Kada je diplomatski paket već bio spreman za prošlonedeljnu sednicu Vlade, važan partner u vladajućoj koaliciji, SPS, odbio je da podrži Milana St. Protića, pa je paket u celosti ostao neraspakovan. Pokazalo se, samo zakratko: u proteklih nekoliko dana nesporazum u međukoalicionim odnosima "ispeglan" je na za sve prihvatljiv način, potvrđeno je "Vremenu" iz dobro obaveštenih krugova
MINISTAR I AMBASADORI: Vuk Jeremić,…
Imenovanja najviših zastupnika državnih interesa u inostranstvu uvek su intrigirala širu javnost. Čini se, međutim, da je ovih dana objavljivanje u štampi imena nekoliko budućih ekselencija uzburkalo duhove više nego inače. Svakako ne samo zbog toga što su ova postavljenja šefova misija u stranim zemljama prvi diplomatski potezi te vrste aktuelne vlade, ako se ne računa vraćanje (poznatih) ambasadora u zemlje koje su priznale Kosovo, zbog čega ih je Koštuničina vlada početkom godine povukla.
…Ljiljana Smajlović…
Pre će biti reč o imenima potencijalnih šefova diplomatskih misija u inostranstvu koja su nezvaničnim kanalima procurila iz zdanja u Ulici kneza Miloša koja su pobudila nedoumice i pitanja o načinu na koji se stiže na ove prestižne kadrovske liste. Naime, među prvih osam „probnih“ – prema informacijama do kojih je došlo „Vreme“, „otvoreno“ je ukupno 35 prvih mesta u diplomatskim misijama (ambasade i generalni konzulati) – samo je troje profesionalaca, ambasadora po zvanju iz Ministarstva za spoljne poslove. To su Zoran S. Popović za Rumuniju, Rajko Bogojević za Poljsku i Stanislav Stokić, predviđen za Maroko.
O ostalim, pokoja reč više. I u nekadašnjoj SFR Jugoslaviji, koja je vodila uspešnu spoljnu politiku koju je pratila respektabilna diplomatska služba, događalo se da na ambasadorska, često politička, ili mesta po famoznom „ključu“, dođe poneko ko je nešto zabrljao, pa je „po kazni“ sklonjen u inostranstvo. Ta je zemlja propala, ali su, izgleda, neki običaji ostali. Iako nije baš u toj kategoriji, činjenica je da je Milan St. Protić, prvi dosovski ambasador u Vašingtonu nakon smene Miloševićevog režima, opozvan znatno pre isteka mandata, jer se, po mišljenju tadašnjeg šefa diplomatije Gorana Svilanovića, sa kojim se složio i tadašnji šef države Vojislav Koštunica, pokazao nedoraslim za tako značajnu funkciju. Šta je u Protićevom slučaju presudilo da sada ponovo bude kandidovan za ambasadora, ovog puta u Švajcarskoj (odakle se nakon redovnog četvorogodišnjeg mandata vraća Dragan Maršićanin), ostaće tajna. Ili, čak i više njih, jer je ozvaničenju njegove kandidature do koje bi trebalo doći na narednoj sednici Vlade (u četvrtak, kad ovaj broj „Vremena“ bude u rukama čitalaca) prethodilo više zakulisnih, nediplomatskih igara. Naime, kada je kompletan diplomatski paket već bio spreman za prošlonedeljnu sednicu Vlade, važan partner u vladajućoj koaliciji, SPS, odbio je da podrži Milana St. Protića, pa je paket u celosti ostao neraspakovan. Pokazalo se, samo zakratko: u proteklih nekoliko dana nesporazum oko Protića u međukoalicionim odnosima „ispeglan“ je na za sve prihvatljiv način, potvrđeno je „Vremenu“ iz dobro obaveštenih krugova.
…i Milan St. Protić
Među kontroverznim kandidatima na svoj se način izdvaja i doskorašnja glavna i odgovorna urednica „Politike“ Ljiljana Smajlović, koja je, uz mnogo kritika sa raznih strana, najviše iz pravca sada ključnog vladajućeg aktera, Demokratske stranke – sa tog mesta smenjena. Ona bi sada s diplomatskim pasošem trebalo da putuje za Otavu gde bi na ambasadorskoj funkciji zamenila Dušana Batakovića, koji već pakuje kofere – za Pariz. Do sudbonosnog obrta u njenoj karijeri, koju će predsedničkim ukazom kao završnom instancom u imenovanju ambasadora, parafirati Boris Tadić, došlo je, tvrdi naš izvor, na preporuku neformalnog, ali veoma uticajnog nacionalno-patriotskog lobija.
Iz najnovijeg diplomatskog paketa u poslednjem trenutku, za sada je svojom voljom (iz privatnih razloga) iskočio još jedan medijski poslenik, Boško Jakšić. Reč je o komentatoru „Politike“ koji je javno oponirao glavnoj urednici dok je Smajlovićeva to još uvek bila. Po „nagradi“, ili po „kazni“, Jakšić je viđen za ambasadora u Turskoj.
Iz tri navedena slučaju nije teško zaključiti da srpska diplomatija i, možda još više politika, koja i u diplomatskim stvarima ima završnu reč, primenjuje neobične kriterijume. Pravde radi, treba reći da je to generalno važilo i za prethodne demokratske vlade, osim možda za prvu postmiloševićevsku. Primerice, javnosti su u sećanju verovatno ostala arbitrarna postavljenja pojedinih ambasadora dok je u zdanju Ministarstva stolovao Vuk Drašković.
Kao i svaka koaliciona vlada, i Cvetkovićev kabinet (kao i prethodna instanca, vladin Odbor za međunarodnu politiku) mora i o tim stvarima da obezbedi međustranački konsenzus, tako što svakom partneru pripada i komad diplomatskog plena. Kako sada stvari stoje, SPS pretenduje na pet prvih mesta u diplomatskim misijama u inostranstvu (ne zna se da li je u tu kvotu uključen i PUPS), dok se G17 plus još nije izjasnio. Jedno mesto, konzulsko u Istanbulu, pripalo je i Listi za Sandžak ministra bez portfelja Sulejmana Ugljanina.
Međutim, osim međustranačkog „peglanja“, u diplomatskom kadrovskom lavirintu sudaraju se i lični i grupni interesi, različiti lobiji, veze i prijateljstva…, što kriterijume čini i rastegljivim i maglovitim. U svakom slučaju, u aktuelnim postavljenjima presudnu ulogu imali su, po svemu sudeći, vodeća stranka vladajuće koalicije i njeni ključni ljudi, šef države i šef diplomatije.
Savetnik predsednika Republike Dušan Bataković, koji je kao ambasador službovao i u Atini, dobio je čak i privilegiju da ambasadorsko mesto u Kanadi, gde mu navodno nije odgovarala klima, zameni za Pariz. Sa iste liste je i profesor Fakulteta političkih nauka Ivo Visković, nekadašnji ambasador u Ljubljani. On će uskoro u Berlinu zameniti Ognjena Pribićevića, koji se po isteku mandata vraća u zemlju.
O učinku budućih visokih diplomata nije uputno prosuđivati unapred. Međutim, upućeni u aktuelna kadriranja upozoravaju da srpska diplomatska služba sve više klizi u voluntarizam i deprofesionalizaciju. A diplomatija je zapravo zanat koji se, zato što je složen i veoma zahtevan, dugo „peče“.
Ko hoće, a ko neće
(Slika – ŽELJE I PONUDE: Rade Bulatović…)
Među potencijalnim kandidatima za ambasadore već više meseci u opticaju je i ime Radeta Bulatovića. On se ni sada nije našao na spisku jer mu, kako izgleda, nije pronađeno odgovarajuće mesto (on sam bi, navodno, želeo da ode na Kubu). U javnosti se, takođe, prilično dugo nagađa da je za jedno od najvažnijih ambasadorskih mesta, u Vašingtonu, predviđena direktorka Fonda za političku izuzetnost Sonja Liht. Ona je, međutim, po tvrdnjama izvora „Vremena“, već u dva navrata tu počast odbila. Na ponudi za važno ambasadorsko mesto u Francuskoj zahvalio se i jedan od najboljih domaćih poznavalaca međunarodne politike i međunarodnih odnosa, svojevremeno savetnik premijera Zorana Đinđića za spoljnu politiku, sada direktor Balkanskog fonda za demokratiju, Ivan Vejvoda.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.