Tačno pre 100 godina privremeno rešenje (okupacija) je preraslo u aneksiju (pripajanje), pa se zbog navedenih elemenata istorijske analogije, uz niz događaja iniciranih od strane današnje međunarodne zajednice i poruka koje ista u kontinuitetu upućuje zvaničnom Beogradu, srpska javnost s pravom pribojava protivpravnog gubitka dela državne teritorije
Beograd, Studentski park 1908. godine
Obeležili smo tokom ove godine nekoliko značajnih jubileja iz nacionalne istorije: 700 godina od rođenja cara Dušana, 170. godišnjicu uspostavljanja diplomatskih odnosa s Rusijom i Velikom Britanijom, 130. godišnjicu sticanja nezavisnosti na Berlinskom kongresu i 200. godišnjicu beogradske Velike škole. U ovom broju „Vremena“ obeležićemo godišnjicu događaja koji je u poslednje vreme bio baza za pokušaje izvođenja istorijske analogije sa aktuelnim rešavanjem statusa Kosova i Metohije. Dakle, o austrougarskoj aneksiji Bosne i Hercegovine koja se zbila pre tačno sto godina.
KONGRES: Radi formalnog razrešenja situacije nakon pobede Rusije u ratu sa Turskom i Sanstefanskog mirovnog ugovora koji je diktirala Rusija, u Berlinu je od 13. juna do 13. jula 1878. godine, održan kongres velikih evropskih sila, poznatiji kao Berlinski kongres.
Pod pritiskom Velike Britanije, Rusija se na Kongresu odrekla sanstefanskog projekta „Velike Bugarske“ koja bi joj, kao njen glavni eksponent na Balkanu, omogućila izlazak na Sredozemno more. Turska je ustupila Velikoj Britaniji ostrvo Kipar, dok su se Velika Britanija i Austro-Ugarska dogovorile o uzajamnoj podršci: Ostrvljani su podržali dvojnu monarhiju u dobijanju saglasnosti ostalih velikih sila da može okupirati Bosnu i Hercegovinu, dok su zauzvrat dobili podršku oko podele Bugarske. Dogovor su napravile i Austro-Ugarska i Rusija: Rusija se nije protivila da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu u zamenu za neutralni stav u slučaju obnove ratnih dejstava.
Sledstveno, sledilo je i priključenje Srbije kombinatorici velikih sila. Srbija se obavezala da u naredne tri godine izgradi železničku prugu od Beograda do Niša (računajući i dva kraka: prvi prema Sofiji, a drugi prema Solunu) i da u cilju bezbedne plovidbe Dunavom dozvoli Austro-Ugarskoj čišćenje Dunava u koritu Đerdapa. Zauzvrat, Austro-Ugarska je na Kongresu dala Srbiji podršku u priznavanju nezavisnosti i teritorijalnom uvećanju na jugu i jugoistoku, kao i vezu sa svojom železnicom, posle završetka pruge kroz Srbiju. Ali, Beč nije dozvolio nikakvo proširenje Srbije na zapadu, ni prema Novopazarskom Sandžaku i Mitrovici, da ne bi dve srpske države (Srbija i Crna Gora) imale zajedničku granicu.
Sarajevo, Baščaršija, 1908. godine
OKUPACIJA: U datim okolnostima, da bi „zavele red i mir i sprečile zločine nad hrišćanskim stanovništvom“, koji su bili povod Hercegovačkom ustanku iz 1875, austrougarske trupe su već 29. jula, pod vođstvom barona Josipa Filipovića, umarširale u Bosnu i Hercegovinu i Novopazarski Sandžak. S početka su okupacione snage iznosile 78.000, da bi vremenom prerasle u sastav od 268.000 vojnika. Sarajevo je zauzeto 19. avgusta, Bihać 19. septembra, a Jajce deset dana kasnije. Tek 3. oktobra car Franja Josif čestitao je svojim trupama slamanje vojnog otpora okupaciji. Austro-Ugarsku je to koštalo 5020 poginulih vojnika i 178 oficira.
Demonstracije na Pozorišnom trgu u Beogradu povodom austro-ugarske aneksije BiH
Okupacija će trajati narednih 30 godina, sa razgraničenim periodima vojne (1878–1882) i civilne (1882–1908) uprave. Svi balkanski nacionalni pokreti stavljeni su pred nove zadatke. Duh jugoslovenskog ujedinjenja je doživeo zastoj. „Svi su morali priznati poraz i zadovoljiti se vegetiranjem u senci izrastanja Austro-Ugarske kao glavne balkanske sile“ (Milorad Ekmečić).
