Rusi i Ukrajinci su se sporazumeli, ali evropski problemi sa energijom tek počinju
OD MOSKVE PREKO KIJEVA DO BRISELA I NATRAG: Miroslav Topolanek, Boris Putin…
U vreme dok ovaj tekst nastaje, Evropa još čeka da ruski gas doteče do njenih potrošača. Gas je krenuo u utorak ujutru, i ako sve bude u redu, stići će na odredište u sredu uveče, nakon dugog puta preko ruskih, ukrajinskih i moldavskih ravnica. Tokom prethodne dve nedelje, dok su se Rusi i Ukrajinci natezali, pola Evrope, uključujući i dobar deo članova Unije, je cvokotao – nekako se potrefilo da je spor izbio uoči najžešćeg naleta mraza u poslednjih deset godina – a EU, koja sebe smatra ekonomskom i političkom supersilom, sa užasom je otkrila da je teško energetski zavisna ne samo od Rusije, nego i od siromašne i poslovično nestabilne Ukrajine.
…i Julija Timošenko
Kriza je bila sasvim predvidljiva i utoliko neprijatnija: EU pokriva otprilike petinu svojih potreba za gasom iz Rusije, putem gasovoda koji najvećim delom prolazi kroz Ukrajinu. Krajem svake godine Ukrajincima stiže račun od ruskog državnog giganta Gasproma, i tada ritualno izbija spor, koji kulminira ruskom pretnjom da će Ukrajincima, a time i Evropi, zavrnuti slavine. Rusi su to u nekoliko navrata i učinili (poslednji put u januaru 2006), prekid nikada nije trajao ovako dugo niti po ovolikom mrazu. Ipak, ispostavilo se da iz svih prethodnih kriza EU nije naučila ništa, a ovu poslednju ne samo da nije uspela da predupredi, nego se pokazala nemoćna da je sanira.
Rusija je ove godine gas zavrnula 6. januara, navodno zbog toga što Ukrajinci nisu platili tehnički gas, neophodan za održavanje pritiska u cevima. Tokom sledeće dve nedelje, obe strane su u više navrata tvrdile da je spor okončan, i da gas samo što nije krenuo – samo da bi potom krenule u novi krug prepucavanja. Evropa je najpre pokušala da posreduje, pozivom ključnim igračima u Brisel, ali bez uspeha. Rusi su uporno tvrdili da su pustili gas za EU, ali da ga Ukrajinci kradu, dok su Ukrajinci optuživali Ruse da namerno održavaju nizak pritisak i da biraju zaobilazne gasovode. EU je odgovorila upućivanjem posmatrača u Ukrajinu i Rusiju, ali se ispostavilo da ni od njih nema vajde: sve što su posmatrači uspeli da utvrde jeste ono što su potrošači na kraju gasovoda ionako znali, a to je da su cevi, čija je ukupna dužina na ukrajinskoj deonici čak 22.000 kilometara, prazne. Da li su za to stanje krivi Ukrajinci ili Rusi, nisu mogli ili hteli da odgovore, tako da je portparol Evropske komisije u Briselu na uporna novinarska pitanja mogao samo da ponavlja da gasa nema, i da je takva situacija „neprihvatljiva“. Česi, kao friški predsedavajući EU, otvoreno su priznali da je „situacija obavijena velom tajne, i najverovatnije nikada nećemo utvrditi ko je kriv“.
Svejedno, političke optužbe, uglavnom na račun Moskve, počele su da se gomilaju. Krenulo je od tvrdnje da Kremlj koristi situaciju da osujeti ukrajinsko približavanje Zapadu, pa do teorije da Rusija u stvari pokušava da stavi pod kontrolu ukrajinski gasni sektor kako bi povećala evropsku zavisnost od Gasproma. Rusija je te optužbe odbacila prilično nehajno. „Mi nikoga ne teramo da dolazi u Moskvu“, rekao je ruski ministar spoljni Sergej Lavrov, nakon što su evropski komesar za energiju Andris Pibalgs i češki ministar industrije Martin Riman odbili da dođu Putinu na noge. „Ovo je prilika da EU pokaže svoju čuvenu solidarnost i objasni ukrajinskim kolegama posledice nepoštovanja ugovorenih obaveza.“
ODVRNI VENTIL, ZAVRNI VENTIL: Posmatrači EU i…
U jednom trenutku, EU je čak zapretila da će Ukrajini i Rusiji uvesti sankcije. „Ukoliko gas ne poteče u roku od nekoliko dana, moraćemo da preispitamo odnose sa Rusijom i Ukrajinom tačku po tačku i da vidimo da li sa njima možemo da nastavimo da radimo“, rekao je portparol Komisije Johanes Lajtenberger u petak prošle nedelje. Međutim, odmah se ispostavilo da je pretnja prazna: analitičari su primetili da bi sankcije Rusiji bilo nemoguće sprovesti bez ugrožavanja vitalnih interesa EU. Ukrajina je po tom pitanju ranjivija, ali bi je sankcije samo još dublje gurnule u medveđi zagrljaj Kremlja, što takođe nije u evropskom interesu. Tako je Evropi ostalo samo da čeka i nada se da će Moskva i Kijev nekako izgladiti spor.
Ovo se i dogodilo prošlog vikenda, kada je ukrajinska premijerka Julija Timošenko postigla dogovor sa Putinom. Prema tom dogovoru, Ukrajina će još ove godine plaćati gas dvadeset odsto jeftinije od tržišne cene, a od 2010. punu cenu. Sem toga, iz igre je eliminisan posrednik – ukrajinsko – ruska mešovita kompanija RusUkrEnergo, registrovana u Švajcarskoj, koja je svake godine skidala oko šesto miliona dolara vredan kajmak, a za koju se smatra da je bila pod indirektnom kontrolom ukrajinskog predsednika Viktora Juščenka, ljutog rivala Julije Timošenko. Sporazum, međutim, ne precizira šta konkretno znači „tržišna cena“, niti rešava problem 450 miliona dolara koje ukrajinski Naftagas navodno duguje RusUkrEnergu. I konačno, ostaje da se vidi da li će Juščenko, koji je već izjavio da je sporazum nepovoljan po Ukrajinu, pokušati da ga ospori.
…gasovodi
Zbog toga je sporazum Putin – Timošenko u Briselu, umesto sa olakšanjem, dočekan sa priličnom dozom zlovolje. „Imali smo u poslednje vreme nekoliko najava da je svanulo, a ostali smo u mraku“, rečeno je u zvaničnom saopštenju Komisije u ponedeljak. „Dok gas ne stigne do evropskih potrošača, Evropa ostaje na čekanju.“
Iako će gas ovaj put gotovo izvesno stići, Evropa se, kao zavisnik koji je do prve ozbiljne krize tvrdio da može da prestane kad god hoće, suočava sa bolnom istinom. A istina je, kao što evropski zvaničnici nezvanično potvrđuju, da EU prosto nema izbora nego da tokom narednih desetak godina nastavlja da kupuje gas od Gasproma, i to preko Ukrajine. Pri tom su pojedine članice Unije, kao na primer Bugarska i Finska, zavisne od Rusije sto posto, dok ostali imaju alternativna rešenja, ali uglavnom skuplja i nedovoljna. Francuska je jedna od retkih koja nema ovaj problem, s obzirom da tri četvrtine svojih potreba namiruje preko nuklearnih centrala, ali većina jednostavno nema izbora.
Izvesne nade se polažu u Severni i Južni potok, kojim bi ruski gas zaobišao Ukrajinu, ali ti gasovodi za sada postoje samo na papiru, i proći će godine dok ne budu realizovani. Evropski projekat „Nabuko“, koji bi omogućio EU da uvozi gas iz centralne Azije, zaobilazeći i Rusiju i Ukrajinu, pod još većim je znakom pitanja. Kipar je, naime, u utorak zapretio da će blokirati pregovore sa Turskom o članstvu u EU, našta su Turci odgovorili pretnjom da će odustati od Nabuka. A bez Turske, kroz koju bi projektovani gasovod najvećim delom prolazio, od „Nabuka“ nema ništa.
Ostaju, dakle, Gasprom i sporazum Putin – Timošenko, kao jedine garancije da Evropa ove i sledećih nekoliko zima neće cvokotati. U međuvremenu je ionako otoplilo, i Brisel se polako okreće drugim temama, sve dok ga sledeća gasna kriza ne prene iz dremeža.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!