Milan Kangrga (1923–2008) >

U Aleji filozofa

U godinama nakon raspada Jugoslavije koncentrisao se na kritiku nacionalizma kao degenerisane forme plemenske, predgrađanske i ispodgrađanske svesti. Žestok u svojim kritikama "švercera vlastitih života", Milan Kangrga nije bio omiljen u main stream delu javnosti

Kad se jednoga dana bude pisala obuhvatna historija filozofije XX stoljeća, ime Milana Kangrge sasvim sigurno neće biti tek na margini, u nekoj fusnoti ili u kakvom ekskursu. Da se razumijemo: govorim o historiji svjetske ili, ako se tako hoće, evropske filozofije, ne o historiji jugoslavenske, eksjugoslavenske, postjugoslavenske, hrvatske ili srpske filozofije (ako nečega takvoga uopće i može biti). Danas, u trenutku kad se domaća i međunarodna filozofska i ne samo filozofska javnost oprašta od jednoga od malobrojnih svjetski relevantnih mislilaca poniklih u ovim podnebljima, a posebno u danu kada se ovaj tekst piše – a to je dan kada je Milan Kangrga trebao slaviti svoj 85. rođendan, 1. maj 2008 – svako vrednovanje njegova djela izlaže se opasnosti da bude obojeno isuviše subjektivističkim notama i prigodničarskim duhom svojstvenim komemoracijama i promocijama.

Komemoracija na njegovoj matičnoj ustanovi, Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, zakazana za 12. maj ove godine, bit će ujedno i prezentacija njegove najnovije knjige Klasični njemački idealizam. Predavanja, FF Press, Zagreb 2008, koja je svjetlost dana doživjela tri dana nakon autorove smrti. Knjiga je, inače, indikativna i za lik i za djelo Milana Kangrge: to su autorizirani transkripti njegovih predavanja što ih je u ljetnom semestru akademske 2006/07. držao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u osnovnom i u doktorskom studiju. U 84. godini života vratio se po mom pozivu (taj poziv je, dakako, verificiralo Fakultetsko vijeće) na fakultet da kao vanjski suradnik vodi izborni bolonjski kolegij "Klasični njemački idealizam". Njegov angažiran i savjestan pristup obnovljenoj predavačkoj aktivnosti rezultirao je novim pozivom da drži jedan kolegij, ovaj puta dvosemestralan, u akademskoj 2007/08. godini. Na fakultetskoj oglasnoj ploči vidio sam neki dan obavijest da se "predavanje prof. Kangrge 25. 4. o. g. otkazuje zbog službene spriječenosti". Naime, dan prije toga poslušao je liječnički savjet da otkaže predavanje i podvrgne se manjoj kardiokirurškoj intervenciji, kako bi čio dočekao rođendan i promociju svoje najnovije knjige. No, srce mu nije izdržalo i dan uoči rođendana položili smo, u skladu s njegovom željom – bez prisustva šire javnosti, urnu u obiteljsku grobnicu na zagrebačkom Mirogoju, u aleji u kojoj su sahranjeni još neki velikani filozofije, Gajo Petrović, Rudi Supek i Danko Grlić, zbog čega je neki već zovu Alejom filozofa.

Djelo Milana Kangrge zahtijeva temeljitu valorizaciju i nije ovdje mjesto da se daju cjelovite ocjene njegove važnosti. Treba ipak spomenuti da je njegov opus već djelomično vrednovan na međunarodnom simpoziju kojim je bio obilježen njegov 80. rođendan. Prilozi s tog simpozija sabrani su u zborniku Mogućnosti i granice etike u djelu Milana Kangrge (HFD, Zagreb, 2004), a prethodno su bili objavljeni u br. 94-95. časopisa "Filozofska istraživanja". To je onaj broj koji je izazvao neviđenu kampanju nadahnutu iz nacionalističko-klerofašističkih krugova a usmjerenu protiv redakcije tog časopisa i protiv "izdajnika" i "neprijatelja hrvatskog naroda" Milana Kangrge; tu kampanju i njezine motive detaljno je prikazao i analizirao jedan od sudionika spomenutog simpozija Božidar Jakšić u knjizi Buka i bes, Centar za kulturu, Požarevac, 2006.

Ako bismo ipak, na temelju dosadašnjih uvida, htjeli u najkraćim crtama prikazati osnovne pravce i značenje Kangrgina opusa, onda bi se morale naglasiti dvije dimenzije. Prvo, kritička dimenzija: Kangrga je bespoštedan kritičar metafizike, uključujući posebno vulgarne varijante metafizike, kakve su svojstvene i tzv. marksističkoj filozofiji u njezinim dogmatskim verzijama (linija Engels–Lenjin–Staljin) u zloglasnom "dijalektičkom i historijskom materijalizmu". Dogmatski marksizam predstavlja degeneraciju mišljenja i njemu Kangrga suprotstavlja kreativno tumačenje Marksova mišljenja u ključu Kantove, Fihteove, Šelingove i Hegelove filozofije. Na tim pretpostavkama osporava i samu mogućnost nekakve marksističke etike. Kant je vrhunac svake moguće etike, a granice te etike (granice etike kao takve, na koje je on argumentirano ukazivao) ne mogu se nadmašiti ni posredstvom neokantovskih tipova etike a ni pokušajima izgradnje nekih novih tipova etike. Drugo, svojom kritikom "moralne svijesti" on je pokazao da moralni relativizam i etički nihilizam ne predstavljaju nikakvu alternativu klasičnoj etici. Ograničenja etike, jednako kao i ograničenja metafizike, mogu se nadmašivati samo povijesnim mišljenjem i praktičko-prevratničkim djelovanjem. A to važi i za građanski svijet: ograničenosti i strukturalno uvjetovana otuđenost ljudskog bića u tom svijetu ne mogu se ukidati preskakanjem epoha, jer se time nužno dospijeva u bespuće, kao što je to zorno pokazao tzv. komunizam – a sovjetske, kineske, jugoslavenske i sve druge historijski evidentirane varijante socijalizma i komunizma nemaju, na tomu je Kangrga stalno insistirao, nikakve veze s Marksovom idejom komunizma, kao što ni lik Isusa Krista kakav se prikazuje u službenim crkvenim učenjima nema nikakve veze s autentičnim Isusom, pravim komunistom. Svijet zasnovan na logici profita nije konačna istina povijesnih mogućnosti čovječanstva, moguć je bolji i ljudskiji svijet, ali ne tako što ćemo padati u niže, u odnosu na ljudska prava i ljudsko dostojanstvo ravnodušne oblike "revolucionarnog poretka".

Takav Kangrga kritički se odnosio spram uspostavljenog poretka "samoupravnog socijalizma", odbacujući istovremeno bilo kakvu nacionalističku alternativu tom poretku. U godinama nakon raspada Jugoslavije na tom se tragu koncentrirao upravo na kritiku nacionalizma kao degenerirane forme plemenske, predgrađanske i ispodgrađanske svijesti. Žestok u svojim kritikama "švercera vlastitih života" – među koje su spadali i mnogi ugledni intelektualci, neki od njih i s pretenzijama da izigravaju moralne vertikale, ali i vodeći moćnici, od Franje Tuđmana, pa nadalje – Milan Kangrga nije bio omiljen u main stream dijelu javnosti, ni hrvatske ni srpske ni bosanske, ali njegova ljudska dosljednost i snaga njegova spekulativnog mišljenja pribavili su mu još za života brojne poštovatelje.


 

Život

Milan Kangrga rođen je 1923. u siromašnoj zagrebačkoj obitelji ličko-zagorsko-slovenskih korijena – sestra njegova oca Dušana, glumica Leposava-Bela, bila je poznata kao životna družica Miroslava Krleže – a u gimnazijskim se danima zarazio ljevičarskim idejama, ali ne na boljševičko-staljinističkoj liniji, već na tragu tzv. književne ljevice. Kad su ga 1968. zbog podrške studentskom pokretu htjeli isključiti iz Partije, ustanovljeno je da uopće nije bio član Saveza komunista Jugoslavije. Nakon studija filozofije postao je 1950. asistent na Katedri za etiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojoj je dočekao i mirovinu, nakon što je 1993. navršio 70. godinu života. No, penzija ne znači i kraj njegova rada: nakon 1993. objavio je još pet knjiga (ukupno je za života objavio 15), među kojima i svoje ključno djelo pod naslovom Etika, kao i njemačku varijantu knjige Praksa-vrijeme-svijet i to kod jednoga od vodećih njemačkih izdavača Kenigshauzena, a tri dana nakon smrti objavljena je i spomenuta knjiga Klasični njemački idealizam. U rukopisu je ostavio još najmanje dvije knjige. Njegove knjige i članci objavljivani su i na njemačkom, engleskom, španjolskom, talijanskom i slovačkom jeziku ili su na te jezike prevođeni. Prevodio je s njemačkog i francuskog jezika, među ostalima Kanta, Hegela, Dekarta i Lajbnica. Gostovao je na više njemačkih, srednjoevropskih i ruskih univerziteta, a više je godina kao gostujući profesor predavao etiku na studijima filozofije u Zadru i Beogradu. Njegovi javni nastupi na tribinama uvijek su bili veoma atraktivni, početkom ovog milenija u više je navrata nastupao i u Beogradu i Novom Sadu, a početkom ovog proljeća u zagrebačkom je Novinarskom domu sudjelovao u promociji posthumno objavljene knjige njegova prijatelja, velikog češkog filozofa Karela Kosika.


Komentari:

Branko Vuković

Veljko Žižić


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net