Kultura sećanja – NATO bombardovanje Srbije (1999-2009) III >

Fašizam, lekari i obućari bez granica

Knjiga Frane Cetinića Praški kolateralni dnevnik, proljeće 1999 - Nazovi NATO radi umorstva, iz koje prenosimo nekoliko segmenata, pisana je u proleće 1999, a objavljena u proleće 2000. ("Vreme", Samizdat b92). To je dnevnik koji je vremenom dobio na vrednosti jer obavešteno, džentlmenski pošteno i lucidno govori o spin doktorima i intelektualcima koji su oblačili maskirne uniforme i potpirivali atmosferu kaznene ekspedicije, o drugim intelektualcima koji nisu bili uhvaćeni u zamku "radosne apokalipse" i koji su se toj ratnoj retorici suprotstavljalai, o dendijima humanitarne stvari kao što je Bernar Kušner - i o političarima koji su postupali po formuli "bombardujmo, a posle ćemo videti šta ćemo".

Ovo je drugi deo izabranih segmenata Cetinićevog Kolateralnog dnevnika

2. travnja

Ujutro na France-Info slušam intervju s Bernardom Kouchnerom, s French Doctorom. Zatražio sam kopiju i evo nekih ulomaka. Posebnu pozornost obratiti pitanjima koja to nisu.

Pitanje: Humanitarno je, još jednom, pozvano danas u pomoć. Vi, kao osnivač Liječnika bez granica i Liječnika svijeta, znate o čemu se zapravo radi.

Odgovor : Da, ali nema humanitarne katastrofe, ja ne bih rabio tu riječ. Ponajprije, zato što je to politička gnusoba, moralna kriza, dopustiti usred Evrope da provaljuju vrata kuća, jedna po jedna, na osnovu ustanovljenih lista, kao što to sada znamo, i zatim da protjeruju žene i djecu, ubijajući muškarce ukoliko pružaju otpor, bacajući ih na put bez prtljaga, bez ičega, u jednoj sekundi, u dvadeset minuta. O tome se radi. To nije humanitarno pitanje, to je političko pitanje. To je čak fašizam.

Dosta je bilo toga!

– Ovo je svakako prvi put da svijet, Zapad (znakovit zaborav preostale četiri petine svijeta – F. C.), intervenira protiv neke države koja nije povela rat, bar ne za sada, izvan svojih granica, i po prvi put da se na neki način ispunjava dužnost miješanja u unutrašnje stvari, principa kojem ste vi uveliko kumovali.

Da, i vjerujte mi da se ne stidim toga, prije bih rekao da se time ponosim i, da nije bilo osporavano ovo pravo miješanja, i to ponajprije u našim zemljama, i čak od strane humanitaraca, ne bismo bili izgubili toliko vremena. Znate, to je vrlo jednostavno. To nije pačanje u stvari drugih, radi se o tome da se zna hoće li se odgovoriti s Da ili Ne na poziv žrtava i nikoga drugog, radi se o univerzalnoj savijesti. Mi civilizirani (!!!) i bogati na neki način (ovdje se bivši komunista žacnuo i postavio blagu ideološku ogradu koje nema u slučaju njegove hipostazirane civiliziranosti – F. C), ljudi koji vjerujemo u prava čovjeka, možemo li zaštititi izrabljivane manjine prije no što one nestanu. To je pravo na miješanje. To je napredak čovječnosti, ukoliko do toga dođemo. Treba to pravo kodificirati.

... Znam ulogu koju su Srbi igrali tijekom rata, poznata mi je njihova hrabrost, njihov heroizam, znam i njihovu nepopustljivost, njihovu historiju. Znam da oni sebe smatraju vratima kršćanskoga Zapada, da su se borili kroz stoljeća i stoljeća, i da su, na Kosovu posebno, izgubili bitku protiv onih koje oni nazivaju Turcima, protiv muslimana (!!!), znam ja sve to. Ali mi ne vodimo rat protiv Srba demokrata, mi, uostalom, ne vodimo rat ni protiv Srba, mi uostalom ne vodimo rat ni protiv koga (nevjerojatna humanitarna i čovječno-pravaška pozicija: bije te ratnim strojem i pritom ti ne daje ni minimalno semantičko pravo da to nazoveš ratom – F.C.), mi hoćemo samo da spriječimo da ljudi Kosova ne umru, da ne budu mučeni, da ne budu protjerani, da ne budu streljani na ulici, da ne budu ostavljeni mrtvi pred očima svojih obitelji, a sve to pod izgovorom da su većinski i da su muslimani. To je to što mi hoćemo. Može li se sred Evrope dopustiti da se čine takve gadosti, takvo barbarstvo? Ma nemojte! Još jednom, nisu udari NATO-a pokrenuli zbjegove. Mi o tome sada znamo dosta.

Frano Cetinić

French doctor ima iza sebe već trideset godina humanitarnog staža i suosjećanja na distanci, ili kako bi to rekli sljedbenici najslavnijega bečkog doktora, entlehntes Schuldgefühl, posuđeni osjećaj grižnje savijesti: Bijafra, Bejrut, Afganistan, Sudan, Somalija i vreća riže na leđima pred TV kamerama... "Jednu trećinu terco-monden, i dvije trećine monden", šapće se u hodnicima ministarstava, ili još: Dandy humanitarne stvari. Kouchner samo preuzima koncept koji je ranije skovao Jean-Francois Revel, o miješanju u unutrašnje stvari. No, ovaj su koncept rabili mnogi, i ne znajući, kao što gospodin Jourdain nije znao da je cijelog života govorio u prozi. (Lik iz Molièreova Bourgeois gentilhomme.) U ovom su se stoljeću njime služili i Mussolini, prigodom rata u Abesiniji, i Hitler, u povodu aneksije Sudeta. Kouchner ga pretvara u parolu: Osnivanje internacionalnih brigada za unesrećene i za borbu protiv fašizma, koji svuda diže glavu, ako je suditi po takvim izjavama. Ovom često rabljenom obrednom psovkom prikriva se danas nova socijalno-kulturna uravnjilovka ili Gleichschaltung. To je i oklada na sigurno – jer fašizam je pobijeđen prije više od pola stoljeća, zato ih tako ‘dobro služi karta’ – oklada brojnih anarhista-funkcionara višeg platnog razreda, pobunjenika iz rezervnog sastava ili subverzivnih apologeta, koji podgrijavaju strah od proživljenih zala i odaju se nemilosrdnoj kritici svega prošloga, kako bi se bolje etablirali u postojećem "neredu". I za tu svoju nečuvenu hrabrost i aposteriorni historijski traumatizam traže od nas da im se divimo.

ŽELEZNIČKA KAFANA: "Plavi voz", a u Parizu

Pier Paolo Pasolini pisao je sredinom sedamdesetih godina o "arheološkom antifašizmu koji je dobar izgovor da se pribavi spomenica stvarnog antifašizma". U očima Pasolinija, kojega bi bilo teško optužiti za desna skretanja, radi se o "antifašizmu svekolikog komfora i odmora". Novi istinski fašizam, tvrdi Pasolini, bio bi "ono što sociolozi vrlo učtivo nazivaju ‘potrošačkim društvom’, rezultati kojega su na putu da preobraze ljudska bića do najdubljeg sloja njihove duše, i to tako vješto da i ne znaju. "Fašizam je završen (a time je i antifašizam postao isprazan), jer ga je zamjenilo nešto još gore: potrošačka moć i njena hedonistička ideologija!"

* * *

Humanitarna kriza, fašizam kao horresco referens, koliko samo povoda da bi se opravdao rat koji je – po informacijama koje sve više cure iz ‘službenih izvora’ – nametnula Madeleine Albright, a za teorijsku logistiku pobrinuo se pan Zbigniew Brzezinski, čiji je opravdani antisovjetizam dugo prikrivao bolesni antirusizam. Dovoljno je čitati njegovu posljednju knjigu Velika šahovska tabla.

Nakon Liječnika bez granica, oglasila se i organizacija Postolari bez granica (tko ne vjeruje neka provjeri: sjedište je organizacije: 7, rue Ste Eugénie, 3000 Nîmes) i, u komunikeju s današnjim nadnevkom, njeno vodstvo naglašava "da je stupilo u kontakt s Quai d’Orsayom" radi pokretanja akcije Cipele za Kosovo, počev od 6. ovoga mjeseca, te stoga – budući da se iza ovakvih i drugih humanitaraca krije uvijek neki uzvišeni razlog – mole "građane da isprazne svoje plakare, podrume, suše i drugo", sve u okviru, dakle, proljetnog čišćenja potkrovlja i podrumskih prostorija. Io voglio una frontiera!

Na "Gare de Lyon" čekam Šnajdera koji se vraća u Pariz, nakon boravka u "La Chartreuse". Iako se nalazimo desetak metara jedan od drugog, u neopisivoj gužvi, pronalazimo se tek tako što i jedan drugi zovemo moj kućni telefonski broj i dobivamo neophodne koordinate. Ponovno provjerena vrijednost uputstva velikog istraživača: "Kad si izgubljen, ne pitaj gdje si, već gdje su drugi!" A drugi su u "Train Bleu" – raskošnom kolodvorskom restoranu u stilu belle époque.

Večera kod Veličkovića – "gost večeri" jeune homme, Slobodan Šnajder.

...

19. svibnja..

Na prvom, drugom i trećem TV kanalu, kao i na informativnom kanalu lci – dva privatna i dva javna kanala – iste reportaže, razgovor s uvijek istom "plavom beretkom", koju se moglo vidjeti i ranijih dana. Medijski pluralizam sve u šesnaest.

Vide se i slike za posjeta glavnoga tajnika UN Kofi Annana logorima u Makedoniji – onog kojeg je nametnula Albrightova nakon stoje ekskomplimentirala Boutrosa Boutros-Ghallija. Jedan Albanac kaže pravo u brk: Vjerujem samo u NATO. UN su anakronična organizacija.

Alain Finkielkraut, nakon višednevne šutnje, uključuje se, u emisiji na LCI, u napad na Regisa Debraya. Kaže "Kosova", pa se ispravlja "Kosovo". Nervoznom igrom ruku podsjeća na zločestog Gargamela iz Štrumfova. Finkielkraut podastire razloge Debrayeva istupa: antinjemačka, proruska i prosrpska Evropa.

Talijanski književnik Erri de Luca, u Liberationu, objavljuje utiske o boravku u Beogradu.

"GREŠKA": Kineska ambasada

Imao sam sobu 411 hotela Moskva, na vrhu Balkanske ulice. Dodijelili su mi, dakle, sobu na zadnjem katu, što nije baš osobita povlastica u gradu bez osvjetljenja gdje liftovi ne rade, ali ni izraz brige za onog tko bi se mogao naći u situaciji da se mora u najvećoj žurbi spustiti niz stepenice. Ali za mene je to bila velika čast da stojim pored prozora moje hotelske sobe ovih posljednjih, i kažem doista posljednjih, noći zračnih napadaja.

Odozgo, gledao sam mostove na Savi koji vode na Novi Beograd, gdje se nalazi sprženi batrljak jednog negdašnjeg nebodera i gdje se nalazila, također, zgrada kineske ambasade... Ostao sam tu sedam noći e da bih proživio sedmi rat jedne evropske prijestolnice koju tuče jedna druga Evropa i vlada moje zemlje. Nisam mislio da pravim ikakovu gestu pacifističke opozicije, već najsilovitiju koju mogu počiniti. Otišao sam u Beograd, i želio bih napisati da sam bio sacumovim gradom, ali to ne bi bilo točno. "Sa" je najjači prijedlog, onaj koji nas stavlja u odnos saveza a ja to nisam kušao. Nitko nije s Beogradom, taj grad je sam na svijetu, sam sa svojim građanima. Šetajući ulicama, ćuti se posve posebno odsustvo ljudi izvana, stranaca, fotografskih aparata preko ramena i drugih igračaka za putnika namjernika.

Nitko nije s Beogradom, naprotiv, protiv njegova je stanovništva najmoćnija vojna mašina u historiji, i na jugoslavenskom je tlu već oboren rekordnajbombadiranije mjesto na kugli zemaljskoj u odnosu na broj ratnih dana. Blizu deset tisuća puta bilo je točkom križanja vizira i zatim pretvoreno u pogođeni cilj. Nisam uspio biti s Beogradom, samo unutar njega... I zvuk zračne opasnosti odzvanja, usred dana, Kalemegdanskim parkom, odakle se vide veličajne zaruke voda Dunava i Save. Sirena zavija, psi odgovaraju lavežom, jer ona podsjeća na zavijanje golemoga vuka, ali šahisti na klupama se ne miču, kao ni krug kibicera oko njih. Ne miču se, ali nisu nepokretni, nastavljaju da igraju protiv svojih protivnika, vukući najbolje moguće poteze...

Psihijatri iz države Illinois – javlja AFP – mišljenja su da je predsjednik Bill Clinton mogao, za svjedočenja pred Velikom porotom, u kolovozu 1998, biti žrtvom onoga što oni nazivaju Pinokijev efekt.

Po njima, tokom svjedočenja, šef američke administracije je "češao nos 0,26 puta u minuti, jednom, dakle, u četiri minute, što je uvjerljiv dokaz laganja.

JASTREBOVI BEZ GRANICA: Bernar Kušner,...

"Kada netko laže, unutarnje tkivo nosa počinje oticati. Nazvali smo to Pinokijevim efektom", objašnjava jedan od istraživača, Alan Hirsch, iz čikaške Fondacije za istraživanje odorata i okusa. Kao odgovor na oticanje, nos počinje da svrbi, što osobu tjera da češe nos.

...

31. svibnja

Beograd ponovno potvrđuje da prihvaća principe G-8 i poziva Vijeće sigurnosti da usvoji odgovarajuću rezoluciju.

NATO bombardirao sanatorij u Surdulici – najmanje 20 mrtvih, prema srpskim izvorima. Portparol NATO-a ističe da je ciljana kasarna i skladište streljiva.

Marti Ahtisari i Jap de Hop Shefer,...

NATO ne misli izgubiti informacijski rat – izjavljuje Jamie Shea u intervju za El Mundo. Ovaj madridski list objavljuje povjerljivi izvještaj – koji je urađen na zahtjev Don Javiera – a po kojem NATO gubi informacijski rat te se zato traži uključenje nevladinih organizacija(ONG) i novinara da bi se poboljšala njegova propaganda. Treba vidjeti koje bi se nevladine organizacije u svakoj pojedinoj zemlji mogle iskoristiti, koju ulogu one mogu odigrati i koju publiku zainteresirati. Stoga se preporuča da "ONG pripreme nove djelatnosti koje bi mogle poslužiti kao odašiljači stajališta nato-". Potrebno je, također, identificirati koji su novinari iz svake pojedine zemlje dovoljno kompetentni i, istodobno, upleteni" u sukob da bi ih se "pozvalo na sastanke gdje će iznijeti svoje ideje 0 tome kako poboljšati našu poruku javnome mnijenju. Veoma je preporučljvo pokazati operacije na terenu aviona i pilota koji nisu Amerikanci ili Britanci, stoji dalje u izvještaju NATO-a što ga navodi El Mundo. Izražavajući zadovoljstvo dolaskom u sjedište NATO-a, u Bruxellesu, ekipe na čelu s Alastairom Campbellom, portparolom Tonyja Blaira – koji je na to mjesto došao ravno iz The Suna, vodećeg britanskog tabloida – u ovom se izvještaju predlaže diversifikacija izvora, da ne ostane sve na sadašnjem portparolu NATO-a, njegovu glavnom tajniku i pojedinim političkim dužnosnicima. Obnova portparolskog osoblja je više nego nužna, zbog količine ‘kolateralnih’ dezinformacija. NATO je zarobljene američke vojnike bio proglasio ‘mirovnjacima’, zatim javio da su zarobljena dva jugoslavenska pilota, koje još nismo imali priliku vidjeti, izdao smrtovnicu o pogibiji pet kosovsko-albanskih intelektualaca, o Rugovi iznio toliko ‘istina’ da ih više ne možemo ni pratiti, te širio vijest o prištinskom stadionu koji je pretvoren u koncentracioni logor s 100.000 zatočenika...

... Zbignjev Bžežinski,...

Refugee Fatigue – zasićenost javnosti dramom izbjeglica, to je problem s kojim se muče NATO-ovi spin-doctors, a ne uspješnost Miloševićeva propagandnog aparata, kako neki žele predstaviti. Između Washingtona, Londona, Pariza i Bonna uspostavljena je bezprimjerna koordinacija strategija u komunikaciji. Glasonoše Bijele kuće, Downing streeta, Elizejske palače i federalne Kancelarije: Joe Lockrat, Alistair Campbell, Catherine Colonna i Uwe Karsten-Heye, redovito razgovaraju u četvoro i dogovaraju se o porukama koje treba prenijeti javnosti. Njihov jedini molitvenik jest planning što ga svakoga dana donosi мсс (Media Communication Center) koji se nalazi pri glavnom stožeru NATO-a u Bruxellesu. Ovaj dokument je sinteza vojnih vijesti, kao i briefinga u različitim prijestolnicama, ponekad i po šest do sedam u jednome danu, ali donosi i raspored sati medijskih nastupa zapadnih državnika, krupne vijesti moraju pasti prije glavnog večernjeg dnevnika, te predlaže temu dana. Na primjer: Danas ćemo staviti naglasak na solidarnost medu saveznicima.

...Madlen Olbrajt,...

Jamie Shea, nakon brojnih kolateralnih grešaka, i napušten vjerojatno od nepovjerljivih vojnih lica, pred oko tri stotine akreditiranih novinara, gotovo svakodnevno je morao žalosno prelaziti s grobne tišine na mučne demantije. Prava katastrofa za sliku o NATO-u u zapadnoj javnosti. Don Javier stoga odlučuje da u Bruxelles pozove Alaistera Campbella – porte-parola Tonyja Blaira. Od najvećeg je značenja održati pozornost javnosti na pitanju etničkoga čišćenja. Međutim, to je veoma teško kada se nema slika, jer naši glavni izvori informacija jesu svjedočenja samih izbjeglica, a potonjih se javnost već zasitila, kaže tako Campbell. Javnost, ponajprije anglo-saksonska, prva je počela govoriti o manipulaciji informacijama, osuđujući spin control. Ovaj izraz, spin, označava učinak što ga igrač biljara proizvodi da bi kuglu uputio u željenom smjeru, a ovo prvotno značenje proširilo se na medijske strategije.

...Džejmi Šej,...

Jedan od najpoznatijih spin-doctorsa, Amerikanac James Carville, pravi – fizički i duhovno – medijski pitbull, koji je vodio izbornu kampanju stanovitog Billa Clintona, 1992. i 1996. godine, posuđen je laburističkom predsjedničkom kandidatu u Izraelu, Ehudu Baraku, koji je trijumfalno pobijedio na izborima prije petnaest dana. Njegova je osnovna deviza: Vašem će protivniku biti teško da vas udari, ako mu je vaša šaka već na licu. Očito, vidan napredak pit bull demokracije u odnosu na primitivne Grke i Rimljane i njihov grčko-rimski stil.

Liberation prenosi članak Normana Mailera: "Humanistički ratoholičari".

...Džejm Karvil, Golum političkog marketinga

Za one koji joj se odaju, ova je bitka gotovo isto toliko čudna i tajanstvena kao prvi seksualni odnos. Prisutnost takvih ljudi (i Madeleine Albright) na najvišim zapovjednim mjestima u kampanji na Kosovu isto je kad bi od nekog golobradog mladića, bez ikakva čulnog iskustva, tražili bračne savjete... Ako se bombardiranje vrši s idejom da naša vlastita krv ne smije biti prolivena, onda je to bestidno. Suprotstavljajući se rabljenju izraza genocid, Mailer piše: Etničko čišćenje doimlje se prije kao svojevrsni psihički genocid. Za većinu onih koji to doživljavaju na svojoj koži, prošlost je amputirana od sadašnjosti. I bombardiranje je jedan vid psihičkog genocida. Osim što je, u ovom slučaju, vaša budućnost ta koja je amputirana od vaše sadašnjosti. Vaš postojeći osjećaj za anticipacijušto ćete raditi sutra, idućeg tjedna, za godinu dana? – isto je tako nakrivljen kao kuća čiji je zid razrušen.

1. lipnja...

U zapadnim prijestonicama vlada umjereni optimizam u mirovno rješenje. Rat je najteže završiti govorio je firentinski meštar Nikola.

...

9. lipnja

(...)

Le Canard enchaîné donosi detalje o "Drami u Kölnu", zahvaljujući kojima doznajemo da nije bilo mnogo razloga za evropski ponos.

"Gotovo nevjerojatna scena, 3. lipnja, na cesti nedaleko od Kölna: dok se na sastanku šefova država ili vlada Evropske Unije, okupljenih u ovome gradu, očekuje povratak iz Beograda njihova izaslanika, finskoga predsjednika Marttija Ahtisaarija, koji tek što je od Miloševića izvukao sporazum, spomenuti izaslanik je na tajnom sastanku s drugim čovjekom američke diplomacije, sa Strobeom Talbottom, kome on, na zadnjem sjedištu Amerikančeva automobila, nesumnjivo, podnosi detaljni izvještaj o tome što je dogovorio u jugoslavenskoj prijestolnici. To jest sve one informacije koje je trebao ponajprije podnijeti čelnicima Evropske Unije.

‘Libération’, koji piše o toj epizodi (5. lipnja) nije izvjestio o tome kako je Chirac saznao za ovaj neobičan susret koji su Amerikanci organizirali, i koliko je bio bijesan zbog toga. Jedan od suradnika francuskog predsjednika dobio je informaciju od nekoga iz njemačke pratnje koja je slijedila automobil Ahtisaarija da je ovaj iznenada, po napuštanju aerodroma, promjenio predviđeni itinerer i skrenuo na sporednu cestu, na tajanstveni rendez-vous.

Chirac je, dakle, obaviješten čim je Finac počeo davati informacije Amerikancu. Ljut kao ris, on je okrenuo telefon i pozvao kancelara Gerharda Schrödera. Ne birajući riječi: ‘neprihvatljiva’ američka namještaljka, ‘uvreda’. Uz prijetnju: ako evropski izaslanik ne bude odmah spriječen da nastavi svoj tajni briefing, Chirac će ga ‘otpustiti’.

I na drugom kraju žice, kancelar nije krio svoju ljutnju i, ne oklijevajući, na lice je mjesta poslao jednog od svojih najbližih suradnika koji će konačno prekinuti ovaj američko-finski tête-à-tête pozivajući se na dvojaku Schröderovu funkciju, istodobno predsjednik države na teritoriju koje se nalaze dvojica tajanstvenih sugovornika i predsjedavajući Evropske Unije. I Talbott će biti zamoljen da prvim avionom krene za Bruxelles, u sjedište NATO-a."

"Ce qu’il y a terrible quand on recherche la verité, c’est qu’on la trouve." (Ono što je strašno kad čovjek traži istinu, jest to što ju nalazi.") – pisao je Rémy de Gourmont.

U 21h u Kumanovu potpisan vojni sporazum.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net