ANEKSIJA: Habzburška vlada je odluku o aneksiji (pripajanju) saopštila stranim diplomatama u Beču 5. oktobra 1908. godine, turskoj vladi dan kasnije, dok je srpska vlada o tom činu saznala iz novina. Aneksija je u Srbiji izazvala veliko ogorčenje. Širom zemlje su održani masovni protesti i vršen je upis dobrovoljaca za rat protiv dvojne monarhije. Na Pozorišnom trgu (današnjem Trgu Republike) u Beogradu, masi se obratio vatrenim govorom poznati književnik Branislav Nušić, pozvavši na otpor austrougarskoj politici na Balkanu. Sa balkona Narodnog pozorišta isto je učinila i slikarka Nadežda Petrović. Međutim, bez dogovora sa najznačajnijim političkim činiocima u zemlji, vlada je, na račun aneksije, od Austro-Ugarske zatražila teritorijalne, političke i ekonomske kompenzacije, ali je bila odbijena kad je Beč uvideo da joj evropski dvorovi neće dati potporu. Kada je traženje kompenzacija naišlo na osudu Srba u Bosni i Hercegovini, kao i u samoj Srbiji, i kada je došlo do otvorenih vojnih pretnji susedne monarhije, vlada je 31. marta 1909. morala da odustane od traženja kompenzacija i prizna aneksiju kojom „nisu povređena prava i interesi Srbije“, rečeno je u zvaničnom saopštenju iz Beograda. Dakle, nasuprot Članu 25 Berlinskog ugovora o miru i bez ikakvog uvažavanja protesta Srbije, Austro-Ugarska je pripojila BiH – privremeno okupiranu teritoriju najzapadnije provincije Osmanskog carstva, sa većinskim srpskim stanovništvom.
ANALOGIJA: Pažljivom čitaocu i savremeniku današnjeg ugrožavanja teritorijalnog integriteta Srbije nameće se pitanje analogije dva procesa. I „okupacija“ Bosne i Hercegovine iz 1878. i „međunarodno prisustvo“ na Kosovu i Metohiji od 1999. godine uspostavljeni su međunarodnim sporazumima kao privremeno rešenje u cilju „zavođenja reda“. U oba slučaja nije osporavan teritorijalni integritet Osmanskog carstva, odnosno Savezne Republike Jugoslavije: prvi Članom 25 Berlinskog ugovora a drugi Rezolucijom 1244. Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.
U oba slučaja konačnu odluku trebalo je (treba) da donesu „velike sile“, kako su se tada nazivale, odnosno današnja „međunarodna zajednica“. Ali, 1908. Srbi su bili izigrani: mimo Berlinskog ugovora dvojna monarhija je anektirala BiH, dok su „velike sile“, garanti tog ugovora, prvo protestovale, a zatim, imajući u vidu sopstveni interes, odobrile odluku Beča. Nemačka će stati na stranu Austro-Ugarske, izjavivši da je neće sprečavati da napadne Srbiju ako ova ne prihvati novonastale međunarodne okolnosti izazvane aneksijom. Naravno, nisu izostale ni međusobne nagodbe i trgovine (Turska će priznati aneksiju za odštetu od Austro-Ugarske u iznosu od 2,5 miliona funti). „Mi ćemo učiniti sve što možemo da Rusija ne prizna aneksiju, ali dalje od toga ne možemo da idemo… Nismo spremi za rat, ali ćemo vašu stvar držati srcu i pred svim evropskim silama braniti vaša prava i vaše želje“, rekao je ruski car tadašnjem prestolonasledniku Đorđu Karađorđeviću (kasnije abdicirao u korist mlađeg brata Aleksandra), koji je u ime svog oca kralja Petra tražio u Petrogradu zaštitu od nasilnika.
Tačno pre 100 godina privremeno rešenje je preraslo u odvajanje, pa se zbog navedenih elemenata istorijske analogije, uz niz događaja iniciranih od strane današnje „međunarodne zajednice“ i poruka koje ista u kontinuitetu upućuje zvaničnom Beogradu, srpska javnost s pravom pribojava protivpravnog gubitka dela državne teritorije. Da li će Srbija imati kapacitet da odbrani teritorijalni integritet? Da li će kao pre 100 godina izostati poštovanje međunarodnog prava i da li će se naći rešenje u skladu sa interesima jačeg?
Na kraju, podsetimo se i na reči znamenitog Stojana Novakovića, koji će posle ovih događaja biti predsednik srpske vlade (1909): „Kad smo se god mi na Balkanu makli da štogod uradimo za prirodna prava svoje narodnosti, za svoj opstanak, protiv očite ili krvave nepravde, dizala se na nas vika s opomenama: da kvarimo red, da treba da sačekamo intervenciju Evrope, da valja da smo pokorni međunarodnom ugovornom pravu, da će se po strpljenju, po umerenosti, pokornosti volji Evrope ceniti naša zrelost i po tome određivati nagrada ili priznanje.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.