Loader

Rehabilitovan Dragiša Cvetković

26.septembar,12:59

25. marta 1941. godine po odluci Krunskog saveta i kneza Pavla Dragiša Cvetković i ministar inostranih poslova Aleksandar Cincar-Marković potpisuju protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu

Okružni sud u Nišu je 25. septembra 2009. doneo odluku o rehabilitaciji Dragiše Cvetkovića, kojom je poništena odluka Državne komisije Demokratske Federativne Jugoslavije od 15. septembera 1945. kojom je Cvetković proglašen narodnim neprijateljem i ratnim zločincem. Zahtev sudu koji su podneli Cvetkovićevi potomci dugo nije razmatran, jer sudska odluka iz 1945. zapravo nije nađena, već je o njoj zaključivano na osnovu tragova u drugim dokumentima.

Dragiša Cvetković (15. januar 1893. Niš – 18. februar 1969. Pariz) je bio jugoslovenski političar i gradonačelnik Niša u tri mandata. Rodio se u Nišu, od oca Jovana, koji je poreklom iz Dadinca kod Vlasotinaca i majke Zojice Steriadis koja je bila Cincarka. Otac mu je učestvovao u srpsko-turskim i balkanskim ratovima, a iz Prvog svetskog rata izašao je kao potpukovnik. Dragiša Cvetković je učestvovao u Balkanskom ratu 1913. kao dobrovoljac, bio je bolničar u poljskim bolnicama. Potom, 1914. odlazi na lečenje oka u Švajcarsku, gde ga zatiče početak Prvog svetskog rata, pa se 1915. u Francuskoj uključuje u prihvat srpskih ranjenika. Studirao je medicinu i tehniku, da bi 1934. godine završio studije prava u Subotici.

Kao pristalica Narodne radikalne stranke 1927. je izabran za narodnog poslanika, a 1928. imenovan za ministra vera u vladi V. Vukićevića – A. Korošeca. Po uvođenju tzv. šestojanuarske diktature prestaje da bude ministar vera, a ubrzo i predsednik Opštine Niške. U listu „Niška slobodna tribina“, koji je sam pokrenuo, pisao je protiv diktature, zbog čega je hapšen, a list zabranjen.

U svojoj vili na brdu Gorica u Nišu 1934. godine okupio je opozicioare iz cele Jugoslavije na tajni dogovor o ujedinjenju svih stranaka sličnih političkih programa. Bili su tu Miloš Trifunović, Ljubomir Davidović, Džafer Kulenović, Anton Korošec, Svetozar Pribićević… Ovim dogovorom praktično su postavljeni temelji budućoj Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici, (JRZ), takozvanoj Jerezi, koja je pobedila na izborima 1935. godine, kažu malo i uz pomoć nasilja. Jereza je, na primer, imala uniformisana partijska obezbeđenja.

Posle tih izbora, Cvetković je predsednik poslaničkog kluba JRZ, ministar socijalne politike i narodnog zdravlja i v. d. ministara za fizičko vaspitanje naroda, a kratko i zamenik ministra pravde i sve to u vladi Milana Stojadinovića u periodu 1935-1939. godine.

Zajedno sa Mihom Krekom 1936. je godine osnovao i Jugoslovenski radnički savez (JUGORAS) objedinjavanjem radničkih sekcija Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ). To je bio pokušaj uvođenja korporativističkog sistema. Dragiša Cvetković je izabran za vođu saveza, dok je Milan Stojadinović postao predsednik novog sindikata. Glavni cilj osnivanja saveza bio je stvaranje „radničke staleške organizacije“ radi saradnje s poslodavcima i vladom i rušenje levičarskog URS-ovog sindikalnog pokreta.

Dragiša je podneo ostavku u vladi Milana Stojadinovića 1939. godine, čime je izazvao njen pad: 3. februara, podnosi ostavku na mesto u vladi sa još trojicom ministara, a 4. februara dobija od Namesnika Pavla mandat i formira novu vladu Jugoslavije. Odmah počinje razgovore sa dr Vladimirom Mačekom o rešavanju tzv. hrvatskog pitanja, pa nešto kasnije uspeva da u novu vladu uključi Hrvate.

Jednom vladinom uredbom omogućeno je stvaranja Banovine Hrvatske posle Cvetkovićevog dogovora sa Vladkom Mačekom, vođom HSS-a. Ovaj dogovor je nazvan Sporazum Cvetković-Maček, nastao je 23. avgusta 1939. godine, pred izbijanje prvog svetskog rata. U Srbiji ga je naročito kritikovao Srpski kulturni klub i Slobodan Jovanović, pre svega zbog toga što je stvorena hrvatska federalna jedinica, a ne i srpska i zbog teritorijalnih ustupaka Hrvatima. Negde iz tog vremena ostala je Cvetkovićeva rečenica da Slobodan Jovanović mrzi Kneza Pavla kao usedelica.

Vlada Cvetković-Maček 5. oktobra 1940. donosi zakone koji ograničavaju upis Jevreja u obrazovne institucije. Takozvani numerus klauzus propisivao je, da Jevreja u gimnazijama i na univerzitetima ne sme biti u većem procentu, nego što iznosi njihov procenat u ukopnom broju stanovnika. Istovremeno Jevrejima se zakonom potpuno zabranjuje trgovina perhrambenim namirnicama.

Prema Enciklopediji Jugoslavije „u unutrašnjem pogledu vlada Cvetković-Maček uništava i prividne ostatke demokratije, jer raspušta narodno predstavništvo bez raspisivanja novih izbora, upravlja zemljom pomoću sistema zakona dekreta i ukida ponovo sva prava radnika, pribegavajući otvorenom gonjenju komunista bez sudske procedure, stvaranjem koncentracionih logora i ovlašćenjem policijskoj vlasti da vrši interniranja po diskrecionoj osnovi. U ekonomskom pogledu Jugoslavija postaje privezak Nemačke, jer se vlada obavezuje da ništa ne izvozi pre nego što bi to ponudila Nemačkoj“.

Sa ministrom spoljnih poslova Cincar-Markovićem je 13. februara 1941. godine pregovarao sa ministrom spoljnih poslova Nemačke fon Ribentropom i samim Hitlerom, ali nije prihvatio zahtev da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu, objašnjavajući da za to nije ovlašćen. Nekoliko nedelja kasnije, 25. marta 1941. godine, po odluci Krunskog saveta i kneza Pavla Dragiša Cvetković i ministar inostranih poslova Aleksandar Cincar-Marković u dvorcu Belvedere u Beču potpisuju protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu sila osovina. Dva dana kasnije, 27. marta, grupa oficira je izvela vojni udar, zbacila Vladu i namesništvo, a kralja Petra II proglasila za punoletnog i predala mu vlast.

Na dan puča, 27. marta Stojadinovića po izlasku iz kuće na Dedinju sreće odred vazduhoplovaca na čelu sa kapetanom Milom N. Rakočevićem i dovodi ga u zgradu Ministarstva vojske i mornarice, gde odbija zahtev generala Dušana T. Simovića da napiše ostavku vlade, rekavši da je mandat primio od kneza Namesnika Pavla. Na to je uhapšen. Cvetković ipak dva dana kasnije, 29. marta, predaje dužnost novoimenovanom predsedniku Ministarskog saveta armijskom đeneralu Dušanu T. Simoviću. Potom je pušten na slobodu.

Major Živan Knežević, jedan od organizatora puča, oficir koji je tada priveo predsednika vlade Dragišu Cvetkovića, na zahtev kćerki Ljubice Knežević i Ivane Knežević-Davidson, takođe je rehabilitovan odlukom Okružnog suda u Beogradu.

To je važno napomenuti, pošto se inače rehabilitacija Dragiše Cvetkovića ponegde povezuje s onim istorijskim revizionizmom koji tvrdi da je 27. mart delo avanturizma neodgovornih elemenata i engleske obaveštajne službe, što je nekad bila teza ljotićevaca i Nemaca. Sam Cvetković je u inostranstvu branio odluku da se potpiše Pakt kako bi se izbegla katastrofa i tražio je da se sakupi grupa stručnjaka da pouči tadašnje okolnosti.

Sam s Nemcima nije sarađivao. Po okupaciji Beograda Nemci su od Cvetkovića tražili da sarađuje ali je on u Belom dvoru 16. aprila 1941. godine izbegao da potpiše akt o kapitulaciji Jugoslavije, kao i ponudu da bude predsednik vlade porobljene Srbije. Aprila 1941 odbija zahtev feldmaršala fon Vajhsa da mu pruži pomoć i odlazi u svoju vilu u Niškoj Banji. Po ulasku Nemaca u Nišku Banju odbija predlog nemačkog generala Kajsta da kao bivši predsednik jugoslovenske vlade uputi „proklamaciju narodu i vojsci da položi oružje i da uzaludno ne proliva krv“.

Avgusta 1941, odbija da potpiše deklaraciju – apel srpskih uglednih političkih ljudi i javnih radnika građanstvu – da se održi red i mir u zemlji i osudi akcije subverzivnih elemenata, četnika i partizana. Septembra 1941. ponovo je uhapšen i odveden u logor na Banjici gde je zadržan oko dva meseca. U to vreme saslušavan je pred Komisijom za ispitivanje odgovornosti u vezi državnog udara od 27. marta 1941. godine, kao i o dvosmislenom držanju njegove vlade prema Nemačkoj. U zatvoru je ostao do novembra meseca, a onda vraćen u Nišku Banju.

Ponovo je uhapšen 6. maja 1942, a 10. maja sproveden u koncentracioni logor na Banjici. 12. maja saslušavan u Odeljenju specijalne policije Uprave grada Beograda, da bi 16. maja bio pušten iz logora, te se vraća u Nišku Banju gde boravi pod kontrolom srpskih vlasti. Tu je živeo u kućnom pritvoru. Neki izvori tvrde da je u niškom kraju pomagao pokret Draže Mihailovića.

U Bugarsku je pobegao 4. septembra 1944. godine, a odatle u Tursku. Iz Istanbula otišao je u Rim, pa u Pariz. Kao emigrant Dragiša Cvetković je živeo u Parizu sve do smrti 8. februara 1969. Opelu u ruskoj crkvi u Ulici Dari pored najuže porodice prisustvovali su: knegnja Olga sa princom Aleksandrom, Pol Bastid, bivši francuski ministar i drugi. Sahranjen je na srpskom delu vojničkog groblja u Tijeu, kod Pariza, pored grobova generala Petra Živkovića i Bogoljuba Jevtića.

U Nišu smatraju da je on kao gradonačelnik orijentalni Niš je pretvorio u moderan evropski grad. Jednoj ulici su dali njegovo ime i pre nego što je rehabilitovan. U Narodnom pozorištu u Nišu je 4. maja 2009. godine održana premijera dokumentarnog filma o Cvetkovićevom životu i radu koji je urađen po knjizi Vidosava Petrovića, „Dragiša Cvetković njim samim“. Slični afirmativni filmovi u Nišu napravljeni su o Stevanu Sremcu i Branku Miljkoviću.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve