U novovekovnoj srpskoj istoriji ubijena su četiri vladara: vožd Karađorđe Petrović (1817), knez Mihailo Obrenović (1868), kralj Aleksandar Obrenović (1903) i srpski i jugoslovenski vladalac kralj Aleksandar Karađorđević (1934)
U subotu 17. maja 120 muzeja i galerijа u 22 grada širom Srbije otvoriće vrata posetiocima međunarodne manifestacije Noć muzeja. Tako će ovaj jedinstveni umetnički spektakl, koji se istovremeno realizuje širom sveta, pružiti po peti put domaćoj publici zanimljive izložbe, koncerte i performanse.
Držeći se za automobil, ubica puca u kralja Aleksandra, francuskog ministra Bartua i general Žorža, koji je sedeo na pomoćnom sedištu. Vozač ostavlja volan, hvata ubicu za sako i vuče ga unazad, dok potpukovnik Piole obrće svog konja unazad (snimak agencije Nyt.)
Za čitaoce „Vremena“ izdvajamo izložbu Istorijskog muzeja Srbije pod nazivom „Ubistvo vladara“, koja je u okviru navedene manifestacije otvorena u petak 9. maja. Moderno dizajniranom postavkom u renoviranoj muzejskoj galeriji na Trgu Nikole Pašića, učinjen je značajan pokušaj da se odgovori na nimalo jednostavno pitanje: zašto su Srbi, češće od ostalih evropskih naroda, ubijali svoje vladare?
Da podsetimo: u novovekovnoj srpskoj istoriji, posle ustaničke 1804, ubijena su četiri vladara; vožd Karađorđe Petrović (1817), knez Mihailo Obrenović (1868), kralj Aleksandar Obrenović (1903) i srpski i jugoslovenski vladalac kralj Aleksandar Karađorđević (1934).
Autorka ove izložbe Zorica Janković, poznata našim čitaocima, povodom izložbe kaže:
„Poruka izložbe je pre svega nauk da se političke razlike rešavaju civilizovanim dijalogom, a ne nasilnim uklanjanjem protivnika sa životne scene. U pozadini lanca ubistava, ali i svrgavanja i abdikacija, uvek su stajale grupe povezane sa nekim velikim silama. Nažalost, o tome istoriografija još nije dala sveobuhvatnu analizu i svoj konačan sud.
Ubistva vladara su za posledicu pre svega imala vidljiv zastoj u razvoju. Dugo vremena je bilo potrebno da se sustigne već pokrenut zamajac, koji nas je približavao razvijenom svetu. Čim bi zaživela jedna koncepcija, ona bi bila nasilno prekidana. Do ubistava je dolazilo najviše zbog podvojenosti političke elite koja je u tim tragičnim periodima vodila zemlju. Razlike su bile dinastičke i partijske, ali i u izboru velike sile od koje se očekivala zaštita, što je izgleda bilo presudno, ne samo za put kojim će se Srbija dalje razvijati nego i za same živote njenih vladara.
Evropa na to nije gledala nimalo blagonaklono. Evropska štampa nas je nazivala varvarima i ako su njene tajne službe stajale iza ovih atentata. Kada je posle Majskog prevrata 1903. godine na srpski presto došao Petar I Karađorđević, trebalo je da prođe punih sedam godina da bi bio primljen na jednom evropskom dvoru (Petrograd). Srbija je 1903. prvi put kažnjena i međunarodnim sankcijama u kojima su istrajale Velika Britanija i Holandija.
U atentatima su stradala i četiri američka predsednika (Linkoln 1865, Garfild 1881, Mekinli 1901. i Kenedi 1963), dva francuska predsednika (Karno 1894. i Dumer 1932), Italijani su ubili svoga kralja Umberta I 1900, Portugalci kralja Karlosa I 1908, Grci kralja Đorđa 1913. godine, Egipćani predsednika Sadata 1973, Indijci premijerku Indiru Gandi 1984, Šveđani premijera Palmea 1986, Izraelci premijera Rabina 1995, a još su sveža sećanja na ubistvo nepalskog kralja Birendru 2001. Imajući to u vidu, može se zaključiti da je ubistvo vladara globalna pojava, a sama izložba pokazuje stradanje u cilju snažne opomene.
Izložbom nije obuhvaćeno ubistvo premijera Zorana Đinđića, jer treba sačekati odgovor sudskih organa da li postoje politički ili neki drugi motivi ovog atentata. Posle toga, na osnovu validnih izvora, treba izvršiti analizu okolnosti u kojima se atentat desio. Treba izbeći da nas preuranjenost dovede do pogrešnih zaključaka.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!