Loader

Gusle

18.oktobar,19:51

Nije da kutlača paše samo uz pregaču. Priliči ona jošte kako i tokama junačkijem. Takva jedna orijaška kašika maštovito je preudešena od narodskog kusala u pomagalo za težačku dušu. Skučeni Mlečići nisu se mogli pohvaliti pomenutom rukotvorinom čiju je sudbinsku prvenstvenost Vuk Mićunović od prve proniknuo: „Đe se gusle u kuću ne čuju, tu je mrtva i kuća i ljudi…“ I zaista, tolike današnje udavače plaču u kutu, sprečene čarobnom kutlačom da iz očinskog okrilja pretrče u naručje svoga desetercem zavrbovanog i ratom rastrzanog izabranika.

Kusalo naše viteške kašike (sa sve držalom) teše se od jove, ili, još bolje, od javora (staroarmijski naziv: JA-war), onog sa osojnih padina, po kojima se smetovi inate i do leta. Vršak samoga drška uresi se rezbarijom konjske glave(kadšto i udvojene), tek da se podseti kako junačina jezdi dok geačine šipče. Nasuprot kusalu od jovovine (krajpotočne džigljuše mekušne duše), gudalo je prut od drenovine, grmušnog stabalceta sa sušnih staništa, spororastućeg i dugoživućeg (zna da preturi i dvesta sparnih leta), čiji trpki plod skuplja usta ionako mučaljivoj čeljadi.

Dren i jova. Kao srce aridne Dinare i duša durašne Šumadije. Bliski, a promukli od međusobnog dozivanja. Trenje dveju struna od kobiljih repova (uporno ko trvenje) izvija se u zavičajni jecaj tek pošto zatreperi neštavljena ovčija potrbušina, koja se nateže preko kusala, izbušena ožegom pri sredini. Da nije utrobe kusala, čije dance je krstato razrezano, zalud bi se dve u krst susretnute strune trle (očajnički, u jednoj tački) – pesma bi prošla kao sve što se vrgne konj’ma na repove.

Na podatnu oblinu kusala i lučnu drčnost gudala vrsno se nadovezuje gorštačko pevalo i prepričavanje polovično utuvljenih predačkih raskaza, uz mestimično omicanje glasa. Pevnost – oskudna. Ritam – primaran, elementaran kao damaranje, simetričan kao koračanje, podsvesno jednomislen. U prenesenom smislu, guslanje je doterivanje nečeg ponavljanjem u nedogled. Ali guslar je oličenje neobičnog ponavljača. Reski potez gudala je dvobivstven, od čaranja ranjenog srca u začaravanje nepočin – gorčinom („Kusalom ga zakusuje, a držalom oči vadi“). Dok se gudalo vuče (zariti – istrgnuti), ona struna na kusalu tuče se težačkim kažiprstom (opet u jednoj tački).

Sa telesnim ozledama je lako – ožiljke obnažiš, obnaroduješ. A kako tište ogarišta duše (osobito zimi, kad Bog kuša utiskom da je život nekako duži), to samo ti znaš i samo ti gutaš. Iz ratarske sikiracije, iz grbačenja uz bajatu pogaču ne sledi radosna izvesnost da je u radu spas. Ratar mrzi svoju izloženost: obesti nebesa, zluradosti suseda, grabežljivosti tičurina, izrabljivačkoj nemilosrdnosti grada; mrzi i ono čemu zavidi, jer mrzi čak i sebe, nesposobnog da osedla vlastitu sudbinu. Pritisnut uz brazdu (kad god se i kud god se od nje otisne, neizostavno presvisne iskorenjen), nejak da se uspravi i proširi vidokrug, istrajava u zadrtom uverenju da će, ukoliko pomera međe svoje nesreće, naterati tuđu sreću na predaju: uvećanje umesto poboljšanja; prostiranje umesto uzdizanja; urastanje umesto vlastitosti.

Ako rad nije spas, rat, mora biti, jeste. To jedino otkidanje od tla pri kojem ne mori ljuta grižnja, to je poslednja nada čamotinji da se – kroz muku nad mukama – privenča sa sličnim čemerom. Prerušiti se, makar i u strašilo, uteći domaćoj nesreći prikovanog prokletnika – to je već sreća vredna pesme nad pesmama. Čorbasti uspeh se bučno srče, a mraz i mrz poraza mučaljivo otapa i marljivo pretače u gorčinu osvetničkog iščekivanja. Zna se da vreme – kao i voda – glača drobinu nepravde u oblutak zaborava. Ali zalud je to: ratarevo vreme ne teče ka ušću, svako mu je godište vrzino kolo četiri suđaje.

Od setne priraslice rabadžijskog srca gusle su se razbujale u mitsko znamenje: ne samo da sa žicom u jednini nose ime u množini, nego je čak upriličen i glagol za radnju prevlačenja preko te jedine žice – guslati. Svrsishodna ruralna naprava (kao što je rešeto za rešetanje i rašpa za rašpanje), gusle su opreka salonskim glazbalima (na harfi se ne harfa), ali i čisto soldatskim podbadalima (dobošu, trubi), jer nisu predvodničke. One su – pozadinska prethodnica u raspirivanju zapretane žeravice svetih rana, jedinog nedodirljivog ostrva u vlastitosti koju svak zlorabi. One su – ognjilo za gnjilu patnju.

Lažnom nadom da će ga od pomagala unaprediti u instrument, neki JU-naci su instrumentalizovali čemer nepriznatosti. Ti samozvani zemljodelci (po tome što zemlju dele umesto da je obdelavaju) gude za društvo u ćošku ono što im godi – da je nečoveštvo viši oblik pobožnosti. A mi ostali kusamo te njine pesme i jesenjim busenjem zaogrćemo omlaćeno nedozrelo voće. Nije l’ majka rodila junaka da izbavi gusle od gus(l)ara?

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve