Loader

Mesište u zamrzivaču

06.decembar,19:51

U pustoj i razumljivoj nagonskoj čežnji za opstankom onaj deo balkanskog stanovništva koji još ima struje vraća se arhetipima iz ledenog doba. Vukovi – kazaće vam svaki zoolog – kolju više nego što mogu da pojedu jer su stara rasa čiji geni pamte ledeno doba, kad je meso trajalo dugo. Tako i Balkanci kolju više nego što mogu da pojedu, a u nedostatku ledenog doba koriste zamrzivač. Zamrzivač je uređaj koji uspešno simulira u svojoj unutrašnjosti ledeno doba sve dok ima električne struje. Zato je zamrzivač među balkanskim narodima predmet kultnog obožavanja, simbol opstanka plemena i totem. Zato se ovome ratu protivnik smatrao poraženim tek kada se osvoji zamrzivač, a kraj zamrzivača – kad nestane struje – obeležava se zajedničkim ritualnim plemenskim orgijama kao da je kraj sveta. Na izvestan način to za pleme i jeste kataklizma: nastupa glad, civilizacija se vraća na lovačko-skupljačku fazu razvoja, u neizvesnost i duboku ontološku anksioznost.

Kako izgleda ritual opsluživanja zamrzivača među balkanskim plemenima? Prvo se, dakle, ode na selo u izvidnicu i lično upozna tele ili svinja. Onda nastaje takođe ritualno cenjkanje sa seljakom-domaćinom, uz rakiju i oprezno ogovaranje vlasti: dve marke ili dve i šezdeset za kilo žive vage? Kad se kupac i prodavac posle sat-dva nađu na 2,30 DEM, traži se kasapin lake ruke koji će stručno i brzo da zakolje živinče i raščetvori ga na osnovne komade. Pošto se i to obavi, valja mesište preneti do kupčevog ognjišta i tu počinje stradanije: treba mnogo velikih i jakih plastičnih vreća (najbolje su one od veštačkog đubriva, dok ga je još bilo); litar benzina dođe koliko i kilo žive vage; kolje se po hladnom vremenu, snegu i ledu (to jest, stoka se tada kolje, da budemo precizni), pa je čist avanturizam dokopati se kuće.

Punjenje zamrzivača je – kao i Božić – porodični ritual: na najveći sto u kući prostre se najveća mušema, spreme se daska za meso, male plastične vrećice, uređaj za zavarivanje istih, naoštre se dva noža (veliki i mali) i satara i pripreme se poslužavnici. Mala deca pošalju se napolje u zimske radosti, a ostatak življa podeli posao: glava kuće zasuče rukave, uhvati se za nož i kaže: „Šta ćemo sa ovom komadeškom od buta?“ Ukućani se onda podele na dve stranke: šnicle i pečenje. „Pečenje“, odlučuje domaćin. „Šnicle smažete odmah kao skakavci, a pečenje je zasitnije, krompir žmićne u masti, a može i da se umače. Daleko je proleće.“

Tako se ide redom: krtina, krmenadle, butovi, paufleci, papci, vratovi, džigerice (bele i crne), iznutrice, kosti za čorbe i supe. Sve se to prvo iseče, raskomada i istesteriše, pa se složi na gomile. Onda nastupa najdelikatniji deo posla. Glava porodice opere ruke, popije lozu, mezne turšiju i zamisli se. Onda sedne, uključi uređaj za zavarivanje plastičnih vrećica i sačeka da se ugreje. Da bi se pakovanje obavilo na način uredan i brz, treba tri osobe: jedna, s masnim rukama, trpa meso u kesicu koju druga osoba (sa čistim rukama) drži, dok domaćin zavaruje kesicu po kesicu. U međuvremenu neko od pismene dece piše ceduljice: „šnicle“, „paprikaš“, „sitnež za čorbu“, „pečenje od buta“, „pauflek“ itd. Te ceduljice domaćin prvo gurne u kesicu – da se zna šta je šta – pa je onda zavari preko zagrejane žice u uređaju. Za to je potrebna sigurna ruka, ali i smisao za ekonomiju: plastičnih kesica, naime, nikad dosta, čak i kad su pakovane u one – davno zaboravljene – oprosti Bože! slovenačke rolne. Tako se događa da se po kući posle traže stare najlon-kese za papke, koščurine i ostali cubok. Ne baca se ništa: takva su vremena…

Kad se sve lepo upakuje i razmesti na one poslužavnike, nastupa vrhunac rituala: punjenje zamrzivača. Ako je reč o onom uspravnom modelu koji ima fioke ili ladice od žice, najbolje je fioke izvaditi i doneti tamo gde je zapakovano mesište. Samo se po sebi razume da je vredna reduša zamrzivač još prethodnog dana ispraznila, odledila, oprala i uključila da se ohladi kako treba. Sa fiokama je uopšte lakše: pristupačnije su posle. Ako je, pak, reč o zamrzivaču-škrinji, onom položenom, tu sad valja jako se zamisliti: šta ćemo jesti pre čega? Po prirodi raspoloživog prostora, treba složiti vertikalno tri ili četiri gomile mesišta tako da se ne izmešaju vrste, pa da bude uvek pristupa i krtini, i komadeškama, i iznutricama, i sitneži, i kostima. Ako se u škrinji čuva još i smrznuto povrće, kao što domaćice često čine (ili punjena kamila), eto muke.

Kad se zamrzivač jednom konačno napuni i zatvori, nastupa period iščekivanja, kada se hoda na prstima i osluškuje zuji li sprava, gleda gori li signalno svetlo i šta kaže termometar. Po pravilu, porodica još neko vreme okleva pre nego što će početi da jede zalihu mesa iz zamrzivača. Nekako im je žao da počnu odmah; toliki napori, očekivanja, emocionalne investicije. Dalje je sve u rukama okrutnih varvarskih bogova: pun zamrzivač je zalog odanosti njima – ili žrtva koju će možda zatražiti. Vlast uvek može da isključi struju; osvajači mogu da naiđu i naš zamrzivač uzmu („oslobode“, kažu oni).

Dok je zamrzivač pošteđen, sukob između plemena još nije s one strane svakog pomirenja: autoru su u Slavoniji, jula 1991, Srbi i Hrvati ponosno pokazivali zamrzivače bivših – prognanih – suseda i isticali da su puni i nedirnuti. Još su se, jadni, nadali da pravoga rata biti neće, da će se komšije vratiti i da će moći da ih pogledaju u oči. Onda su balkanski varvarski bogovi došli po svoje i zamrzivače je đavo odneo sa sve sadržajem, kao što će sve nas odneti.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve