Prilozi za biografiju >

Mafijaški put ljudi i kapitala

Iako su izvršioci atentata na Ivu Pukanića sitne ribe, organizovani kriminal na Balkanu je krupan biznis

SRPSKO-HRVATSKA KRIMINALNA SARADNJA: Željko Milovanović...

Sve je moglo početi u Bugarskoj, u kakvom noćnom klubu u Sofiji, dok se ugovara koliko će "cigli" heroina "samarice" prenijeti preko granice. Ili, na nekoj terasi u Boki Kotorskoj, prilikom otpremanja glisera bržih od trideset čvorova punih cigareta put Italije. Ili, u raskošnoj vili na Pantovčaku u Zagrebu, prilikom diskusije o reinvestiranju zarade od "domoljubnog" šverca oružja. Ili, na jednom od splavova u Beogradu, utvrđivanjem iznosa mita u građevinskom biznis planu. Ili, u nekom motelu u Bosni i Hercegovini, dok se određuje najbolja ruta kojom treba da krenu ilegalni imigranti za zapadnu Evropu. Ili, bilo gdje od Umaga do Varne.

Atentat na hrvatskog novinskog izdavača Ivu Pukanića osvijetlio je, kao malo što, povezanost mafija na Balkanu. Odvajanje na "naše" i "njihove", traženje motivacije u nacionalnim netrpeljivostima i ratovima, hvalisanje sopstvenim rezultatima i prebacivanje odgovornosti na policije susjednih država, znači samo jedno – zaštitu mafijaških klanova i sopstvenih pozicija u piramidi organiziranog kriminala.

...i uhapšeni Robert Matanić

BUGARSKA VEZA: Kao neposredni izvršioci atentata na Pukanića osumnjičena su dva Hrvata (Robert i Luka Matanić), Bošnjak (Elvis Hadžić) i Sirijac sa hrvatskim državljanstvom (Amir Mafalani) i dva Srbina (Bojan Gudurić Bajone i Željko Milovanović), obojica sa državljanstvima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pod sumnjom za pomoć učiniocima poslije izvršenja krivičnog djela, uhapšena su u Hrvatskoj i dva državljanina Srbije – Slobodan Đurović zvani Kardinal i Milenko Kuzmanović.

Gdje se ova ekipa upoznala? Tko ih je okupio? I kako? Trag koji se može pratiti ostavljen je u Negotinu 2. marta 2005. Tog dana se ispred hotela "Krajina ineks" parkirao blatnjavi golf . Dvojica putnika nisu mogla dalje: zbog vijavice obustavljen je saobraćaj. Na recepciji su uzeli ključeve od soba i ostavili pasoše Republike Hrvatske. Uskoro je SUP Negotin ustanovio da se jedan od njih – Robert Matanić – nalazi na potjernici za ubistvo koju je bugarska policija dostavila Interpolu. Indikativno je bilo i to što je granični prelaz Mokranje prešao samo drugi hrvatski državljanin – Tomislav Marjanović; Matanić se, sva je prilika, prebacio preko granice nekom švercerskom stazom. Policajcima iz Negotina, dakle, nije preostalo ništa drugo nego da sa maricom krenu u hotel "Krajina"... Međutim, ono što je trebalo predstavljati rutinsku akciju, pretvorilo se u dramu: dok se Marjanović odmah predao, Matanić se zabarikadirao u sobi broj 104, obećavajući da mu nitko lisice neće staviti bez krvoprolića. Pregovori su trajali dvanaest sati. Matanić se predao tek kada se u hotelu pojavila žandarmerija iz Beograda. Iz njegove sobe, potom, iznesena je automatska puška M16, dva pištolja ("CZ99" i "glok"), ručna bomba i veća količina dum-dum metaka.

Što je Matanić radio u Bugarskoj? Za njim i još jedanaestoricom hrvatskih državljana bugarska policija je izdala potjernicu zbog šverca droga i ubojstava; u Bugarsku su ulazili preko graničnog prelaza Kalotina, uvijek sa legalnim dokumentima i nikad svi zajedno. Među ovom grupom nalazi se ime i Amira Mafalanija, za koga će se ponovo čuti kao za jednog od osumnjičenih da je bio neposredni izvršilac atentata na Ivu Pukanića. Svi oni nisu bili usamljeni u Bugarskoj. Pored lokalnih mafijaša, društvo im je činila i značajna kolonija srpskih kriminalaca. U tom kontekstu se najčešće pominje ime Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam. Da li su se on i Matanić sreli u Bugarskoj? Po svemu sudeći nisu. Joca Amsterdam je uhapšen u Sofiji 20. juna 2002. i ubrzo izručen Holandiji, a prema zvaničnim podacima, Matanić nije bio u Bugarskoj prije 2003. Ipak, Jocićeva službena legitimacija Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije nije bila samo statusni simbol. Kao da je od teflona, optužnice se nisu lijepile za njega: dovoljno dokaza za likvidacije i trgovinu drogom na veliko nije se našlo ni u Bugarskoj ni u Holandiji, a i u Srbiji se, nakon deportacije 2005, Joca Amsterdam uspješno brani sa slobode iako se tereti da je naručilac dvostrukog ubojstva. Izvjesnim se čini i da je svoj uticaj i poslove, nakon kratkotrajnog zastoja, veoma brzo obnovio u čemu mu je dobrodošla likvidacija Zemunskog klana u martu 2003.

SITNE I KRUPNE RIBE: Matanić, svakako, nije bio neka krupna riba u "bugarskoj vezi" u čijoj je osnovi šverc droge. Po svoj prilici, radio je za ljude sa legitimacijama poput one Jocićeve koji su u Hrvatskoj preuzimali heroin i transportirali ga dalje; jedan od njih bio je i aktivni pukovnik Hrvatske vojske. Da su u sve upetljani ozbiljni igrači svjedoči i prilično bizarno objašnjenje uhapšenog Slobodana Đurovića zbog čega se sastao s Matanićem u motelu "Spačvanske šume": navodno, Matanić mu je tri godine bio dužan pet hiljada evra kojima je platio advokata u Negotinu, pa mu se sada javio da vrati pare. Đurović, za koga se navodi da je najbliži suradnik Sretena Jocića, a po nekima njihov odnos je i obrnut, nije čovek tko bi se mlatarao po Hrvatskoj u opsadnom stanju zbog tamo nekog bivšeg robijaša. Prije će biti da ga je netko, koga u Zagrebu poštuju koliko i njega u Beogradu, zamolio da "pomogne dečkima".

Matanić je u Srbiji odležao dvije i pol godine zatvora u KP domu Sremska Mitrovica. Zbog ubojstava tražila ga je Bugarska, zbog sitnijih krivičnih djela – Hrvatska. Na kraju je izručen Bugarskoj gdje je oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza. U Sremskoj Mitrovici, Matanić je imao priliku da proširi krug prijatelja među pitomcima ove ustanove iz Srbije. U isto vrijeme kada i on, kaznu je zbog ubojstva izdržavao i Andrija Drašković, koji će poslije oslobađanja ponovo biti uhapšen u Njemačkoj, pa izručen Italiji, pa oslobođen nakon istražnog zatvora da bi povratak u Srbiju proslavio na splavu u Beogradu zajedno sa Sretenom Jocićem. Što još reći, osim da je svijet mali.

BESNI PSI: U zatvoru se, kažu, sve može naručiti i dobiti: kokain, heroin, mobilni telefon, ali i paljevina kola, premlaćivanje i ubojstvo bilo koga na slobodi, u bilo kom gradu, u bilo kojoj državi. Matanić u zatvoru u Sremskoj Mitrovici nije mogao upoznati Željka Milovanovića iz prostog razloga što ovog mjesto iza rešetaka nije držalo.

No, pođimo redom.

Milovanović, rođen 1966. u Belom Manastiru, prvi put se našao na optužnici Županijskog suda u Osijeku od 5. aprila 2001. zajedno sa još 58 osoba srpske nacionalnosti. Hrvatsko pravosuđe tereti ga da je kao pripadnik MUP-a bivše Republike Srpske Krajine učestvovao u surovom maltretiranju Hrvata u Baranji. Najozbiljniji dio ove optužnice jeste onaj u kome se Milovanović sumnjiči da je 17. avgusta 1991. pucao na autobus na liniji Beli Manastir – Širine kada je poginuo jedan putnik, a vozač ranjen. Mada je dobar broj sličnih akata hrvatskog pravosuđa izrazito nacionalno selektivan i nerijetko slabo činjenično dokumentiran, Milovanovićev daljnji razvoj kao da ukazuje da navodi osiječkog suda nisu bez osnova. Na temelju njegovog ratnog puta bazirana je i informacija da je bio pripadnik "Crvenih beretki", specijalne jedinice Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije. Kako "Vreme" saznaje, Milovanović nije bio u ovoj formaciji od maja 1996. kad je i formalno formirana pod imenom Jedinica za specijalne operacije (JSO) do njenog raspuštanja u martu 2003. Ipak, naši izvori ne isključuju da je bio pripadnik Jedinice do kraja 1995. u istočnoj Slavoniji i Baranji. "Crvene beretke" ionako su djelovale pod front firmama specijalnih jedinica krajiške i policije Republike Srpske, a poslije povlačenja u Srbiju, njeni komandanti nisu dostavljali centrali potpune spiskove svojih rezervista – nikad se ne zna za što im mogu trebati. Konačno, od reputacije bivšeg pripadnika Jedinice, Milovanoviću je u podzemlju mogao samo porasti ugled.

RAZVOJ: Drugi put, Milovanović se našao na optužnici kada je 25. decembra 2003. zajedno sa Milošem Peruničićem opljačkao ekspozituru Delta banke na Studentskom trgu u Beogradu. Obojica su uhapšena nakon svega četrdeset pet minuta: zbog sumnje da su povezani sa cijelim nizom krivičnih djela, policija ih je "držala na mjerama" duže vrijeme. Plijen ove pljačke nije impozantan. Sve u svemu – 929.910 dinara, 68 trevelers čekova u vrijednosti od 5000 dolara i još 43 trevelers čeka od 2290 dolara, te 300 praznih čekova... Tu negdje bi se Milovanovićeva kriminalna karijera mogla i okončati na izvjesno vrijeme da nije bilo saslušanje u Palati pravde. Stigavši tamo, 23. septembra 2004, nagovorio je stražara da ga pusti u toalet i da mu pritom skine lisice. Ostavši sam, Milovanović je skočio kroz prozor i nestao: da li je imao pomoćnike i, ako jeste, tko su, do dana današnjeg nije utvrđeno. Gdje je i šta radi, nije se znalo do 24. maja 2005.

Tog dana, o podnevu, Milovanović, Zoran Ristić Riza i Miroljub Kocić ulaze u beočinsku poštu i vade pištolje. Sa plijenom od 300.000 dinara ubrzo izlaze iz zgrade i kreću prema crvenom golfu kojim su se dovezli u pljačku. Istovremeno, sasvim slučajno, nailaze trojica policajaca. Pljačkašima popuštaju živci i otvaraju vatru na policiju koja uzvraća. Ristić je savladan odmah, Kocić se izvlači iz pucnjave da bi ga, sat vremena kasnije, stigla policijska potjera u Beočinskoj bari. Milovanović se opet pokazuje kao najtvrđi orah. Ne prestajući pucati, uleće u školsko dvorište, policija obustavlja paljbu, a bjegunac uspijeva pobjeći u otetom policijskom puntu. Tokom potjere, Milovanović još nekoliko puta razmjenjuje vatru sa policijom. Trag mu se gubi na Fruškoj gori gdje je pronađen napušteni punto.

No, već 25. maja Milovanović je uhapšen u bolnici u Tuzli gdje je stigao ranjen u genitalije. Ali, u zatvoru ne ostaje dugo: prilikom liječničke kontrole ponovo bježi kroz prozor toaleta. Tri tjedna kasnije, Milovanović je konačno uhapšen u Doboju: ni ovoga puta ne ide bez problema – policija ga vadi iz nabujale Bosne.

