Loader

Bazen

01.avgust,00:30

Nađa Higl – svetska prvakinja na 200 m prsno; Milorad Čavić – na 50 metara delfin, vicešampion na 100, vaterpolo reprezentacija svetski šampion

Olimpijske igre, Atina 2004.

Neki naši plivački klinci bore se da u kvalifikacijama prođu što dalje: ulazak u finale već je veliki uspeh. Ovdašnjoj javnosti tada gotovo nepoznat, Milorad Čavić pripremao se u Americi, a Marina

Kuč u Nemačkoj. Cela poslednja godina priprema za igre u Atini prošla je, za „naše naše“ u Srbiji (i Crnoj Gori), u improvizaciji. Po slikovitom opisu Mladena Tepavčevića, jednog od osmoro

plivača tadašnje olimpijske reprezentacije, pripremali su se „kao kad bi košarkaš trenirao šut na koš na visini od dva, a na utakmici treba da zakuca loptu u koš na visini od 3,05 metara“. Ukratko, „probali smo da što manje budemo u Beogradu“.

Svetsko juniorsko prvenstvo, Rio de Žaneiro 2006.

Dok se svečano podiže srpska zastava Ivan Lenđer, svetski prvak na 100 m delfin, sam peva himnu. Organizator takmičenja kao da nije očekivao pobedu nekog iz tako daleke zemlje – ako je ona tad uopšte imala himnu. Kao vicešampion sveta na 50 m prsno, Čaba Silađi nema taj problem s pevanjem-intoniranjem himne. Juniorske pripreme za to prvenstvo trajale su dve nedelje, u skromnim uslovima plivačkih klubova u Zrenjaninu, Novom Sadu i Kikindi.

Svetsko prvenstvo, Rim 2009.

Nađa Higl – svetska prvakinja na 200 m prsno; Milorad Čavić – na 50 metara delfin, vicešampion na 100, vaterpolo reprezentacija Srbije svetski šampion… I svi drugi koji su u Rimu dokazali da se nešto zbiva u ovdašnjem plivanju. I to posle više nego punih 40 godina od olimpijskog zlata i srebra Splićanke Đurđe Bjedov, u Meksiko Sitiju 1968.

Ali, Srbija je još daleko od plivačke „velesile“, ma na koje mesto u svetu da je svrstaju pomenute četiri blistave medalje. Pre nego što se požali na nedostatk para i uslove za trening, gotovo svaki plivački trener u Srbiji pomenuće beznađe sudbine „doživotnog rada s talentima“ (osim u slučaju onih koji, kao Milorad Čavić po jednoj zlobnoj novinarskoj primedbi, postanu „Amerikanac koji pliva za Srbiju“). I, uz to, manjak pažnje koju društvo – a država naročito – posvećuje plivanju kao bazičnom sportu.

U vezi s tim moglo bi se postaviti pitanje zašto je resorna ministarka za omladinu i sport Snežana Samardžić Marković svoj put na svetsko prvenstvo u Rim planirala baš na dan „istorijskog obračuna“ Čavić-Felps i finalne vaterpolo utakmice, a ne dan ranije, kada nas je onako fantastično, iz šeste staze, iznenadila i obradovala Nađa Higl. Uzgred, ministarka nije morala ni da objavljuje kako će Čavić dobiti xx hiljada evra za zlatnu medalju osvojenu na neolimpijskih 50 m delfin, a još manje da se hvali time kako je do sada od Srbije dobio xxx hiljada nečega. To, prosto, nije lepo. Lepo bi bilo kada bi ona – zatim drugi nadležni, potom i svi mi – učinila sve da okončamo onu priču o teniserima koji su postali svetski igrači trenirajući u suvim plivačkim bazenima. A plivači iskočili iz bunara, šta li.

Ovih zlatnih plivačkih dana Nađa Higl i Čaba Silađi su najjednostavije rekli šta im nedostaje: pravi bazen za trening i, ako može, čista voda.

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve