Lokomotiva je napravila manevar i žurno zakačila vagone. Putnici su se ukrcali, voz je polako krenuo nazad, za Srbiju. Kondukteri nisu dolazili sve do Leška
PREVOZ BESPLATAN: Zvečan, zadnja stanica na Kosovu
Lokomotiva i dva vagona krenuli su u hladno jutro iz Kraljeva prema Kosovu. Kompozicija je prevalila osamdesetak kilometara do Raške za dva sata. Mlađi su skakali iz voza. Baka s cegerom u ruci, vunenim crnim prslukom i iznošenom maramom zamalo da padne niz stepenice. „Auuu, dva sata putujemo“, kaže jedan od putnika u radničkom odelu, nasmejanog lica izgužvanog od bora. Izlazak i nije bio toliko mučan, koliko ulazak u voz, sa sve paketima, torbama i korpama. Pomagali smo strpljivo i solidarno. Voz je u Raškoj primio sve ove mahom starije putnike, kao da ima razumevanja za svoju generaciju. Otpravnik je mahnuo, sirena voza je probila bubne opne, pomislih – polećemo. Ali, ništa. Voz je prema Kosovu krenuo brzinom reformi.
U prvom od jedina dva vagona je mnogo više putnika: bolje je grejanje. U jednom kupeu troje starijih ljudi prepričava doživljaje sa Mladenaca. Kažu, poneli sa Kosova za poklone šerpe i tanjire. „Gledam u Srbiji nenormalne cene, a ovde komplet tanjira jedan i po evro.“ Drugi čitaju novine, raspliću komplikovanu političku scenu, razmatraju izjave, analiziraju poteze i brinu za sopstvenu sudbinu. „Dobro je što je džabe vožnja, nadam se da neće ‘kforovci’ parkirati tenak na šine“, čuje se iz jednog kupea.
Kondukter me je našao u hodniku i naplatio kartu do Leška – sedamdeset pet dinara. Stavio je novac torbu i otišao dalje po harač koji nije toliko velik, mora se priznati. Od Leška do Zvečana, poslednje stanice na Kosovu, karta se ne plaća – kuća časti. Pre toga stižemo u Rudnicu, poslednje selo u Srbiji prema Kosovu. Dva policajca koja su pravila red u vozu pregledajući lične karte, izlaze. Iako je Kosovo srce Srbije, u uniformama se dalje ne može.
Umorna, stara i troma kompozicija prešla je iz Srbije na Kosovo. Grupa studenata izlazi u Leposaviću; studiraju ekonomiju. U kupe je ušla žena, kaže da ima četrdeset i osam godina. Na pitanje kako se živi reaguje kao na prst u oku. Besna je na državu koja svoju decu i studente gura po mitrovačkom mostu i protiv KFOR-a da gube glave. „Policajci su dali otkaz u UNMIK policiji i došli su u poziciju da isti taj UNMIK mole da ih vrati na posao. Država sigurno pola njih neće vratiti na posao kad prođu proveru. Deo su prestareli ljudi, deo ima krivične prijave, kako da prođu provere. Pola njih je u kreditima do guše, a ostali su bez posla“, kaže. Najviše je plaši hoće li UNMIK ukinuti socijalnu pomoć za stare, 40 evra mesečno. „Od osamdesetih godina nas stalno zovu u neke proteste, a sve nam je gore. Svi nas lažu i iskorišćavaju“, kaže žena pre no što će izaći.
Student elektrotehnike rodom iz Kosovog Polja, živi u Kraljevu a studira u Kosovskoj Mitrovici, slaže se s njom, ali šta da se radi: „Moramo nekako da se branimo, sve će nas proterati.“ Misli da će sledeći na meti biti univerziteti. Pokazuje indeks na kojem stoji pečat „Republika Srbija, Autonomna pokrajina Kosovo, Univerzitet u Prištini, Fakultet Kosovska Mitrovica“.
Neprirodna buka privlači pogled putnika. Helikopter KFOR-a kruži iznad voza. Izgledao je kao ptica koja će se svakog časa obrušiti na glistu koja se vuče kroz šiblje i šišljak. Helikopter je otišao, a putnici su se vratili novinama i pričama. U vidokrugu su ostala samo kosovska brda pokrivena snegom. Troma gomila gvožđa zastajala je pored ruiniranih kućica do kojih su vodili blatnjavi putevi. Jedino po čemu se može prepoznati da su to železničke stanice jesu nalepnice „Železnice Srbije“; ima ih u izobilju. Izlazi po nekoliko putnika, odlaze preskačući bare i blato.
Voz se poslednji put oglasio: Zvečan. Ovde su okupljeni radnici Železnice sa zastavama i oznakama Železnice Srbije. Mučno i izmučeno Kosovo sa isto takvom atmosferom kao da ne utiče na njihove živote. Smeju se i šale. Lokomotiva je napravila manevar i žurno zakačila vagone. Putnici su se ukrcali, voz je polako krenuo nazad, za Srbiju. Kondukteri nisu dolazili sve do Leška. Voz se polako kreće pored mutnog i nabujalog Ibra. Troje starijih putnika iz enklave raspravljaju da li je u Kraljevu skuplji građevinski materijal ili zidari. Pričaju, prodaće njivu na Kosovu, uzeti malo otpremnine i zbrinuti decu. „Daje mi Rifat trista evra po aru, a ja mu tražim petsto“, kaže jedan od putnika. Dvoje, takođe iz enklava, pričaju o životu na Kosovu. Gaje nešto svinja, neku kokošku i malo bašte. Žive od toga i onih 40 evra socijalne pomoći. „Bio sam dobar domaćin i vredno sam radio u životu. Sad ne mogu ni njive da obrađujem zato što su van enklave“, govori krupan sredovečni domaćin.
S prozora hoću da slikam stanicu u Leposaviću. „Ljudi! Špijun, slika nas“, povikao je neko iz gomile, potom prišao prozoru: „Jesi li špijun, ili si Kosovo je Srbija“. Odgovorio sam podižući tri prsta u zamenu za mučno, a verovatno i dugotrajno objašnjenje. Otpozdravi sa osmehom: „Naš, verovatno student.“
Kad je voz izašao iz srca i ušao u telo Srbije, uđoše i policajci. Uz kulturno, mada nadmeno: „Dobar dan, isprave molim“, prepisaše sve iz lične karte što se prepisati moglo. Bez dodatnih pitanja.
U Raškoj, dok su se jedni starci i sirotinja iskrcavali, drugi su čekali na vratima svoj red za uštedu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!