Šta god da je razlog za odlaganje rešenja o prestoničkoj vladi, najmanje je verovatno da partneri računaju s novim izborima
SAM PROTIV NJIH: Branko Belić i radikali
Beograd nije u ponedeljak dobio gradonačelnika, kao što je bilo obećano, ali, sudeći prema svim dostupnim informacijama, opozicija se ni za milimetar nije primakla ostvarenju zahteva da izbori budu ponovljeni.
Zvanično objašnjenje – da je sednica otkazana zbog „bojazni da bi se dešavanja na ulicama Beograda“ (protesti zbog hapšenja Radovana Karadžića) mogla preneti i na gradski parlament – nije dobilo potpuno uverljiva kontratumačenja, uprkos nastojanjima Demokratske stranke Srbije da odlaganje zasedanja objasni nemogućnošću postizanja dogovora o podeli funkcija.
Neki izvori tvrde da kompletan dogovor o podeli funkcija u gradu do ponedeljka zaista nije bio postignut. Čak je i novoizabrani predsednik Skupštine grada Branislav Belić rekao da se „sada pregovara o postavljenju pojedinih direktora“, ističući, međutim, da je načelni dogovor postignut.
Mala je verovatnoća da je sednica Skupštine grada, na kojoj je, osim gradonačelnika, trebalo da bude izabrano i gradsko veće, otkazana prvenstveno zbog moguće disproporcije između ponude i potražnje (da će sednica biti otkazana, najavljeno je nekoliko dana unapred, kada sve mogućnosti za postizanje dogovora nisu bile iscrpljene). Uverljivost tumačenja o sukobu oko plena kao ključnom razlogu za odugovlačenje, ruši jednostavna logika: pregovarači bi, u slučaju ponavljanja izbora, izgubili mnogo više nego što bi mogli „izgubiti“ ako svaka njihova želja ne bude ispunjena. Odnosno, bar neki od pregovarača bi bili na znatno većem gubitku, a pre svih oni koji se ponose članskom kartom Socijalističke partije Srbije.
Prema svim procenama, nakon ulaska u republičku vladu sa Demokratskom strankom, a naročito posle hapšenja Karadžića, socijalisti sa sigurnošću mogu da računaju na gubitak značajnog dela dosadašnjih birača, ali još ne i da se nadaju novima. A da je, nakon svega što se desilo, porušen i deo mostova prema radikalima, koje je partija Ivice Dačića pokušavala da sačuva (u skladu sa željama dela svojih, prvenstveno gradskih funkcionera), pokazuju scene u kojima su radikalni protestanti prošle sedmice palili zastave SPS-a.
Sve to, naravno, ne znači da je u toj partiji u potpunosti otklonjeno nezadovoljstvo razvojem događaja, već samo da je povećan broj (i uverljivost) argumenata na osnovu kojih bi trebalo da bude donesena konačna odluka o savezu koalicije okupljene oko SPS-a sa koalicijom okupljenom oko DS-a, a sve to uz manjinsku podršku Liberalno demokratske partije. A da će takva odluka, uprkos gunđanjima u beogradskom odboru SPS-a, na kraju zaista biti donesena (kao što je već donesena u Novom Beogradu, Rakovici, Paliluli i Voždovcu) procenjivalo se i pre najnovijih argumenata koji tu stranku dodatno udaljavaju od provere izborne volje birača.
Vremena da se slomi i poslednji otpor u redovima Dačićeve stranke nema mnogo, ali ima dovoljno. Rok za izbor gradonačelnika i gradskog veća ističe 22. avgusta, a u trenutku kad ovaj broj „Vremena“ bude pred čitaocima, mogao bi biti poznat i datum održavanja sednice, o čemu bi predstavnici stranaka koje imaju odbornike u Skupštini Beograda, trebalo da se odluče na konsultacijama posle završetka velikog radikalskog mitinga.
U slučaju da se, nekim čudom, dogovor ne postigne, prema zakonu, vlada uvodi prinudnu upravu, koja bi mogla da traje 60 dana. To bi onda značilo da bi eventualni izbori mogli biti zakazani najkasnije za 22. oktobar, do kada bi i izborni zakoni mogli biti promenjeni, o čemu je „Vreme“ pisalo u prošlom broju. Partijski sastav poslaničke većine na republičkom nivou jasno ukazuje i na zaključak prema kome ta eventualna promena izbornog zakona, u slučaju da dogovor o gradskoj vlasti ne bude postignut do 22. avgusta, ne bi bila takva da bi se radikali i narodnjaci mogli nadati nekom napretku u odnosu na izborni rezultat koji su postigli 11. maja. Naprotiv.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!