Lik i delo >

Radovan Karadžić

O suzama i krvi

Osnovni biografski podaci: Predsjednik Republike Srpske. Rođen 19. juna 1944. godine u durmitorskom selu Petnica, nedaleko od Nikšića. Neuropsihijatar, do rata bio zaposlen na Neuropsihijatrijskoj klinici "Dr Neđo Zec" u Sarajevu. Oženjen Ljiljanom Zelen-Karadžić, takođe neuropsihijatrom. Ima dvoje djece, kćerku Sonju i sina Sašu. Prije rata bio optužen za pronevjeru i proveo 11 mjeseci u istražnom zatvoru. Tvrdi da je bio žrtva montiranog procesa. Piše poeziju i dobitnik je više književnih nagrada u predratnom i ratnom periodu. U julu 1990. godine osnovao Srpsku demokratsku stranku Bosne i Hercegovine. Od početka rata u Bosni živi na Palama.

Najnoviji politički projekt: Izgradnja srpskog Sarajeva na Palama.

Novija javna izjava: Bio bih mnogo srećniji da nikad nismo napustili Jugoslaviju i da se nikada nisam bavio politikom. (Grčka televizija, mart 96)

Šta mu je majka Jovanka rekla kad je otišao u političare: U politiku svak uđe pošten, a niko pošten ne izađe... Jedino što bih mu savjetovala, to je da ne bi izdao nešto.

Šta je pred rat nudio Muslimanima: Zbog mira u kući, spremni smo prihvatiti da BiH bude konfederacija sa tri parlamenta triju nacionalnih zajednica koja bi funkcionisala bez međusobnih smetanja. U BiH bi se time uspostavila tri entiteta, komplementarna ili barem ravnodušna jedna prema drugima. Republika Srpska Bosna i Hercegovina bi ostvarila pravo da ostane u Jugoslaviji federativno vezana. Muslimanima i Hrvatima bi bilo ostavljeno na volju da se sa Jugoslavijom, odnosno Hrvatskom, vežu u onoj mjeri u kojoj žele. Smatrali smo da je to bolje nego građanski rat u kome bi, ako bi do njega došlo, poginulo nekoliko stotina hiljada ljudi, razrušeno na stotine mjesta, a nakon svega bi nastala preseljavanja i etnička teritorijalna homogenizacija. Zašto da ka tome idemo ratom – ako nemamo drugog dogovora, onda je bolje do toga doći mirom.

Pri tom predlažemo specijalno rješenje za Sarajevo, koje bi bilo eksteritorijalno. (21. decembar 1991, prilikom donošenja odluke Skupštine srpskog naroda o formiranju Republike Srpske Bosne i Hercegovine)

Šta je o državi mislio uoči izbora: Ne želimo da se zbog novog organizovanja države prolije ijedna dječija suza, a kamoli da potekne ijedna kap krvi. Mi želimo mirnu, demokratsku Jugoslaviju i u njoj isto tako mirnu Bosnu i Hercegovinu. (avgust 1990)

Kako je tad govorio o Muslimanima: U beogradskoj štampi se Muslimani ponekad negiraju, ali to je samo zato što se ne poznaje njihov mentalitet. ("Duga", 18. avgust 1990)

Još predizborne retorike: SDS ne zavađa komšije. Jovan, Hasan i Ivan mogu mirne duše, što se nas tiče, prije podne da budu u svojim strankama, a popodne zajedno da piju kafu. (avgust 1990)

O neprijateljima srpskog naroda: Naši neprijatelji nisu Muslimani. Srbi i nemaju prirodnih neprijatelja osim ustaša. (Tribina SDS u Trebinju, 11. mart 1991)

Još o Muslimanima i Srbima: Muslimani i Srbi su imali sukobe isključivo zbog trećeg. Nigdje Srbi i Muslimani, slijedeći svoje interese, nisu bili u sukobu. Dokle je dopirao interes trećeg, dotle je dopirao i sukob Srba i Muslimana. Međutim, i tamo gdje je hrvatska država u vrijeme Drugog svjetskog rata sa svojom soldateskom uspostavila svoj aparat, i tu se našlo ljudi pa su se susjedna srpska i muslimanska sela štitila... Kad govorimo o našem dijelu Jugoslavije, koji nije moguće podijeliti, onda moramo da kažemo da sve što se dešava u Hrvatskoj jeste rezultat inauguracije takve države koju Srbi neće da prihvate. Sve ono što se tamo dešava bilo bi bijelo perje u odnosu na ono što bi se desilo u BiH kada bi uspjelo onima koji žele da zavade narode ove republike. (Trebinje, 25. avgust 1991)

O istorijskom sporazumu Srba i Muslimana: Razočarani smo kako zvanična BiH gleda na taj sporazum. Teška istorijska odgovornost pašće na one koji ga sabotiraju. Zapanjeni smo da zvaničnici SDA osporavaju sporazum, kao da je on na štetu hrvatskog naroda. Mi smo pošli od činjenice da su Srbi i Muslimani izmiješani. Hrvati i Muslimani nisu mnogo izmiješani, ni Srbi ni Hrvati nisu mnogo izmiješani, ali Srbi i Muslimani jesu. Hoće li se YU kriza razriješiti ako padaju komšijske glave ili ako ne padaju komšijske glave? Nijedna komšijska glava neće doprinijeti razrješenju YU krize, nego će je zakomplikovati još više. (Tribina SDS i MBO, Trebinje, 25. avgust 1991)

O četnicima i partizanima: Mi smo jedini narod na svijetu koji ima prezime Ocokoljić, nastalo, naravno, od zle istine da sin oca kolje. Pa dokle će se Srbi dijeliti na partizane i četnike. Najveći srpski neprijatelji su oni koji su ih podijelili na partizane i četnike. Da je SDS postojala 1941. godine, borila bi se protiv Nijemaca i ustaša, ali se ne bi dijelila. Zato je naša najveća pobjeda izmirenje četnika i partizana, da se zanemari šta je bilo, te da se gleda u budućnost. (Javna tribina SDS na Palama, novembar 1990. godine, "Oslobođenje")

O budućnosti BiH: Srbi u BiH hoće ravnopravno da žive sa Muslimanima i Hrvatima, ali neko uporno pokušava da zavadi Srbe i Muslimane. Međutim, takve ideje neće proći, jer će Srbi i Muslimani uvijek živjeti u zajedničkoj državi. (jul 1990)

Za govornicom Skupštine BiH: Ko ima pravo da izvrši secesiju Bosne od Jugoslavije i ko ima hrabrosti da ponese taj teret da zapali oganj građanskog rata? Pitam poslanike SDA, da li imate mandat muslimanskog naroda da ga odvojite od Jugoslavije? Možda imate, ali nemate mandat srpskog naroda da mu oduzmete državu. Gospodin Izetbegović kaže imamo pravo na samoopredjeljenje. Odlično! Ostajemo u Jugoslaviji! Ostajemo, jer volio bih da vidim toga ko može 35 posto stanovništva da odvoji od domovine. Imate mogućnost samo da nas pobijete. To su probali u Hrvatskoj, ali vidjeli ste kako to ide. (Rasprava o suverenosti BiH, 12. oktobar 1991)

Predratna pretnja Muslimanima: Srpski vam narod poručuje da ni sa kakvim papirom o suverenosti nećete moći u Hag. Srpski narod zna šta hoćete, a hoćete da u Hagu kažete: Ovo je treća, četvrta republika koja neće da ostane u Jugoslaviji. Put kojim ste krenuli je ista autostrada koja je vodila Hrvatsku u pakao, samo što bi taj pakao rata u BiH bio teži, a u njemu bi i muslimanski narod mogao nestati. (Skupština BiH, 14. oktobar 1991)

Još o pretnjama: Prisjetio bih se na kraju jedne Krajišnikove poruke Muslimanima, u kojoj je rekao: "Sa žaljenjem ćete se sjećati Beogradske inicijative, sa kajanjem ćete se sjećati ponude da zajedno sa ostalima konstituišete državu, a kao državotvoran narod propuštate priliku koju ste propustili i 1918." (Konferencija za štampu SDS BiH, 7. novembar 1991)

O konfederaciji BiH: Ako je konfederacija dobra za Jugoslaviju, kao što mnogi u Bosni tvrde, zašto ne bi bila dobra i za BiH, za koju svi kažemo da je Jugoslavija u malom. Sa konfederalnim statusom BiH bi bila moguća i jugoslovenska konfederacija. Jer, oprostićete, ne možeš da razvališ Jugoslaviju, a da BiH ostane nevina. Ako Jugoslavija mijenja svoj ustavno-pravni status, to mora činiti i BiH, u kojoj bi se omogućilo zapadnoj Hercegovini da bude u Jugoslaviji onoliko koliko hoće, u BiH koliko hoće, a taj princip bi primijenili i na ostale dijelove Republike (Pres-konferencija SDS, Sarajevo, 7. novembar 1991)

Kako je shvatio smrt SFRJ: Ne može se srpski narod dijeliti na pet država, a u četiri da bude nacionalna manjina. (12. novembar 1991)

Ima li jedinstvena BiH šansi: U posljednje vrijeme mnogi su me pitali, a među njima i mnoge važne ličnosti, ima li jedinstvena BiH šansi. Iako sam vjerovao da ima, sve što su radili partneri iz vlasti taj optimizam su osujetili. Zar može biti jedinstvene BiH dok njen ministar inostranih poslova krstari istokom i zapadom, tražeći sve ono što mi nećemo, pa čak i učlanjivanje BiH u islamske zajednice i lige... (Skupština srpskog naroda BiH, 9. januar 1992)

Kako je stekao međunarodnu reputaciju lažova: U vrlo kratkom roku u avgustu 1992. trojako je reagovao na vijesti u zapadnoj štampi o koncentracionim logorima u Bosni: "Koncentracioni logori za Muslimane ne postoje – to je muslimanska propaganda." "Koncentracioni logori postoje, ali Međunarodni crveni krst može da ih obiđe da se uvjeri da nisu takvi kakvim ih strani novinari predstavljaju." "Zatvorićemo koncentracione logore."

Izjava kojoj niko nije povjerovao: Optužujem muslimansko vođstvo za uništavanje grada Sarajeva... Oni sada u okruženju drže od 50 do 70 hiljada Srba. Ti Srbi su u logoru. Sarajevo je najveći koncentracioni logor. Zahtijevamo da ih oni puste, jer su takve papire potpisali. Mi ćemo odmah nakon toga učiniti sve da građani Sarajeva, u svim dijelovima grada, žive normalno. Konačno, i do sada smo činili sve da u Sarajevu ima vode, struje, plina, i omogućićemo da prolaze ne samo humanitarni već i privredni konvoji. ("Borba", 19. oktobar 1992)

Mišljenje bivšeg prijatelja: Kada je počinio sve one najstrašnije zločine po Bosni, zasigurno nije bio lud... Karadžić sebe smatra, i nemilosrdno nastoji da ubijedi druge da to takođe misle, kako je bogat psihijatar, veliki pjesnik, veliki ljubavnik, veliki državnik i veliki političar. Ono što je van svake sumnje jeste da je on veliki lažov. Ko taj fakat ne bude shvatio, nikada neće moći da razumije Karadžića... (Marko Vešović, "Newsweek", 1995)

Odnos sa Miloševićem prije rata: Moj prvi susret sa Miloševićem uslijedio je tek tri mjeseca poslije formiranja naše stranke. Nisam htio da se pojavim u Srbiji dok ne postanem zvanični predstavnik srpskog naroda u BiH. Nakon toga naši kontakti su koncilijarne prirode. Međusobno se informišemo i nikad nismo čuli nijedan savjet, nalog ili izražavanje želje predsjednika Miloševića. Čuli smo isključivo njegove napore da razumije zbivanja u BiH. Jedino sam ja molio gospodina Miloševića da u susretima sa ostalim YU političarima zastupa stanovišta Srba u BiH. Mi smo dali Miloševiću mandat da zastupa Srbe iz BiH ukoliko dođe do raspada Jugoslavije. Ako se Jugoslavija očuva, onda dajemo mandat Izetbegoviću. (28. februar 1991)

Šta je o Miloševiću znao: Ako dobro poznajete ličnost gospodina Miloševića, znaćete da on ne trpi uslovljavanja i diktiranja. Pogotovo ja ne bih bio u poziciji da njemu diktiram. On je u odnosu na diktate od mnogo većih sila pokazao otpor... (19. oktobar 1992, "Borba")

Šta (ni)je očekivao od Miloševića: Sve podrške takozvanih prečanskih Srba potiču zbog osjećanja da, bez obzira šta se dešava, Milošević neće izdati nacionalni interes. (19. oktobar 1992)

O majčici Srbiji i blokadi na Drini: Mi se ne ljutimo. Znate, ima ona izreka da majka ima pravo da udari dijete, a dijete ne smije da udari majku. Iako su tamo pričali nekakve gluposti kako bi Srbi iz Bosne išli na Srbe. Prije bismo mi sebe povješali i izvršili samoubistvo nego se okrenuli protiv Srbije. Nikada nećemo biti protiv Srbije. Ako bi ovo čak skinulo sankcije Srbiji, ili bilo šta ostalo, neka je prosto. I to ćemo prihvatiti. Neka nije prosta ta retorika koja je strašna i koja je među braćom neuobičajena. ("Glas srpski", avgust 1994)

Šta je o Miloševiću naučio: Vi ste okrenuli leđa srpstvu. Počeli ste popuštati pred spoljnim pritiscima do te mjere da se to graniči sa izdajom. Zato Vas je Zapad proglasio svojom jedinom nadom. Bojim se da ste, svjesno ili nesvjesno, prepustili Srbe u republici Srpskoj Krajini ustaškom nožu u nerazumnoj nadi da bi na taj način mogli spasiti Jugoslaviju i svoj položaj. (Otvoreno pismo predsedniku Miloševiću, list "SIM", avgust 1995)

Šta je očekivao od svijeta: Sadašnje granice nisu postavljene ni demografski, ni sa pristankom naroda. Te granice se jednostavno moraju revidirati, a najpametnije je primijeniti etnički princip. Mislim da treba očekivati da će nas čitav svijet u tome razumjeti. (28. februar 1991)

Šta je o svijetu naučio: U međunarodnoj zajednici su zaista odnosi vučji kao u prirodi. Narod koji ne može da se odbrani mora da nestane, njega melju ili će se uklopiti u nečije interese. A onda na neki način može da računa da je nestao, kao što, na primjer, Slovencima prijeti nestanak. ("Telegraf", 14. decembar 1994)

Šta je od svijeta dočekao: Hašku optužnicu za ratne zločine, potjernicu, a Klaus Kinkel najavljuje da će do 15. jula biti izdat i službeni nalog za hapšenje.

Šta misli o eventualnom hapšenju: Naš narod je vrlo ponosan i ne bi mirno gledao da neko hapsi bilo kog Srbina, a ne predsjednika Republike. Mene podržavaju moj narod i moja armija pa niko ne treba ni da misli o hapšenju bilo kog Srbina ovdje. Mi provjeravamo optužbe i mi ćemo obaviti istragu povodom njih. Potpuno sam siguran da nikakav zločin nije izvršen po naređenju bilo koga od vojnih komandanata. Međutim, ako su neki pojedinci izvršili zločine, mi smo spremni da ispitamo svaku takvu optužbu i da optužene izvedemo pred naše nacionalne sudove. (Intervju za World Television, februar 1996)

Je li htio da uvuče Srbiju u rat: To nije tačno. Stalno govorim da je ovo velika sreća – ovo je prvi srpski rat koji neće spaliti Srbiju i Crnu Goru. Mi ćemo se lako oporaviti, a pritom Srbija i Crna Gora neće biti spaljene. ("Telegraf", 14. decembar 1994)

Žali li sebe: Nije mi žao što sam ostario, nego što sam izgubio 17.000 vojnika, odličnih momaka. Oni su izgubili i mladost i sve, a nije mi žao sebe.

(Tekst je napisan za specijalno izdanje "Vremena" u junu 1996.)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net