Loader

Kosidba

22.jul,19:49

Dok mediji vrve o internacionalnim poljoprivredno-turističkim manifestacijama posvećenim proslavi ovoletošnje kosidbe, mnogi se opsećaju davnašnjih priča vezanih za ovaj najznačaniji praznik livadarstva u ovim krajevima. Ima u tome puste sete: samo je još trava ostala neobojena nacionalnim simbolima.

Tako, upućeniji u običaje Bačke podsetiće se na to da se „Dužianca“ slavila pre ovog rata, i pre onog tamo, i još davnije. Naziv ove bunjevačko-risarske svečanosti ima osnovu u reči „duž“, vertikalnog otkosa trave. Kosač se naziva po ikavski „risar“, a onaj koji pobedi u broju i brzini otkosa „bandaš“, dok ženu koja nosi vodu oznojenim kosačima od milja nazivaju „bandašica“. Kao nekad, i sad su bili prisutni susedi iz obližnjih subotičkih sela, mešano stanovništvo sa severa Bačke: Mađari, Srbi, neki koji su sebe nazivali samo Slavoncima, Šokcima ili, pak, Hrvatima. Niko nije mario za krsno ime u dane risarske proslave. Svi kosci bejahu po bunjevački ludistički raspoloženi od rane zore. Bunjevačke pesme, doskočice, jela i pića, ko ih je jednom iskusio i okusio, ne zaboravlja ih. Kažu u Subotici: „Nema ludoša do Bunjevca!“

Iako „Kosidba na Rajcu“ zvanično slavi jubilarnu dvadesetogodišnjicu, kosači na tromeđi Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore odvajkada su verovali da kosidbu valja obeležiti, zapamtiti kao dobro koje je usrdna molitva Bogu, zemlji i suncu darovala. Kad se trava kosi na Kopaoniku, prvi otkos „ne sme pasti u vodu“, „padaće kiša“. Ne valja se igrati ni s običnom travkom – veruju oni koji žive od oranja i kopanja. Livade se „trebe“ i po tri puta godišnje, ako se ljudi i bogovi nađu na istom, u dobar čas. Što više ljudi dobre volje na kosidbi, tim više hrane za stoku. Dok je sena, biće i radosti prostog življenja, neuprljanog visokim zahtevima zajednice. O državi, međunacionalnim odnosima, ovde niko ne misli! „Belegija“, kamen koji oštri kosu, ne pita o čiju je potkolenicu vezana, niti kom plemenu pripada „čakanac“ kojim se „klepa“ kosa.

Verovatno sledeći tu iskonsku potrebu kosača da budu jednostavni i čisti pred darovima zemlje, gde su svi jednaki bez obzira na rasu, naciju i političko uverenje, na Rajcu su ove godine prvi put kosili „zelenu travu doma mog“ Englezi, Mađari, Holanđani. U Srbiji ima ’lada, kad o tome ne đuvegijaju kosožderi bunike i dokoni salonski biljojedi „travke zaborava“.

Na fotografiji pozajmljenoj iz „Vardara“, kalendara „za prostu 1910. godinu“ (izdanje „Kolo srpskih sestara“, Beograd 1909), vidimo u prvom planu kaluđere pravoslavne vere i ljude u svetovnoj albanskoj nošnji. Iza njih, u sfumatnom krajoliku, manastir Dečani između brda, jednih što vode put Belaje (sedam srednjoevropskih isposnica), i drugih čiji se venci protežu sve do Prokletija, sve do države Albanije. Očito da onaj koji je slikao ovu mobu nije mnogo vodio računa o tome da li će se dečanski kaluđeri naći u istoj ravni sa albanskim svetovnjacima. Istina po mediju, kako kažu komunikolozi, govori o istini po stvarnosti, ako se stvarnost uzme kao životan pojam. Poznavaoci istorijskih prilika u Dečanima tih godina mogli bi primetiti da kaluđeri i nisu Srbi.

Naime, u Dečanima su u vremenu 1902-1913 stolovali Rusi. Moguće je po kaluđerskim kapama do mile volje odgonetati da li su to ruske „skugije“ ili srpske „kamilavke“, ili može biti da je u pitanju i koja naglavica grčkog porekla. Snimaljena kad je snimaljena, pre dolaska Rusa ili za vreme njih, fotografija svedoči o tome da su kaluđeri i Albanci svetovnjaci zajedno plastili, i to je ono zbog čega je nacionalno osetljivo uredništvo „Kolo srpskih sestara“ ispisalo ispod fotosa – „Radnici na imanju Visoki Dečani“. Ko je bio „barjaktar“ kosidbe (prvi), a ko „odabaša“ (poslednji) ne bi se moglo kas’ti.

Između Vidovdana i Petrovdana, kad se na Kosovu naveliko kosilo, priča se, kažu, legenda o „Svetom kralju“ koji se, kad su Turci došli posle sultana Murata u Srbiju pa počeli da muče, pojavio u velikoj svetlosti koja je obasjavala čitavu okolinu manastira, i rekao: „Odlazite, nasilnici, i meni ovo mesto ostavite na miru…“

Na albanskom, legenda priča isto:

Krajli shejt prej Deqanit

… Kur kan ardh Turqit ne Serbi mas sultan Muratit, nisen me i mundue Shkijet. Efene me miri Zotit, per ket pune shum narod hiki ne Deqan, me i dale zot Krajli shejt. Turqit e niqshin narodin si qt mas berreve, se Deqani n’at vakt hala nuk e kishte fitue fermanin e sulltanit prej Stambollit, e kan mujt me i ba dhune kishes. Burrat i mutshin e grave jau merrshin erzin. Vaji e bertima u nike teri ne qilla u vra e kah mjesnat a kisha u zdrit me nji drite aq te muthe sa qi gill. Ishte nate e kfillt; ne dekik qilla u vra e kah mjesnata kisha u zdrit me nji drite aq te madhe sa qi krejt rrethi i kishes ske shum i zdritun. Me nji dekik u shkym drita e nisi me vetue e me murmurue e u dukke si me kan tu ardh dita e kjametit. Shum Turq diqen prej tute. Ate here vetima e murmurima u ndal, kisha aper u zdrit e u ndi mrend kanga e kishes, masandej u qele e narodi e pa te shadrvani ne midis t’ oborrit kishes, nji plak ne tesha t’arit me kryq ne dore. Ate here me nji dekik plakin e rethum nji tube trimash me heshta ne dore e nji trim ishte ne (…) (Tatomir Vukanović: „Srbi na Kosovu“, knjiga II)

Poslednje izdanje

Intervju: Sead Spahović, advokat

Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve