Loader

Na tajnom zadatku: Uljez u „Crnoj Reci“

24.septembar,18:17

„Zar misliš da mi ne znamo ko si ti i zašto si došao ovde. Primili smo te ovde raširenih ruku, nahranili, napojili, zasebnu sobu ti obezbedili, a ti tako. Hajde, priznaj zašto si došao".

Pretposlednjeg dana kalendarskog leta, u organizaciji Moto asocijacije Srbije organizovana je vožnja podrške Duhovno-rehabilitacionom centru „Crna Reka“, a domaćin druženja je bio tek osnovan Moto klub Crna Reka sa protojerejom Branislavom Peranovićem na čelu. Ono što je privuklo pažnju novinara „Vremena“ je neobično grafičko rešenje grba: beli dvoglavi orao na crnoj pozadini, sa štitom i ocilima na grudima, koji u kandžama drži ašov i lopatu.

Inače, protojerej Peranović bi za širu javnost bio tek jedan od mnoštva sveštenika Srpske pravoslavne crkve da „Vreme“ nije objavilo snimak terapeutskog batinanja štićenika ašovom u Centru „Crna Reka“ kojim je on rukovodio. Protiv njega je kasnije podignita optužnica pred Opštinskim sudom u Tutinu, a vladika Artemije ga je, posle podužeg nećkanja, smenio sa mesta upravnika Centra i predao Crkvenom sudu na dalje postupanje. Uprkos zahtevu opštinskog tužioca, otac-batinaš nije završio u pritvoru, već mu je omogućeno da se brani sa slobode: po mišljenju Tročlanog veća tutinskog Opštinskog suda, osnova za pritvor nema, jer smenjen je sa mesta upravnika i više ne boravi u Crnoj Reci, te ne može uticati na svedoke. Međutim, kako je na zvaničnom sajtu Centra objavljeno, protojerej Peranović je i dalje „veoma aktivan i nezamenljiv u centru Crna Reka, ne kao upravitelj, već kao savetnik za duhovno-psihološko-terapeutska pitanja“.

Na ugovorenom mestu, u ugovereno vreme bilo je parkirano dvadeset motocikala i dva policijska automobila kao pratnja. Bajkeri su došli iz Sremske Mitrovice, Smedereva, Grocke, Lazarevca… Među njima je bio i novinar „Vremena“, iako u pozivu za učestvovanje u vožnji pisalo je da mogu učestvovati svi koji podržavaju rad protojereja Peranovića, u koje ovaj novinar ne spada.

„Beograđani su se obrukali“, prokomentarisao je jedan od organizatora. Tokom puta, priključivali su se motociklisti iz Čačka, Požege, Užica, Istočnog Sarajeva, Kraljeva; Kruševca, Kosovske Mitrovice… Na kraju, u koloni najmanje kilometar i po dugačkoj, bilo je više od sedamdeset motocikala.

Sama vožnja do cilja protekla je u najboljem redu: na granicama atara smenjivala se policijska pratnja, na raskrsnicama su lokalni saobraćajci obezbeđivali prolaz kolone, a najveće iskušenje je bilo nadomak cilju: pet kilometara prilično uskog, strmog, krivudavog i rastresitog makadamskog puta, na krivinama naročito rastresitog. Na poslednje dve krivine, najtežim od svih, dežurali su štićenici Centra, da u pomoć priskoče, ako pomoć bude potrebna. Bila je potrebna, bilo je i padanja, ali su svi uspešno savladali uspon. „Jedno je popeti se, biće frka sići“, komentarisali su bajkeri. Samo onaj koji je probao zna o čemu je reč.

Na ulazu u Centar postavljena je tabla sa klupskim grbom, a iznad njega ukršteni ašov i lopata: nema sumnje, cilj je tu. Različito su bajkeri reagovali na znamenje na ulazu: neko se nasmejao, neko zavrteo glavom, neko se nije ni osvrnuo. Nije novinar mogao da odoli, pa je prišao protojereju i pitao ga čemu takav grb, čemu lopata i ašov. „Iz inata“, odgovorio je novinaru, ne znajući da sa novinarem razgovara. „Iz inata zbog medijske hajke koja je protiv mene pokrenuta“.

„Narkomanija je teška bolest, neizlečiva“, poverio se novinaru, ne znajući da je novinar, jedan štićenik. „Nema izlečenih narkomana, već samo apstinenata i pitanje je samo koliko dugo će apstinirati“. Kaže da je u centri drugi put: „na heroinu“ je bio osam godina, posle rehabijitacije u Centru vratio se kući i bio „čist“ dve godine, ali je na kraju poklekao: počeo je ponovo. „Prvi put su me u centar doveli roditelji, sada sam došao svojevoljno“. Svestan je, veli, u kakvom je problemu, zna da sa time sam ne može da se izbori, te da mu može pomoći samo otac Branislav. Na pomen batinanja ašovom, kaže da ima i toga, doduše retko, ali bude, češće se događa da „pukne“ poneki šamar, mada ni to nije svakodnevna pojava: „Nas je ovde devedeset, ima nas raznih, svakakvih, a red mora nekako da se održava: svako ko je dobio, zaslužio je da dobije“. Da li je istina da se batinani od silnih batina uneredi, bilo je sledeće pitanje. Sagovornik je klimnuo glavom, ali i dodao da uneređivanje nije merilo inteziteta batinanja: „Neko se usere odmah, a neko ne i posle pedesetog ašova“, objasnio je. Da li je ono „pedeset“ stilska figura ili pravi broj isporučenih udaraca novinar nije uspeo da sazna: razgovor je prekinuo protojerej Peranović praćen nekolcinom momaka. „Dođi da malo porazgovaramo“, rekao je novinaru i poveo ga u jednu od kuća.

O „raskrinkavanju“ autora teksta u Crnoj Reci i tome šta se dešavalo te noći, čitajte u narednom broju „Vremena“.

Poslednje izdanje

Mogućnost izbora mora da postoji (1)

Podele po dubini Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve