Loader

Božić Bata ili Božić Seka

06.januar,19:50

Po svemu sudeći, nekoj našoj deci (a valjda su sva naša) ove godine doći će Božić Bata ne na sankama, nego u transporteru. Svejedno je da li će to biti dvadeset petog, sedmog ili kompromisnog trideset prvog. Važno je da dođe, pa makar u vreći nosio mleko u prahu, dvopek, brašno, so i šećer. Pa, kocka šećera i dalje je slađa od korenja, to su još i partizani znali

Kažu da se čak i Gaj Julije Cezar, preobučen u Svetog Nikolu, Fatalnoj Kleopatri približio kritskim igračkicama i sirijskim suvenirima. Antropolozi pretpostavljaju da su ljudi jedni drugima poklone darivali mnogo pre no što su stupili u trampu robom. Darivanje, izgleda, predstavlja čovekovu prapotrebu. Ritualnu, simboličnu – svakako.

Približava se 365 dana očekivana ponoć. Zagledani svi smo u lažljive kazaljke na zidu. Među decom u mom komšiluku raste nemir: „Hoće li Deda Mraza ubiti ‘zenga’, ili će ga spasiti dobri vojnik?“ Jasno postaje: vreme u kome živimo definitivno je vreme u kome umiremo. Nejasno je samo u kojim granicama: „avnojevskim“, „londonskim“ ili, pak, Miljkovićevim.

Izvesnost da će nas Božić Bata nagraditi svojom posetom ravna je verovatnoći dolaska „plavih šlemova“. Prvi nosi „kitu zlata da pozlati vrata“, a i drugi bi, verovatno, nešto da pozlate, samo čekaju da postavimo vrata na nepostojećoj kući. Kao da ni za jednu od predviđenih poseta nismo tokom godine bili dovoljno dobri. Mi. A naša deca?

Setimo se na trenutak sa koliko smo poverenja očekivali saonice sa Severnog pola. Zar nije belobradi debeljuca prva kult-ličnost koju pamtimo. Deus ex machina za sve nestašluke i nesuglasice sa roditeljima; večito nasmejani, pomirljivi, za koga smo uvek dovoljno dobri da nam u čarapu ili pod jelku ostavi baš ono što smo u tajnosti, ali ne i skrivajući, priželjkivali. Potvrda naše poslušnosti, ispravnosti. Prva petica u zamišljenom dnevniku nultog razreda škole života. Danas, kaže drugar moje kćerke (4,5 godine): „Je l’ da, mama, da Deda Mraz ne postoji, ali je lepo da verujemo u njega?“

Možda ovo rano otrežnjujuće iskustvo i ne bi zvučalo alarmantno da nije u sprezi sa navedenom nedoumicom. Jer, ako nam deca više ne veruju u romantične mitove, to znači da su racionalna, što i nije tako loše, ali ako dozvolimo da u prastari mit prodru novokomponovani politički klišei, znači da smo još jednom, na pogrešnom mestu, iracionalni. A to je veoma loše. Nije li nagoveštaj sumnje u dolazak Deda Mraza (Ili Božić Bate, zvuči modernije) surovi napad na neophodno osećanje sigurnosti dobijeno u primarnoj porodici kroz, hteli mi to ili ne, hrišćanski moralni kodeks, koji je već odavna tako labav u našem bezbožnom drušvu?

„A Deda Mraz i Božić Bata stari su znanci i oni od davnina dolaze jedan za drugim: prvo Deda Mraz, pa odmah za njim i Božić Bata.
Obojica nam donose darove: Deda Mraz deci, a Božić Bata i deci i odraslima“ (D. Erić).

Nekada je i nama, posleratnoj deci, tako beznačajna izgledala razlika između svetkovine sindikalnog tipa u maminom i tatinom preduzeću (uz nezaobilazno učešće tadašnjih zvezda – Đorđa Marjanovića, Cuneta…) i one domaće, sedam dana kasnije, u kojoj je nastupala u glavnoj ulozi Baka-kvočka, dok smo za njom, uživljavajući se u kućno-teatarsku iluziju, pijukali grickajući orahe i suve šljive. Slama je bila razbacana, naravno, ispod prvog kupljenog televizora, već tada ustoličenog u porodično ognjište. Sutradan ujutru bismo, kao papagaji, izgovarali ono: „Hristos se rodi!“, zaboravljajući da smo nedelju dana ranije za raskošne poklone recitovali prigodne pesmice u socijalističkom maniru. Čak ne ni Vojislava Ilića. Važno je bilo da je u paketiću električni voz ili lutka koja viče „mama“, sa oznakom „made in Italy“. U sasvim (malo)građanskom maniru, naravno.

Po svemu sudeći, nekoj našoj deci (a valjda su sva naša) ove godine doći će Božić Bata ne na sankama, nego u transporteru. Svejedno je da li će to biti dvadeset petog, sedmog ili kompromisnog trideset prvog. Važno je da dođe, pa makar u vreći nosio mleko u prahu, dvopek, brašno, so i šećer. Pa, kocka šećera i dalje je slađa od korenja, a to su još i partizani znali.

A šta će biti sa željama odraslih? Da ne bude kao u već zastarelom vicu o zlatnoj ribici koju upecaju Srbin, Hrvat i Bosanac. Znate ono, ako prvoj dvojici ispuni unakrsne čovekoljubivo-istrebljivačke želje, Bosancu još ostaje samo da poželi jednu crnu, tursku, i biće, bolan, zadovoljan.
Ponekad pomislim kako bi bilo da, i ne samo u vicu, tu metaforičnu ribicu upecaju Srpkinja, Hrvatica i Bosanka… Hoćeš, vraga! To je kao kada bi poklone donosile Božić Seka, ili ne daj bože, Baka Mraz.

Od vremena Kleopatre uvek je Cezar bio mera. Zato nam je i skuplja dara nego mera. Šta ćete, i Deda Mraz je, na kraju krajeva, samo muškarac.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve