Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
"Čemu polemika", "Vreme" br. 966 od 9. jula 2009.
Gospodin Dobrosavljev piše: „A ako dođe, pa se lažno prikažu kese sa mrtvim srpskim bebama, pa nakon toga usledi žestoka reakcija u kojoj strada hiljade nedužnih pa pola nacije to odobrava kao revanš, pa se konačno sazna da je priča o bebama i kesama izmišljena…“ Uzrok je problematičan (ko je autor priče o 40 vukovarskih beba?), posledice su izmišljene i besmisleno preuveličane, odobravanje „pola nacije“ je nečasno podmetanje a „konačno saznanje“ je usledilo već sutradan (a ne u nedogled) demantovanjem objavljene vesti.
Godinu dana kasnije, oktobra 1992, na medijskoj pozornici Evrope i Amerike „pukla“ je vest da je mitropolit dabrobosanski Nikolaj (Mrđa) optužio svoje sunarodnike za zločine u Bosni: 120.000 ubijenih Muslimana i 30.000 silovanih Muslimanki, koje su ostale i trudne; 30.000 potencijalnih beba. Broj silovanih se vremenom popeo do 100.000. Vest je publikovao hrvatski novinar i teolog Živko Kustić („Globus“, 2. oktobar 1992) a u inostranstvu je lansirala Aleksandra Stiglmajer (nemačka novinarka, rođena u Hrvatskoj). Mitropolit Nikolaj je, međutim, samo ispričao novinarima (Intervju TV Studiju B, 25. septembar 1992) šta mu je rekao biskup Puljić, a ovome pak muslimanski reis Selimoski – izvorni tvorac ovih „velikih brojeva“. Mitropolit je pozadinu intrige objasnio na austrijskoj televiziji kao i u „Pravoslavlju“ (15. novembar 1992), ali se na to više niko nije osvrtao.
U toj mutljavini učestvovala je i Snežana Bogavac, novinarka „Vremena“. Vredno je citirati (članak od 3. maja 1993): „Krajem septembra (tačno: oktobra, prim. aut.) u inostranoj štampi pojavila se izjava mitropolita dabrobosanskog Nikolaja, prema kojoj je u Bosni silovano 30.000 muslimanskih žena, od kojih je nekoliko stotina trudno (broj trudnih znatno smanjen, prim. aut.). Izjava je potom nezgrapno (?) demantovana a nepoćudni pop (mitropolit – pop?) nije se potom više oglašavao.“ A novinarka je na dohvat ruke imala snimak TV Studija B i opširno objašnjenje u „Pravoslavlju“.
Institut za ljudska prava čikaškog De Pol univerziteta objavio je 1996. godine rezultate svog šesnaestomesečnog istraživanja (sa informacijama iz 38 zemalja i od 151 organizacije) o silovanjima na tlu bivše Jugoslavije: 1100 solidno dokumentovanih slučajeva silovanja, sve tri etničke grupe, sa Muslimankama u većini. Aleksandra Stiglmajer je napredovala do Petričevog portparola u BiH, a danas je član Evropske inicijative za stabilnost.
Kraljevački novinar Miroslav Filipović obaveštavao je Evropu o srpskim zločinima na Kosovu, među kojima i o 800 ubijene albanske dece mlađe od pet godina (nije naveo koliko je bilo beba, ali je pisao o odsecanju dečijih glava). Ova vest je objavljena 5. aprila 2000. na internetu londonskog Instituta za izučavanje rata i mira (IWPR) i potom preuzeta od drugih novina (u Švajcarskoj u „Die Weltwoche“, Cirih, 15. juna 2000), s posebnim vrednovanjem da to piše srpski novinar. Priču kasnije nije mogao da dokaže – izgubili mu se svedoci. Filipović je osuđen od Vojnog suda u Nišu 26. jula 2000. „zbog špijunaže i širenja lažnih vesti“, i postao je heroj „slobodne štampe“. Još za vreme pritvora dodeljena mu je nagrada“Stanislav Staša Marinković“ lista „Danas“, „za hrabrost i posebne rezultate u istraživačkom i analitičkom novinarstvu“, a proglašen je i evropskim internet-novinarom godine.
PITANJA: Ko je odgovoran za priču o bebama? Šef Rojtersovog biroa u Beogradu Tim Heritejdž – što je objavio članak, Rojtersov reporter u Beogradu Donald Forbs – kao indicirani autor ili pak Vjekoslav Radović, dopisnik Rojtersa iz Jugoslavije – kog takođe optužuju za autorstvo? (Videti raspravu u „Vremenu“ br. 635 i 636).
Ko je sve odgovoran za kampanju o silovanim i trudnim muslimanskim ženama: Živko Kustić – provokator, A. Stiglmajer – manipulator, a uz njih i Snežana Bogavac – koja je u istom horu pevala? (Ovde ostajemo samo pri ovoj trojci.)
Miroslav Filipović je tokom aprila 2000, sve do hapšenja, objavljivao „otrovne“ članke koji su koristili opravdanju kako NATO napada na Srbiju tako i osvetničkog pohoda Kosovoalbanaca pred očima Kfora: pogroma Srba i rušenja crkava i manastira. Da li i taj slavljenik iz političkih razloga, treba danas da odgovara za „krivično delo ratnog huškanja“?
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve