stvari biti MMF, da će "mišljenje" biti uzaludno prežvakavanje najnižih i najbanalnijih mnijenja: ako bi to trebalo da bude pravac – bilo bi to uistinu melankolično.

(Pa, ipak, nije sigurno da će takav biti tok stvari. Svako propadanje države stavlja na dnevni red neproračunljivo. Otud strah zagovornika "tržišta", strah vidljiv, koji je naličje njihovog propagandističkog trijumfa...).

Pošto caruje dvosmislenost, razdijelimo riječi. Ono što se naziva "demokracijom" i čiji se univerzalan trijumf slavi, trebali bi precizno imenovati kao parlamentarizam. Parlamentarizam nije samo objektivna ili institucionalna figura (izbori, izvršna vlast koja je ovisna – u većoj ili manjoj mjeri – od izabrane zakonodavne vlasti, itd…). Riječ je također i o partikularnoj političkoj subjektivnosti, angažmanu, gdje je "demokracija" vrednujuća tema, propagandistička odrednica. Dotični angažman ima dvije karakteristike:

– Podređuje politiku pod isključivo mjesto Države (pri čemu je jedini "kolektivni" politički akt imenovanje osoblja vlade) i, to čineći, očigledno ukida politiku kao mišljenje. Odatle i proizlazi da osnovni lik parlamentarizma nije mislilac politike, nego političar (danas se rado kaže i "upravljač").

– Kao regulatorni uvjet zahtjeva autonomiju kapitala, vlasnike, tržište.

Usuglasimo se, dakle, da našu demokraciju nazovemo, zbog jasnoće opisa, kapitalo-parlamentarizmom.

Hipoteza prekrivena diskursom o trijumfu demokracije bit će, dakle, slijedeća: Mi smo, politički, u režimu Jednog a ne u režimu mnoštva.

Kapitalo-parlamentarizam teži ka tome da postane jedinstven modus politike, jedini koji kombinira ekonomsku efikasnost (dakle, profit vlasnika) i narodni konsenzus.

Ako ovu hipotezu uzmemo za ozbiljno, trebamo i utvrditi da od sada – ili u najmanju ruku za čitavu sekvencu koja je u toku – kapitalo-parlamentarizam služi kao politička definicija za čitavo čovječanstvo.

A ako se zadovoljimo ovom hipotezom, ako se obradujemo time da je kapitalo-parlamentarizam konačno otkrivena forma politike u kojoj se razumno ostvaruje cijelo čovječanstvo, to prije svega znači da procjenjujemo da ovaj svijet, ovaj u kome mi "zapadnjaci" živimo, jest svijet vrstan i time dostojan čovječanstva. I da je kapitalo-parlamentarizam sumjerljiv s Idejom čovječanstva.

A to je upravo ono sa čim se filozof neće nikada moći složiti.

Alen Badju

(Autor je francuski filozof; izvod iz knjige D’un désastre obscur, Edition de l’Aube, 1991; Mračni raspad, O kraju Državne istine, englesko + hrvatskosrpsko izdanje sa pogovorom na srpskohrvatskom. Izdanje: Jan Van Eyck Academie, Maastricht i Arkzin, Zagreb, 2009. Prevod: Ozren Pupovac, Ivana Momčilović)


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net