"Ironično je da sada Hrvatska tvrdi da smo mi imali pristup Sudu kao što ga imaju članice UN-a, što je jedino moguće ako se prihvati teza o kontinuitetu, koju je upravo Hrvatska najoštrije osporavala", kaže za "Vreme" Vladimir Đerić
SRJ NIJE BILA ČLANICA UN: Vladimir Đerić
Nedavno je u Den Hagu, pred Međunarodnim sudom pravde završena rasprava povodom hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid od 1991. do 1995. godine. Usprkos zapaljivim tonovima koji su se čuli u Hrvatskoj tih dana i debatama o suštini rata u toj zemlji, rasprava se vodila tek o jednom pitanju: da li je taj sud nadležan ili nije za postupak povodom hrvatske tužbe. Odgovor na to pitanje dobit ćemo na jesen, a srpski pravni tim – sudeći po izjavama nakon završetka rasprave – očekuje da će se sud oglasiti nenadležnim.
Član tima, advokat Vladimir Đerić, ističe da se rasprava pred Međunarodnim sudom pravde odvijala u izuzetno profesionalnoj atmosferi i objašnjava koje je argumente srpski pravni tim suprotstavio hrvatskim stavovima.
VLADIMIRĐERIĆ: Mi smo naše prigovore povodom nadležnosti zasnovali na dva događaja koja su, po našem mišljenju, od suštinske važnosti: prvo, da je SRJ postala članica UN-a 1. novembra 2000. godine i drugo, da je SRJ postala članica Konvencije o genocidu – koja je jedini osnov nadležnosti u sporu – tek u aprilu 2001. godine, i to sa rezervom na odredbu koja predviđa da se sporovi u vezi sa Konvencijom mogu izneti pred Međunarodni sud pravde. Činjenica je da je pre 2000. godine SRJ zastupala tezu kontinuiteta sa SFRJ, koja je bila odbačena od većine država, ali istovremeno to nikada nije u potpunosti formalizovano i sprovedeno. Upravo su postupak po tužbi SRJ protiv zemalja NATO-a 1999. godine, kao i postupak po tužbi Bosne i Hercegovine iz 1993. godine, primeri u kojima je SRJ ne samo nastupala kao nastavljač SFRJ nego je i tretirana kao takva. Naime, pošto u to vreme nije još bila primljena u UN kao nova država, niti je dobila pristup sudu na neki od načina koje Povelja UN-a predviđa za nečlanice, SRJ je mogla da dođe pred Međunarodni sud pravde jedino na osnovu teze o kontinuitetu sa SFRJ. Međutim, ta teza je definitivno izgubila svaki oslonac kada je SRJ formalno primljena u članstvo UN-a 2000. godine.
Mi smo prvo istakli da SRJ nije bila članica UN-a i članica Konvencije o genocidu u vreme kada je postupak pokrenut, 2. jula 1999. godine, te da zbog toga Sud nema personalnu nadležnost nad Srbijom (SRJ) ni po jednom od zahteva Hrvatske u ovom predmetu. Drugo, kao alternativni zahtev, tražili smo da Sud odbaci tužbu Hrvatske u delu koji se tiče događaja pre 27. aprila 1992. godine, kada je SRJ nastala, jer odgovornost SRJ može u ovom slučaju da postoji samo u pogledu događaja koji su se desili za vreme njenog postojanja. Treće, imali smo prigovore u vezi sa zahtevima koji su se ticali vraćanja kulturnih dobara i pružanja informacija o nestalim licima, jer oni ne potpadaju pod nadležnost suda po Konvenciji o genocidu, ili su bili već ispunjeni, i uz to, postoje drugi mehanizmi za njihovo rešavanje. Konačno, postoji i deo tužbe koji se tiče navodnog propusta SRJ da sudi licima koja su osumnjičena za genocid u Hrvatskoj, što je takođe osporeno argumentom da Haški tribunal nikoga nije optužio za genocid u Hrvatskoj, a da su optuženi za zločine u Hrvatskoj izručeni Tribunalu, osim Gorana Hadžića.
Tačno je da je 2004. godine Međunarodni sud pravde u NATO slučajevima presudio da nema nadležnost, s obrazloženjem da SRJ nije imala pristup sudu, jer nije bila članica UN-a kada su tužbe podnete u aprilu 1999. godine. Što se slučaja po tužbi Bosne i Hercegovine tiče, sud je mnogo ranije, 1996. godine, presudio da ima nadležnost da sudi, ali tada nijedna strana u sporu nije pokrenula pitanje našeg članstva u UN-u i pristupa Sudu. BiH nije imala interesa da to učini jer bi tako dovela u pitanje svoju tužbu, a Miloševićev režim je insistirao na politici kontinuiteta SRJ sa SFRJ. Pitanje je šta bi se desilo da je tada traženo da se ova stvar raščisti. Kada je, posle 5. oktobra 2000. godine, nova demokratska vlada uvela zemlju u UN i potom pokrenula pitanje nadležnosti Međunarodnog suda pravde u sporu sa BiH, napori SRJ da se ovo pitanje raspravi nisu urodili plodom. Naime, 2003. godine Sud nije prihvatio naš zahtev za reviziju presude iz 1996. godine jer je smatrao da nisu ispunjeni uslovi za reviziju, a 2007. godine je stao na stanovište da je pitanje nadležnosti presuđeno 1996. i da se ne može ponovo otvarati jer je ta presuda resjudicata, tzv. presuđena stvar. U sporu sa Hrvatskom situacija je posve drugačija, jer nema presude o nadležnosti, i ovo pitanje je otvoreno za razmatranje.
Hrvatskiargumentdajezavrijememeđunarodnihsankcijaod1992. do1999. godinestatusSRJuUN–ubio „nedefiniran„, alije, ipak, „uključivaoelementečlanstva„?
Međunarodni sud pravde je opisao odnos SRJ i UN-a u periodu pre 2000. godine kao suigeneris. Šta to uključuje predmet je rasprave. Ironično je da sada Hrvatska tvrdi da smo mi imali pristup Sudu kao što ga imaju članice UN-a, što je jedino moguće ako se prihvati teza o kontinuitetu, koju je upravo Hrvatska najoštrije osporavala. Međutim, u presudama u NATO slučajevima, Sud je jasno rekao da u to vreme SRJ nije imala pristup Sudu i presudio da zbog toga nema nadležnosti. Mi tvrdimo da to važi i za spor sa Hrvatskom koji je pokrenut skoro istovremeno kad i NATO sporovi.
SrpskastranajeisticalaidaSRJnemožebitiodgovornazadogađajeprijesvogformiranja, 27. aprila1992. godine. VojinDimitrijevićje, naprimjer, nedavnoupozorionaapsurddaHrvatskapraktičnoisamusebetužizagenocid1991. idoaprila1992. godine. Kolikotajargumenteventualnopobijačinjenicadaje27. aprila1992. SkupštinaSRJusvojilapolitičkudeklaracijukojomjeproglasiladržavnikontinuitetsaSFRJ?
Deklaracija od 27. aprila 1992. jeste izraz politike kontinuiteta koju sam pominjao. Nesumnjivo da je ona jedno od glavnih uporišta za argumente hrvatske strane. Međutim, činjenica je da ta politika kontinuiteta nije prihvaćena. Naprotiv izričito je odbijena, ne samo od međunarodne zajednice nego i od Hrvatske. Dakle, ovu deklaraciju treba analizirati zajedno sa nizom drugih faktora i izjava međunarodnih aktera, uključujući i Hrvatsku, koji su rekli da je SFRJ prestala da postoji i da nema kontinuiteta – ni u UN-u ni u međunarodnim ugovorima čija je članica bila SFRJ. Primera radi, podsećam i da Badinterova komisija nije pre jula 1992. godine zaključila da je SFRJ prestala da postoji.
Kao što je poznato, ni Milošević nije bio optužen za genocid u Hrvatskoj, nego za genocid u Bosni i Hercegovini. Koliko se sećam, hrvatska strana je iznela argument koji pominjete kao objašnjenje zbog čega insistiraju na tužbi protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Po njihovom mišljenju, taj postupak je potreban jer treba razrešiti mnoga pitanja koja su mogla da budu razrešena da je postupak protiv Miloševića okončan. Ono što se previđa, međutim, jeste da Međunarodni sud pravde može da raspravlja u ovom slučaju samo o odgovornosti države za genocid, a ne i za druge zločine koliko god oni teški i bolni bili.
Sve ključne odluke u vezi sa postupcima pred Međunarodnim sudom pravde, pa i odluku o protivtužbi, mora da donese vlada, i u krajnjem ishodu to su političke odluke. Pravno, mogućnost protivtužbe postoji.
Pitanje sadržine protivtužbe je, kao i pitanje njenog pokretanja, političko pitanje. S pravne tačke gledišta, nesumnjivo je da su relevantni svi akti progona Srba na teritoriji Hrvatske tokom rata, a naročito oni masovnih razmera, koji su i predmet optužnica Haškog tribunala.
Ovo pitanje se tiče prepiske između strana u sporu i Međunarodnog suda pravde koja još nije javna, pa ne bih mogao dati širi odgovor. Samo mogu da podsetim da je na početku usmene rasprave predsednica Suda, Rozalin Higins, rekla da je odlučeno da dokumenti koje je Hrvatska tražila nisu neophodni za ovu fazu postupka, koja se tiče isključivo pitanja da li Sud može ili ne može da sudi, tj. da li ima nadležnost. U skladu s tim, nije prihvaćen zahtev Hrvatske da Sud od Srbije traži navedena dokumenta.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.