Beograd
Gde su knjige iz iseljene „Fontane“?
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Brajan Fril, Prevođenje; režija Dejan Mijač; igraju Mihailo Janketić, Predrag Ejdus, Milica Mihajlović, Gordan Kičić, Goran Šušljik, Anita Mančić i drugi; Velika scena "Ljuba Tadić" Jugoslovenskog dramskog pozorišta
„Šta je Hekuba njemu, ili on Hekubi,/da plače za njom!“ – da i ja počnem, u duhu komada Prevođenje Brajana Frila, sa citatima i referencama iz stare i velike književnosti. Prevedeno na srpski – pratite vickastu igru rečima? – to bi značilo: šta su Irci nama, a šta mi njima? Gotovo sam siguran da mi njima nismo ništa, ali se zato, po n–ti put, pokazalo da se mi prepoznajemo u irskim problemima. I, zaista, vrednost predstave Prevođenje pronalazi se u izboru teme koja, iako duboko irska, može da ostvari – naizgled posredno a zapravo krajnje eksplicitno – značenje i značaj i u savremenom srpskom društvu.
Ova drama poznatog irskog pisca tematizuje događaje iz njihove istorije s početka XIX veka, kada su, među drugim kolonizatorskim poduhvatima, Englezi potisnuli i irski jezik. U središtu radnje nalazi se jedna večernja škola u nekoj zabiti – male su šanse da ćemo ikad videti irski komad na gradske teme – u kojoj odrasli đaci uče latinski i grčki, a ignorišu engleski koji im upravo porobljava zemlju, jer se istovremeno realizuje projekat anglifikacije toponima iz tog kraja. Ova opšta priča prelama se, kao što je to uvek slučaj u vešto sklopljenoj realističkoj drami kakva je i Prevođenje, kroz pojedinačne, porodične i ljubavne odnose. Brat koji je otišao od kuće radi s Englezima na prevođenju, dok brat koji je ostao zagriženo čuva nacionalni identitet (situacija se kasnije menja) i taj drugi je zaljubljen u devojku zaljubljenu u engleskog oficira naklonjenog Ircima s kojim ona žudi da pobegne iz te zabiti.
Kao što se iz prethodnog naslućuje, tehnika dobro skrojenog komada ovde nije sama sebi svrha, jer se iza nje kriju ozbiljne teme, a koje se ne tiču samo irske prošlosti. One se kreću u rasponu od aktuelnog pitanja globalizacije – te dileme da li je ona nasilno prevođenje (porobljavanje) na političkom, ekonomskom i kulturnom planu, ili ostvarena utopija Vavilonske kule – do univerzalne čehovljevske tragedije ljudi nesposobnih da shvate i prihvate tok vremena, nužnost promene… Sada je jasno šta je Irska nama, jer rascep između plemenite želje da se spase identitet (suverenitet) i mračnjačkog opstajanja u prevaziđenim i štetnim formama određuje i današnje srpsko društvo, ali i celu njegovu istoriju. Zato komad omogućava, u našem kontekstu, sasvim oprečna ideološka čitanja, u rasponu od, konkretno, žustrog evroentuzijazma do još žustrijeg evroskepticizma. Ali, da bi bilo reči o višim značenjima predstave, treba prvo videti kakav je njen umetnički nivo.
U predstavi izvedenoj na Velikoj sceni „Ljuba Tadić“ JDP-a, reditelj Dejan Mijač i scenograf Juraj Fabri prikazali su učionicu seoske večernje škole kao neku zemunicu, što je jasna metafora tog problema (za nekoga to i nije problem) ukopavanja i zatvaranja u malom, provincijalnom i arhaičnom kontekstu. Ali, ova potencijalna znakovitost uništena je u veoma traljavoj realizaciji, s glomaznim, amaterski nestabilnim i jeftino nakaširanim stepenicama koje se izdižu iz tog ukopanog prostora. Krajnje negativnom vizuelnom utisku doprinosi i stalna a, ovog puta, ničim opravdana Mijačeva fascinacija video-instalacijom: u skladu s, očito, nejasnim i nesigurnim rediteljskim uputstvima, rad Borisa Miljkovića sveo se na puku, površnu i čak krajnje sporadičnu ilustraciju (samo nekoliko prizora s kišom, zvezdama i dugom).
Staromodnost i konvencionalnost ovog pozorišnog jezika mogli bi da se prihvate, da se podvedu pod pitanje ukusa, da je glavni adut Mijačevog aktuelnog pristupa teatru – rad s glumcima – urodio plodom. Ovog puta, međutim, reditelj se nije izborio za željenu proživljenost, decentnost i slojevitost glumačke igre; naprotiv, imao se utisak da se, kao što i Frilovi likovi naglas rade domaće zadatke, i glumci u predstavi preglasno, nevešto i samodovoljno preslišavaju. Tako, na primer, Igor Đorđević ilustruje pijanstvo engleskog oficira Jolanda, zanemarujući njegovu duševnu složenost sačinjenu od kompleksa oca, smušenosti, romantičnosti; Goran Šušljik gazi po prpošnosti brata Manusa i njegovoj netrpeljivosti prema Englezima; Milica Mihajlović crta „grom iz vedra neba“ koji strefi Mojru u susretu s Jolandom, Gordan Kičić komički telefonira licemerje i poniznost brata Ovena u prvoj pojavi, mada kasnije uspeva da, u skladu s tekstom, transformiše ovaj lik.
Ni starija generacija glumaca nije ostvarila značajan rezultat: tirade oca i učitelja Hjua o sukobu tradicije i novina, delovale su, u tumačenju Mihaila Janketića, patetično i staromodno, dok je igra Predraga Ejdusa u ulozi jurodivog seoskog sveznalice Džimija Džeka obilovala poznatim manirima, a mnogo više se ne može reći zbog nerazumljivog izgovora. Pored mladih glumaca Hristine Popović (Bridžit) i Petra Benčine (Doulti), u epizodnim ulogama se, s boljim uspehom od drugih, pojavljuju Anita Mančić u lirskom tumačenju gluvoneme Sare i Dragan Petrović s oštrim, jasnim i nenagaženim portretom strogog engleskog oficira Lansija.
Kao što se iz ovoga vidi, većina problema ne nalazi se toliko u oblikovanju likova, koliko u nagaženom i, shodno estetici predstave, konvencionalnom glumačkom izrazu. Kada se tome doda apsolutni nedostatak ritma i dramske izoštrenosti – reditelj svemu daje podjednak značaj – zaokružuje se razočaravajući „umetnički dojam“, a on dalje čini irelevantnim pomenute ideološke dileme. Ovo je samo veoma loša predstava izgubljena u prevodu.
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
U Rogaškoj Slatini postoji mali privatni muzej sa, smatra se, najbogatijom kolekcijom Karađorđevića. Do Beograda još uvek nije stigao odlivak Spomenika srpskim kraljevima, koji je procenjen na 400 evra
Instalacija umetnice sa Kosova bavi se ženama i prekarnim radom, skulptura bosanskohercegovačke umetnice, na trgu u centru grada, postavlja pitanje da li je konačno došlo vreme da odamo počast i oplakujemo žrtve i potlačene svih aktuelnih ratova, dok hrvatski projekat ističe preduslove za suživot s drugima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve