Na putevima Srbije 10. i 11. jula stradalo je dvanaestoro ljudi. Između ostalih, dvojica Požarevljana kojima Srbija dosta duguje
U sudaru tri putnička i dva teretna vozila, u četvrtak 10. jula, poginulo je troje ljudi: Mile Veljković, Radojko Luković i Aleksandar Mitrović. Nesreća koja se dogodila na putu Požarevac–Smederevo, na mostu na Velikoj Moravi, bila je ipak nešto drugačija nego ostale, neobično brojne, koje su taj dan učinile „crnim danom na putevima Srbije“. U Velikoj Moravi nestali su, naime, ljudi koje je znao dobar deo Srbije.
MILE: Mile Veljković, u trenutku smrti glavni urednik požarevačke Klub in televizije i novinar lista „Danas“, proveo je u medijima skoro trideset godina: pisao je za „Reč naroda“, NON, „Borbu“, „Našu Borbu“, „Blic“, izveštavao za „Dojče vele“ i agenciju Beta… Uprkos tako zavidnoj biografiji, Veljković nije bio tek samo jedan novinar – u Požarevcu je organizovao niz humanitarnih i kulturnih manifestacija, a oni koji ga do tada nisu upoznali, to definitivno nisu mogli da propuste u sezoni maj-septembar 2000, u vreme najžešće represije režima Slobodana Miloševića. Pošto je s bratom Momčilom bio jedan od osnivača požarevačkog Otpora i jedan od glavnih inicijatora aktivnosti verovatno najsmelije i najmaštovitije grupe nastale iz tog pokreta, Mile je postao neka vrsta informativne agencije „srpskog Kumrovca“. U vreme kada je retko ko znao šta se dešava u susednom gradu, svi koji su to želeli znali su šta se dešava u mestu u kom je živeo Marko Milošević i u koje je Familija redovno odlazila: malo je novinara koji u svojim adresarima nisu imali Miletov broj, a verovatno i ne postoji neko ko je radio u to doba, a da nikada nije pozvao Mileta da čuje „šta se to tamo kod vas događa“. Zahvaljujući upravo Miletu, znalo se o prebijanju Otporaša, znalo se o blokadi Požarevca u maju 2000, do u detalj se znalo šta se dešava u disko-klubu „Madona“ i kakvim se sve marifetlucima bavi „sin Marko“.
Kasnije, posle Petog oktobra, isto tako se znalo šta se dešava u sudovima, u gradu, oko groba Slobodana Miloševića. Za razliku od većine novinara lokalnih medija, koji vremenom posustanu pod teretom mizernih plata i pritisaka moćnika u sredini u kojoj žive, Mile Veljković ne samo da nije posustao, nego je svojom neverovatnom energijom „podizao“ i svoje kolege u Beogradu. U tekstu sećanja na Mileta, novinarka lista „Danas“ Vesna Ninković podsetila je na reči kojima im se obraćao kad god bi došao u Beograd: „Moram li ja sve da radim za vas?“ Kad se sve sabere i oduzme, čini se da je morao.
Mile Veljković
RADOJKO: Iako većina ljudi priželjkuje onih vorholovskih „petnaest minuta slave“, način na koji je Radojko Luković to postigao ne bi poželeo niko – u mesecima rušenja Miloševićeve vlasti, Srbija je bila oblepljena posterima na kojima je, uz natpis „Ovo je lice Srbije“ bila fotografija premlaćenog Lukovića. On je, naime, bio jedan od glavnih aktera tuče između pripadnika požarevačkog Otpora i članova obezbeđenja Marka Miloševića koja se dogodila 2. maja 2000, o kojoj se mesecima pričalo i koja je postala i predmet dugogodišnjeg sudskog spora. U pokušaju da zaštite otporaša Dragana Milanovića, stolu za kojim je sedelo više pripadnika Miloševićevog obezbeđenja, tog 2. maja prišli su Radojko i Momčilo Veljković (Miletov brat), a čitava stvar završila se potezanjem pištolja, gušanjem, otimanjem oko oružja i tučom u kojoj se bar šest Miloševićevih momaka obračunavalo s Radojkom i Veljkovićem, kao i sa Nebojšom Sokolovićem, advokatom koji se zatekao na licu mesta i pokušavao da utiče na smirivanje strasti. Iste večeri, njih trojica završila su u bolnici, kasnije i u zatvoru. Dok su se oni oporavljali od teških telesnih povreda, JUL ih je optužio za pokušaj ubistva, a kroz usta nezaboravnog portparola Ivana Markovića, i da su „lica sklona delinkventnom ponašanju“, izgrednici, „psihijatrijski lečene osobe“, pripadnici „hitlerjugenda bez ideologije“, američki plaćenici. Ukratko, bila je to jedna od epizoda koja je pokazala da je Milošević izgubio kompas i da mu se neminovno bliži kraj.
Radojko Luković
Kasnije, posle Petog oktobra, Radojko je optužio „centralu Otpora“ da su na njegovoj muci zaradili milione donacija, a njega ostavili bez ičega, što je, između ostalog, uslovilo i razlaz između požarevačke i drugih „filijala“ Otpora. Kako bilo, ostaje činjenica da je fotografija premlaćenog Lukovića osvestila mnoge. Isto tako, ostaje činjenica da je, samo mesec dana pre Lukovićeve pogibije, Marko Milošević oslobođen odgovornosti u procesu zbog tuče u kafiću Pasaž 2. maja 2000.
SUDBA: Tragedija na Velikoj Moravi jedna je od onih u koje je prste definitivno umešao fenomen koji obično nazivamo sudbinom. Pre svega, Mileta Veljkovića je za Beograd tog dana trebalo da vozi Slobodan Boba Novaković, a ne poginuli Aleksandar Mitrović. Novakoviću je, međutim, tog dana skočio šećer i zbog toga nije mogao da putuje. U pomoć je priskočio tridesetogodišnji Aleksandar Mitrović, student Muzičke akademije i muzički urednik televizije Klub in – prema rečima svedoka, rekao je da mu je to dobra prilika „da malo prošeta po Beogradu“. Pored Mitrovića, čini se da je „suđeno“ bilo i Radojku Lukoviću. On, naime, tog dana uopšte nije ni nameravao da krene put Beograda. U centru Požarevca, sreli su ga Veljković i Mitrović, pa je u poslednji čas odlučio da im se pridruži.
Povodom smrti Mileta Veljkovića, Radojka Lukovića i Aleksandra Mitrovića, u Požarevcu je proglašen Dan žalosti. Na sahrani je bilo mnogo ljudi, mediji su ovaj put pokazali da su na nivou zadatka. Ipak, čini se da se ta priča ne završava konstatacijom o tragediji. Vozač kamiona koji je izazvao sudar, izvesni S.J., zadržan je u pritvoru, a i dalje se analiziraju pomalo čudne okolnosti u kojima se nesreća dogodila. Momčilo Veljković tvrdi da nesreća nije posledica slučajnosti i da mu je brat zapravo ubijen – on pritom podseća da je Mile „bio na meti vlastodržaca jer je godinama bespoštedno pisao o njihovim mahinacijama“, dok im se Luković zamerio „zbog delovanja u Otporu i najava da će nastaviti da goni Marka Miloševića“. Kako bilo, sva je prilika da će o tome još biti reči.
Na dan nesreće, rukovođenje MUP-om, pa samim tim (indirektno) i najvišu nadležnost nad istragom, preuzeo je Ivica Dačić, dugogodišnji portparol, a sada predsednik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!