Tu negdje bi se završilo nešto što bi se moglo opisati kao normalna, mada prilično koloritna, kriminalna karijera. Sve što slijedi poslije posljednjeg Milovanovićevog hapšenja samo su otvorena pitanja. Kako mu je pošlo za rukom da u zatvoru stekne državljanstvo Bosne i Hercegovine? Kako to da mu u ovoj zemlji – koja, kao ni sve ostale, ne izručuje svoje državljane – nije suđeno za teška krivična djela u Srbiji? Kako je mogao da u Doboju bude mirni i ljubazni komšija pored potjernice Interpola? I kako to da nije bio pod stalnim policijskim mjerama u Republici Srpskoj nakon što je "Blic" od 16. maja objavio da je BIA prisluškujući, između ostalog, i njegove telefonske razgovore, obavijestila premijera Milorada Dodika da grupa kriminalaca priprema atentat na njega?

BALKAN-EKSPRES: Željko Milovanović je ponovo u bjekstvu. Policije u regionu, po istom osnovu, tragaju i za Bojanom Gudurićem Bajoneom. Milovanović nije visoko na mafijaškoj ljestvici, a tek je njegov ortak sitna riba. Najveći pljačkaški plijen koji je Gudurić dijelio kao član bande Zorana Popovića Ćelavog (kome 1996. nije pošlo za rukom da uđe u "Crvene beretke") bio je zlatni nakit iz preduzeća "Vindzor" iz Temerina vrijedan 413.000 dinara, a najmanji – 30.000 dinara iz diskonta "Matijević" u Somboru. Obojica, zajedno sa Matanićima – Lukom i Robertom, Mafalanijem i Hadžićem, nisu ništa više od običnih mafijaških vojnika, možda kapoa (Milovanović i Robert Matanić), sirovih, surovih, ali i ograničenih sposobnosti i još ograničenije inteligencije. Za svoj račun mogu dogovoriti pljačku mjenjačnice deviza, ali u ubojstvu – poput ubojstva Ive Pukanića, za koje se sumnjiče – mogli su učestvovati isključivo kao najamnici, za novac.

Svi oni su se upoznali duž balkanskog puta droge, po zatvorima, u lokalima gdje se razmjenjuju dojave o transportima novca, "štekovima" gdje se preprodaju oružje i kradena roba, zapravo svagdje gdje organizirani kriminal ima interes i gdje se traže ljudi za zastrašivanja, otmice, likvidacije. Ovakvu ekipu sa kolca i konopca nije teško unajmiti. Može preko nekog "gospodara" zatvora, a može i preko kakvog "kontraverznog biznismena". Važno je da sve dalje teče preko kaskada, da se prelijeva: naručilac će se preko posrednika obratiti nekom od "jakih ljudi" u mafiji, ovaj će naći nekog poput Milovanovića i Matanića, oni regrutirati svoje suradnike... U ovom posredovanju i spajanju osoba različitih specijalnosti (smatra se da je Milovanovića iznad svega preporučilo pucanje na policiju u Beočinu), nisu od posljednje važnosti ni odmetnute mreže balkanskih službi bezbjednosti, nadaleko čuvenih po vlastitoj kriminalizaciji tokom devedesetih godina. Kada se likvidacija ugovori, naručioci i organizatori najčešće se međusobno poravnavaju učešćima u visokoprofitnim kriminalnim rabotama, svi ostali dobijaju sume s kojima će moći životariti do sljedećeg sličnog "posla". Za sve preko toga, sami se moraju snaći pljačkom, reketom, krađama...

Po ovom ili sličnom obrascu skupilo se društvo osumnjičeno za atentat na Ivu Pukanića. To što većina nije iz Hrvatske ne znači da naručioca njegovog ubojstva po svaku cijenu treba tražiti drugdje: upravo je zagraničnim kriminalcima lakše da uz minimalnu domaću podršku izvrše ovakav zločin i onda nestanu iz dometa policije dotične države. No, licitiranje motiva zbog kojih je naručeno Pukanićevo ubojstvo – svjedočenje u Italiji u procesu za šverc cigareta preko Crne Gore, svjedočenje u procesu protiv generala Vladimira Zagorca optuženog za utaju više miliona evra (upravo je Pukanić predao policiji praznu kutiju od dijamanata koje je Zagorac ukrao, a dobio ju je od Hrvoja Petrača, hrvatskog mafijaškog kuma na robiji), navodni interes Joce Amsterdama da se domogne nekretnina u Zagrebu u vlasništvu određenih mafijaških krugova – govori da su balkanske mafije u svom kretanju ljudi, robe i kapitala neuporedivo dalje odakle od njihovih matičnih država.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net