Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Iako nudi i robu za najbogatije, i robu za one koji nemaju baš mnogo novca, Tržni centar "Ušće" najpre je privukao one koji mu sigurno nisu bili ciljna grupa: penzionere voljne da pređu pola grada, kako bi na flaši ulja uštedeli desetak dinara
Sudeći po prvim utiscima, svako ko je poverovao najavama da će Tržni centar „Ušće“ biti samo mesto za bogate, grdno se prevario. Nekoliko sati posle otvaranja, 31. marta ujutro, pred zgradom u koju je uloženo 150 miliona evra i o kojoj se silno mnogo pisalo, po mermernim holovima lutali su uglavnom penzioneri i srednjoškolci. Oni prvi noseći poluprazne kese iz supermarketa, a ovi drugi ni to: uz onaj blaženi tinejdžerski kikot, uglavnom su razgledali izloge. Retki izuzeci koji ne pripadaju nijednoj od dve gorenavedene grupe, a koji su se takođe zatekli na licu mesta, podjednako su udaljeni od kategorije bogatih. Posle četvorosatnog posmatranja, odokativna statistika pokazuje da bi najviše pet procenata prisutnih moglo da „upadne“ u kategoriju boljestojećih – dobra odela, ultramoderne jakne, besprekorna šminka i skupe cipele zapažene su u zanemarljivom broju slučajeva.
MADE IN SERBIA: No, ako se zaista bogatim posetiocima može oprostiti što se nisu među prvima pojavili, vlasnici i zakupci zabeležili su prve negativne poene. Pre svega zbog toga što ono što su započeli nisu potpuno završili: iako je objekat otvoren, fasada je još u fazi krečenja, a pred ulazom nema ni kante za otpatke, ni pepeljare: potencijalni kupci cigarete gase na betonu, a usput zaobilaze molere i kante za krečom. Hodnici, pokretne stepenice i prateća infrasturtura deluju „svetski“, ali ne i kao nešto što do sada ovde nije viđeno (zapravo, čitava stvar neodoljivo liči na drugi po veličini tržni centar nedaleko od Ušća). Toaleti su ipak nešto drugačiji, bar kad su u pitanju ovakvi prostori – uprkos modernim lavaboima i svemu što uz to ide, kante za smeće ni tu se još nisu pojavile, vešalice u kabinama čini se nisu ni planirane, a sapun je izgleda deficitarna roba. Alarmi u prodavnicama oglašavaju se non-stop, pa prodavačice, ni ne proveravajući da li im je nešto ukradeno, obaveštavaju kupce da „to tako stalno, samo od sebe“. Pored svega toga, na (zaista odličnu) kafu u prizemlju čeka se neverovatnih 25 minuta, uz tradicionalno konobarsko: „Velika je gužva…“
U HILJADAMA: Bez obzira na detalje koji ovo mesto čine tako poznatim i domaćim, ne bi se ipak moglo reći da ga bogati u startu mogu izbrisati sa svoje liste. Naime, upravo na ovom mestu, dotični (bogati) mogu pristojno da se obuku. Providni mantil, koji bi posetioci neupućeni u modu nazvali plastičnim, može da se pazari za 58.000 a isto tako plastične japanke za 10.000 dinara. Šarena letnja haljina, posebna jedino po zvučnoj marki, staje 99.000 dinara. Ta je, da dodamo, od čistog pamuka. Međutim, ima i onih jeftinijih, čija etiketa kaže da su 100 odsto poliester: za takve bi trebalo izdvojiti od 20.000 do 30.000 dinara. Na istom mestu, kaiš skupog dezena košta 18.000, dok je za odgovarajuću žensku torbu potrebno izdvojiti nešto više – 180.000 dinara. Malo skromnija varijanta iste marke – takođe ženska torba – košta nešto više od 50.000 dinara i, kako saznajemo, već je prodato nekoliko komada. Pošto su cene već takve kakve jesu, kupcima je ponuđen i odgovarajući ugođaj. Osoblje će vam poželeti dobar dan i dobrodošlicu, pitati da li vam je potrebna pomoć, a moći ćete i da odmorite dušu: uz luksuzni bar, na raspolaganju su vam udobne sofe, cvetni aranžmani i plazma ekrani s imitacijom kamina.
Tržni centar „Ušće“ nije, naravno, prvo mesto u Beogradu gde možete da potrošite pet prosečnih plata na jedan odevni artikal. Još od čuvene „Versaće“ prodavnice koja je krajem devedesetih otvorena u Knez Mihailovoj, oni koji imaju, nisu prinuđeni da prelaze državnu granicu kako bi potrošili. Ovaj put, novina je to što takvi koji imaju, troše na istom mestu gde može da troši i famozna „srednja klasa“, kao i „sirotinja raja“. Prodavnica u kojoj prosečne cipele koštaju manje od četiri hiljade dinara, nalazi se u neposrednom komšiluku one u kojoj predivan komplet cipele-torba košta sto hiljada. Prodavnica u kojoj se firmirani poliester prodaje za 30.000, vrlo je blizu one u kojoj letnje haljinice koštaju petnaest puta manje.
Verovatno zahvaljujući tome, u ranim popodnevnim satima, sumorna prepodnevna slika „Ušća“ ubrzano se menja. Penzionera skoro više da i nema, tinejdžeri su valjda otišli u školu, a sve je više „srednje klase“. Sve je više i onih koji iz prodavnica izlaze s kesama.
Na raskrsnici ispred tržnog centra, haos. Iznervirani saobraćajac kao da proklinje nebesa. Pored autobusa, tramvaja i uobičajene gužve, samo mu je falilo da mu i iz pravca nekadašnjeg CK dolazi nepregledna kolona.
Biće mu verovatno još teže kad nadležni okreče fasadu i kad u kupovinu krenu oni što za torbu mogu da plate dve hiljade evra. Takvi, naime, sigurno ne dolaze gradskim prevozom.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve