NEOČEKIVAN DAN: Kosovska Mitrovica, 17. mart 2008.
Pustoš i još uvek jak miris hemikalija spakovanih u suzavac, nakon detonacija, pucnjave, sirena kola hitne pomoći, krikova, buke helikoptera, oklopnih vozila i bespilotnih letelica, rana i suza. To je popodnevna slika severnog dela Kosovske Mitrovice, ovog sedamnaestog marta. Ljudi izmučeni prepodnevnim događajima polako se skupljaju u centru grada oko nasmejanog ministra Slobodana Samardžića, koji govori da će sve biti u redu i da nema potrebe da Srbi na severu Kosova budu zabrinuti za svoju budućnost.
Kad su uhapšeni pa oslobođeni radnici Okružnog i Opštinskog suda stigli iz Prištine, Mitrovčani su formirali špalir i aplauzom ih pozdravili. Žene i majke su zagrlile svoje najbliže. Suze su im tekle niz lica, što od radosti, što od suzavca, koji su pre podne KFOR i specijalne jedinice UNMIK policije bacali na njih kada su se, čuvši za hapšenje, okupili i protestovali.
Prvo što je sudija Zoran Jevremović izustio prilikom izlaska iz automobila bilo je: „Vezali su nas kao životinje.“ Popeli su se na improvizovanu binu, koja se naslušala raznih obećanja političara – baš kao i građani Kosovske Mitrovice. Skandiralo se uz već poznatu paletu ikonografije srpsko-ruskih simbola i parola. „Kosovo je Srbija!“, „Ne damo Kosovo!“
Sudije su sa bine govorile kako im je bilo teško, kako su maltretirani, ali i da ih ne može niko zaplašiti ma o čemu da je reč. Jedan od uhapšenih, Bogdan Špadijer, pokazuje ruke nažuljane od lisica dok za „Vreme“ prepričava svoje doživljaje. U zgradi suda dežurali su zaposleni u dve smene, na po dvanaest sati, a pred sam kraj jutarnje smene KFOR i UNMIK uleteli su u zgradu suda i prvo oborili veliki čiviluk u hodniku. Zatim su krenuli da hapse, brutalno, bez milosti. Nisu dozvolili bilo kakvu komunikaciju. „Otvarali su vrata nogama i razbijali ih. Lomili su sve živo po sudu i rasturali, čak i arhivu koju smo čuvali. Bacali su fotelje po kancelarijama. Vezivali su nam ruke i terali nas da sedimo jedni iza drugih. U jednoj koloni žene, u drugoj muškarci“, govori sudija Špadijer.
Kaže da su ih strpali u kombi vozila i krenuli da izađu sa njima van dvorišta suda. Tada se već stvorila gužva, jer su se sirene za vazdušnu opasnost oglasile a veliki broj Mitrovčana se ubrzo okupio da spreči hapšenje.
„Kombi se probijao kroz gužvu. Tačno se sećam kako je jedan vojnik otvorio prozor, u vozilu ispred, izvadio pištolj i počeo da puca u okupljenu masu“, kaže sudija vidno uzbuđen.
On kaže da su ih u kombiju vozili nekoliko krugova po južnom delu Kosovske Mitrovice, a zatim ih odvezli u „Betonjerku“. Nakon nekoliko sati odvezli su ih u Prištinu i predali policajcima. Uhapšeni tvrde da su ih tamo selili iz prostorije u prostoriju, psovali, pretresali i maltretirali. Slikali su ih sa zatvoreničkim brojevima nekoliko puta: „Kao da smo ubice“, kaže Špadijer.
RANJENICI: Prilikom deportacije uhapšenih, okupljeni su presreli nekoliko vozila i oslobodili dvadesetak radnika suda. Tada je nastao haos. Prilikom pucnjave povređeno je preko stotinu osoba. Studentu Željku Cvetkoviću, koji leži u bolnici u Kosovskoj Mitrovici, vatrenim oružjem je povređena noga. Zadobio je prostrelnu ranu. Umornim glasom, očito još pod anestezijom, kaže da ga je pogodio snajper: „Prelazio sam ulicu i video vojnika na 50-60 metara razdaljine kako zaleže i nišani pravo u mene. Spustio sam pogled i u tom trenutku sam čuo pucanj iz tog pravca. Jako me je zabolela noga. Osetio sam pritisak u glavi i zujanje u ušima, ali sam mislio da me je pogodio gumeni metak, pa sam nastavio da hodam sve dok nisam osetio krv u patici.“
Željko je operisan. Lekari se bore protiv infekcije. Pored njega leži Milan Gajović, koji je besan na predsednika države. Pita, gde je. Besan je na demonstrante koji se okupljaju u Beogradu, a ne dolaze u Kosovsku Mitrovicu. Besan je i na novinare koji zarađuju ne njegovim ranama, tako što dolaze da ga slikaju.
Naročito je besan na KFOR i na UNMIK. Milan je još prošlog sedamnaestog marta zadobio povredu glave, kaže, udario ga vojnik puškom, a ovog sedamnaestog leži sa prostrelnom ranom ruke. „Gađali su nas snajperima kao da su došli u lov na divljač“, kazuje sredovečni brkica Bojan Andrić, koji je zadobio prostrelnu ranu ruke. Operacija je trajala duže od četiri sata. Kaže da je dobro. Kad je zadobio ranu, zbog nemogućnosti da krene i potraži pomoć od kiše metaka i detonacija bombi, ostao je tu gde se našao.
Momci su u svoj muci zbijali šale na račun Slaviše Božovića, koji je sav u gipsu. Povređen je nekoliko dana ranije kad je pokušao da srpsku zastavu popne na drvo sa kojeg se okliznuo. I Slaviša se, onako iz gipsa, smeje na svoj račun. Dežurni lekar, dr Ljubomir Jakšić, koji je bio u smeni tog dana, priča za „Vreme“: „Ko zna koliko njih smo primili sa prostrelnim ranama, težim i lakšim povredama. Neki koje samo previli odbijali su da odu u bolnicu. Vraćali su se na proteste.“ Njegova je supruga bila uhapšena i odvedena u Prištinu. „Taj dan počeo je toliko čudno i jezivo da je bilo strašno“, priča doktor. Supruga ga je pozvala nakon što je uhapšena. Uspela je da dođe do mobilnog telefona nakon što je olabavila lisice na rukama, ali je ubrzo postala nedostupna. Doktor kaže da mu je bilo jako teško. Nije znao šta mu je sa suprugom, a ranjenici samo stižu. Najteže povređeni su prebačeni u Kragujevac i Beograd. Jedan je imao prostrelnu ranu na glavi. Ulazna rana mu je bila na čelu, a izlazna na potiljku… Lekari se bore za njegov život. Drugog je gumeni metak pogodio direktno u oko koje je iscurilo na licu mesta. On je takođe u teškom stanju.
„Nekoliko ekipa smo poslali na teren da saniraju povrede, a ovde su pacijenti samo stizali. Koliko njih je došlo sa prostrelnim ranama, a pravo je čudo kako to da im nisu oštećeni vitalni organi.
Nagledao sam se svega, ali ovakav 17. mart još nismo imali“, kaže Jakšić.
Na svakom uglu Mitrovčani su prepričavali doživljaje. Od aktera događaja čule su se priče: „Kad je to puklo…“, „Sevalo je sa svih strana…“, „Kad me danas nije pogodilo, nikad neće…“, „Zagluno sam…“, „Obnevideo sam…“, „Snašao sam se…“
Svašta se moglo čuti, od sreće, preko malera, do sočnih psovki koje nisu nikog mimoišle, pa ni novinare.
Kosovsku Mitrovicu pokrila je tama. Na autobuskoj stanici na Poletu suzavac je i dalje ujedao za oči, iako je bila skoro ponoć…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!