Loader

Auto-stop

20.jul,19:50

Ne postoje pouzdani istorijski podaci o vremenu nastanku običaja da se vozilo zaustavlja podizanjem palca zbog transportovanja lica sa mesta A na mesto B. Sigurno su još vozači dvokolica u starom Rimu prebacivali nepoznate ljude u svom prevozom sredstvu. Auto-stopiranje je, verovatno, rođeno kad i automobil kao sprava, te je u tom smislu auto-stop „izum“ savremene civilizacije.

Auto-stop se zasniva na uzajamnom poverenju vozača i stopera – ni jedan ni drugi ne znaju koga primaju, odnosno kome sedaju u vozilo. Motivi kojih ih povezuju u ovom svojevrsnom „sporazumu“ su različiti – stoperi imaju interes da se brzo, komforno i besplatno prebace do odredišta, a vozači da prekrate put u društvu, ostanu budni, ili pokažu svoje vozačke sposobnosti, naročito ako poseduju „ludu mašinu“.

Povezanost auto-stopa i rok-en-rola kao načina življenja jeste sudbinska. Čisto filantropske pobude vozača koji na ovaj način, skupljanjem stopera, ispoljavaju solidarnost na putu svojstvene su atmosferi i energiji rok-en-rola kao sistema vrednosti. (Što se tiče r’n’r’, kao muzičkog izraza, svojevremeno su pesme o instituciji auto-stopa napravili „Atomsko sklonište“ i „Divlje jagode“.) Zajedno sa rok-en-rolom, na žalost, umrle su mnoge plemenite stvari na ovom svetu, pa je tako prošao, u „duhovnom“ smislu, i auto-stop. Brz i bezbedan avio-saobraćaj, savršeno funkcionisanje železnica i visok standard tek su formalni razlozi propasti autostopa u globalnim razmerama. Njega je, jednostavno, uništila pustoš u ljudskim dušama.

Zaljubljenici u avanture će se, uprkos tome i ovog leta, pojedinačno ili u društvu, najčešće sa rancima na leđima, razmileti putevima slobodne Evrope. Pri tom se mogu opredeliti bar za tri stila stopiranja – klasičan (isturen palac), „pisani“ (ispružena ruka drži papir ili karton sa ispisanim nazivom odredišta) i „verbalni“ (pitanje upućeno vozačima tokom boravka na stajalištima, parkinzima, benzinskim pumpama i sl. da li idu tamo i tamo).

Auto-stop je jedna od retkih pojava u ovoj „muškoj“ civilizaciji u kojoj dominiraju žene, i to zahvaljujući, sa jedne strane, čarima ženskog društva a, sa druge, nesrazmerno većem broju muškaraca u populaciji imalaca vozačkih isprava. Muškarci stoperi su definitivno i nepopravljivo polno diskriminisani i to stanje teško da može promeniti i neka buduća „seksualna“ revolucija. Apel vozačima oba pola za uspostavljanje ravnopravnosti „jačeg“ glasi – ženske osobe sa podignutim palcem primite u kola tek pošto se uverite u to da u blizini nema muških osoba u istoj pozi. Već će se naći neki tip za volanom koji će na pitanje „mogu li i ja sa vama?“ odgovoriti sa „može samo jedna“. Isti taj tip će prisustvo tri, dve ili „samo jedne“ stoperke doživeti kao najuzbudljivi erotski doživljaj i vrhunsko iskustvo te nedelje.

U našim uslovima polna pripadnost gubi značaj kao argument u konkurenciji tokom čekanja na ovu vrstu prevoza. Stopu preti bukvalno „biološko“ uzimiranje. Motore sa unutrašnjim sagorevanjem, poznato je, pokreću naftni derivati, a Srbija i Crna Gora su izložene sankcijama UN. Još više od goriva u rezervoarima automobila nedostaje poverenja i dobronamernosti u srcima ljudi. Da nije tako, ne bi bilo ovog suludog rata. I ne bi krv bila jevtinija od benzina.

Slušajući u vestima sa ratišta nazive mesta i predela prisećamo se svega što smo doživeli tamo gde se sada proliva bratska krv i gde se ruše zgrade u kojima smo ostavljali deliće sebe. U poređenju sa tužnom stvarnošću i bezmernom nesrećom koju živimo, beskrajno daleki i nestvarno bezbrižni čine nam se dani kada smo auto-stopom išli na more, naše. Jadransko, po moru, i sa mora, nazad, na kopno. Danas kao sajens-fikšn priča izgledaju događaji iz jedne julske noći 1987, kada su potpisnik ovih redova i njegov prijatelj Aleksandar, zvani šef, činodejstvovali posebnu disciplinu stopiranja – noćno. Putovanje je počelo u osam uveče u Kotoru, a završilo oko pola četiri ujutro u Dubrovniku. Poslednju deonicu, od benzinske pumpe u okolini Herceg-Novog do Grada Gradova prevalili smo u kolima jednog Dubrovčanina i njegove devojke Beograđanke. Završili smo, svo četvoro, u nekom restoranu na mešanom mesu i bevandi. Istoga leta nas je Branko, Sarajlija, vozio, u razdrndanoj „dijani“ od Metkovića do svoga grada. Sve je, fakat, propalo – more, naše, Jadransko, sada je u susednoj državi; šef mi se javio iz Pretorije, JAR; od Kotora do prilaza Dubrovniku saobraćaju, i to po potrebi „oslobodilaca“, kompanjole, pinc-gaueri i dajcevi. Želim da je Branko živ. Sarajevo postaje drugi Vikovar.

Pokidane komunikacije među ljudima simbol su vremena sadašnjeg na jugoslovenskim prostorima. U tom kontekstu razmišljali o auto-stopu kao obliku međuljudskog odnosa čist je intelektualni luksuz.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve