Kakav je koledž za drago kamenje u Belgiji mogao da završi Sreten Jocić, koliko bi ga koštalo obrazovanje i šta može da uradi sa diplomom
Od dopisnika „Vremena“ iz Brisela
Iako se proteklih nedelja mnogo pisalo o Sretenu Jociću, poznatijem kao Joca Amsterdam, optuženom za dvostruko ubistvo u Beogradu i osumnjičenom za atentat na Ivu Pukanića i Antu Franića u Zagrebu, jedan detalj ostao je zanemaren. Jocić je, naime, iznoseći svoju odbranu pred Okružnim sudom u Beogradu 7. aprila izjavio kako od obrazovanja ima „osnovnu školu u Srbiji, koledž za drago kamenje u Belgiji i koledž za obojeno kamenje u Bangkoku“. Sudsko veće propustilo je da od Jocića zatraži podrobnije objašnjenje o kakvim je školama reč, baš kao što je propustilo da ga pita kako čovek koji živi od šesto evra mesečno može sebi da priušti vilu u Tolstojevoj 33 i tri automobila, ali bože moj, ne mora sud sve da zna.
„DIJAMANTI SU VEČNI“: Centar trgovine dragim kamenjem u ulici Pelikaanstraat u Antverpenu
To ne važi za čitaoce „Vremena“, pa smo zato, u pokušaju da odgonetnemo kakve je to koledže Joca završio, odgovor potražili na jedinom mestu u Belgiji u kome postoji nešto slično – u Antverpenu. Smešten na ušću reke Shelt u Severno more, na par sati vožnje od Amsterdama, Antverpen je ne samo druga po veličini luka u Evropi (posle Roterdama), već i najveći evropski centar trgovine dijamantima. Čim siđe sa Centralne železničke stanice i skrene levo, posetilac će se obresti u Dijamantskoj četvrti ovog prastarog grada. Četvrt je u stvari prejaka reč, jer se radi o dve paralelne ulice (Pelikaanstraat i Hovenierenstraat), povezane poprečnim sokacima. U tom skučenom prostoru tiskaju se tri velike berze dijamanata (jedna za industrijske dijamante i dve za dragulje), futuristički interaktivni Muzej dijamanata, i nekoliko stotina juvelirnica, koje mahom drže hasidski Jevreji, sa sve zulufima, šeširima i crnim kaftanima. Procenjuje se da od prodaje i obrade dijamanata i pratećih aktivnosti živi oko 25.000 Antverpljana, što je tradicija koja sa izvesnim prekidima traje od četrnaestog veka.
U Dijamantskoj četvrti se mogu naći dijamanti za svačiji džep, od par stotina do par stotina hiljada evra, u zavisnosti od veličine, boje, čistoće i obrade (to su čuvena 4C: carat, color, clarity, cut), pa stoga nije čudno što se u vreme oko Božića i Dana svetog Valentina ulicama tiskaju na hiljade parova, inspirisanih čuvenim stihovima da je ljubav prolazna, a dijamanti večni. Cenjkanje je dozvoljeno, i ako se naoružate sa nešto znanja i strpljenja, verovatno ćete za kamen iste veličine i kvaliteta platiti manje nego u Njujorku, ili recimo u Johanesburgu.
Toliko o kupovini, ali šta je sa koledžima? U Antverpenu postoji škola, jedina u Evropi, u kojoj se uči stara umetnost sečenja dijamanata, ali pristup u nju imaju samo odabrani (sav posao obrade dijamanata u rukama je malog broja hasidskih porodica) i nekoliko prestižnih fakulteta za dizajn nakita. Ove školske institucije, međutim, možemo odmah da otpišemo, jer Jocić, da je stekao neku od njihovih diploma, sasvim sigurno ne bi spao na podstanarski život od šesto evra mesečno, nego bi za veliku platu radio za De Bers, Tifani, ili neku sličnu kuću.
Potraga za „koledžom za drago kamenje“ nije nas nikuda odvela, ali smo zato saznali da je na nekoliko mesta moguće upisati kurseve, u trajanju od par dana do par meseci, gde se mogu steći osnovna znanja o draguljima. Na kraju se dobija diploma koja nema naročitu vrednost, osim što eventualno može da vam pomogne da se zaposlite kao prodavac/prodavačica u juvelirnici ili da impresionirate prijatelje i poznanike, što je, pretpostavljamo, bio Jocin cilj.
Najbolje kurseve ove vrste pruža institucija koja se zove HRD (Hoge Raad voor Diamant, odnosno Visoki savet za dijamante), neka vrsta savetodavnog i kontrolnog tela za sav antverpenski biznis sa dijamantima. Za malo više od osamsto evra možete da upišete uvodni kurs za procenu dragulja, koji traje četiri dana; oni ambiciozniji i platežniji (takav je naš Joca) platiće još oko dve hiljade evra, pa će nakon četvoronedeljnog kursa steći status kvalifikovanog procenjivača, koji bez problema ume da prepozna lažnjak, ili veštački dijamant koji se izdaje za prirodni. Sav potreban alat (lupe, mikroskopi, pincete i slično) obezbeđuje škola, a radi se u malim grupama, od sedam do petnaest ljudi.
Sledeći korak na Jocinom obrazovnom putu bio je, pretpostavljamo, kurs za sortiranje dijamanata, što je umetnost za sebe. Ovaj kurs ima tri nivoa (osnovni, za neobrađeno kamenje i za sečene dijamante) od kojih svaki traje deset dana i košta po otprilike 1800 evra. I konačno, postoji kurs draguljologije (Gemmology, pomalo nezgrapna složenica od engleske reči gemm i grčke logos), koji ima dva nivoa, traje oko mesec dana i košta oko pet hiljada evra. Tek ako ste sve ovo završili, dobijate diplomu draguljologa, koju s ponosom možete da okačite o zid (za položene niže kurseve izdaju se samo sertifikati).
Pretpostavljamo, ipak, da Jocić nije do kraja završio draguljologiju, jer ovaj kurs obuhvata i obojeno kamenje koje je, kako smo čuli, proučavao u Bangkoku, a ne u Belgiji. Da je stečeno znanje ipak nameravao da iskoristi, vidi se iz činjenice da je pre dve godine u društvu Andrije Draškovića vodio pregovore o kupovini juvelirskog lanca Zlatara Majdanpek, sa idejom da, kako je „Kurir“ tada pisao, „pokrene proizvodnju unikatnog tipa našeg nakita koji bi plasirao na svetsko tržište“. Posao na kraju nije sklopljen, a Zlatara Majdanpek je, posle serije sinhronizovanih pljački u nekoliko gradova u Srbiji, dospela na ivicu bankrota. Džaba onoliko školovanje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!