Bođoši su u više prašnjav, a manje zeleni Sombor stigli iz Misisipija, u devetnaestom veku, zaslugom gradonačelnika dr Benea Čihaša.
Zahvaljujući tome što je lišće odozdo hrapavo i što savršeno skuplja prašinu, Somborci su bođoše oberučke prihvatili. Zdušno su brinuli o njihovom održavanju, podmlađivanju i o daljem ozelenjavanju grada. Ne samo sa bođošima, ali bođoši su postali sinonim grada.
U dvadesetom veku gradonačelnici su nemilosrdno počeli da ubijaju zelenilo i sade beton.
Kao i svi osvajači, prišunjali su se sporednim ulicama. Ako se one mogu tako nazvati. Jesu kilometarske, ali skoro sve se ulivaju u centar grada, pa su i centralne.
Osvajači su prvo ubijali graničare. Živu ogradu koja je cvetala od marta do kasne jeseni i sprečavala automobile da unište travnjake, pravo sa drumova. Onda su ubijali žbunje koje je cvetalo istim ritmom i štitilo travnjake od pešaka i njihovih pohoda, pravo sa trotoara.
Naravno da su vozači seču zelenila jedva dočekali. Travnjaci su nestajali, a usput, gde god su betonskom godzili zasmetali, sa tih, bivših travnjaka, nestajali su i raskošni bođoši. Čuvari naših pluća.
Nestajale su zgrade, zaštićene kao spomenici kulture, a nestajali su i spomenici. Sombor je čas bio na jugu Evrope, čas u Austrougarskoj, čas u Vojvodini, čas na severu Jugoslavije, čas na severu Srbije, čas treći grad severozapadne Bačke, a trenutno je u Zapadno-bačkom okrugu.
Bez obzira na to gde je, kakav je, u kojoj meri nestaju i zgrade i drveće, gradski oci su svakom gostu ponosno saopštavali isto. Da je Sombor postao slobodan kraljevski grad za vreme Marije Terezije, 1749. godine. Da u njemu složno živi dvadeset jedna nacija. Da je Sombor grad kulture, zelenila, parkova, bođoša, fijakera i mladosti; grad u šumi ili šuma u gradu, sa ukupnom zelenom površinom od 90.000 kvadratnih metara, sa 22.000
drvorednih sadnica, dužine 121 kilometar, sa 10 hektara pod parkovima i da je drugi u svetu, posle Vašingtona, po zelenilu – u odnosu na broj stanovnika.
Ako je gost spreman da još sluša, saznaje da su u Somboru živeli i stvarali, između ostalih, pisci Veljko Petrović, Laza Kostić i Janoš Herceg; slikar Milan Konjović; kompozitor Petar Konjović; sledi priča o Županiji i slici Bitka kod Sente Ferenca Ajzenhuta, površine 28 kvadratnih metara, sa pozlaćenim ramom 40; onda priča o Pozorištu, Muzeju, Biblioteci, Srpskoj čitaonici, Učiteljskom fakultetu, o Konjovićevoj galeriji, Galeriji „Likovna jesen“ (njoj su, valjda kao najopasnijoj, devedesetih, odmah promenili ime); onda priča o Jovanu Čokoru i njegovom Sunčanom satu iz 1852. godine, pa priča o fijakerima…
Sve ređe se priča o tome da se u Somboru iznedrila prva razglednica u svetu; sve ređe o Franji Đuri Kolčiću i njegovoj kafani „Kod zrna zelenog pasulja“, prvoj kafani, a u Beču, u kojoj se kuvala turska kafa; sve ređe o Milki Grgurovoj „Srpskoj Sari Bernar“; sve ređe o Ernestu Bošnjaku, koji je prvi u istoriji jugoslovenskog filma upotrebio švenk, kameru koja se kreće, a najređe o Ivanu Jakobčiću, prvom akademskom slikaru u Somboru. O Gradskom parnom kupatilu, sazidanom 1901. a urušenom, sve pod zaštitom države, devedeset i neke, svi ćute.
Koliko se priča o tome da je himnu „Bože pravde“, 1872. godine, napisao Somborac Jovan Đorđević, zaista ne znam.
Ne znam ni da li iko više pominje da je Sombor jedini grad u Evropi koji ima priznate četiri rase golubova i dve rase živine.
Znam da su u Bošnjakovu kuću, bioskop Zvezda, sada klecavu spratnicu, stigli Kinezi, sa svojom robom. U Jakobčićevu „kuću na lakat“, tik do Bošnjakove, stigle su banke, zlatare, pekare, mlekare, dugmetare, patikare – i iselile slike.
Spomen-ploče nisu. Ono čega nikada nije bilo, ne može nestati.
Gradski oci, valjda inspirisani podatkom da je Pariska ulica u Somboru prva asfaltirana ulica na Balkanu, ali još u devetnaestom veku, nastavljaju, u ovom, dvadeset prvom – sa uništavanjem zdravih drvoreda.
Oko bolnice je nestalo preko pedeset raskošnih krošnji kestenova, bođoša i bagremova. Da bolesnicima bude lakše.
Nestaju i drvoredi iz mnogih sporednih ulica, a nestaju i šume duž Kanala, kao i drvoredi duž puteva kojima se u Sombor dolazi.
A onda su, na Glavnoj ulici, zbog raznoraznih vizija, cevi i kablovizija, a lakšeg preoravanja, zasmetala i sva stabla potpuno zdravih i bođoša i pedesetogodišnjih platana.
A onda su, opet zbog nekih vizija, zasmetale i potpuno zdrave vekne hleba iz albanskih i goranskih prodavnica.
A onda je, dok ne niknu nova pluća grada, „starija i lepša“, nestala pod buldožderom i kuća Veljka Petrovića. Konjovićeva i Lazina još se drže.
Sunčani sat sunce i dalje navija, ali natpis „Jedan ti je od ovih poslednji!“ – počeo je da se kruni.
Kao i legenda o kulturi, zelenilu, parkovima, bođošima, fijakerima, mladosti; legenda o Somboru, Ravangradu i Zelengradu.
Izgleda da smo previše zelenila dobili po glavi, a izgleda i da je Evropa priznala pogrešnu živinu.
P.S. Baš sam spora! Noćima sam pisala o hlebu i bureku, a kada sam konačno bila zadovoljna, pojavio se Tamarin tekst. Šta ću! I ona je Somborka. A tekst je sjajan.
Noćima sam pisala i ovo. Konačno zadovoljna, odem u grad, po danu i – ne verujem svojim očima. U jednom delu Glavne ulice, posađeno drveće!
„Starije i lepše.“ Crveni hrast. Desetogodišnjaci iz Amerike. Jest da će proći decenije dok ne nikne i hladovina ispod njih, ali da su tu, tu su.
Moram sutra do Veljkove kuće. Možda je i ona nikla. Ili da nastavim da pišem? Možda sve nikne. Moj Sombor?
Komentari:
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve