„Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju“, rekao bi Meša Selimović. Pobili smo se zbog Toma Sojera. Bila je samo jedna knjiga, a nas preko trideset.
Učiteljica nas je zatekla zajapurene, raščupane i u strašnoj galami. Posle je svako branio svoje viđenje situacije. Batine su popili dečaci jer nisu znali šta je kavaljerstvo. Trebalo je da nama prepuste knjigu, a nikako nisu smeli da počinju tuču s nama zato što su dečaci jači od devojčica i što je u životu njihova uloga da štite drugarice.
Tako je pričala naša učiteljica u četvrtom razredu.
Knjigu smo prvo mi čitale, posle su je dobili kažnjeni. Svi smo podjednako obožavali Toma i Beki i njihovog čudnog drugara Haklberija. Baš smo voleli da čitamo. Čitali smo i onako za ceo razred. Dvoje, troje najboljih čitača u odeljenju čitalo je za ostale.
Često smo ostajali u školi i uživali u tim časovima razrednih čitanja. Imali smo sreću da budemo u kući u kojoj je bila samo naša učionica pa su na nas zaboravljali poslužitelji koji su u glavnoj zgradi škole oglašavali kraj časa.
Bilo je to vreme prepuno čarolija, igre, takmičenja i priredbi. Voleli smo i da „glumimo“. To nas je predstavilo i drugim nastavnicima, pa nas je nastavnica muzičkog, u šestom razredu, svečano raspoložena, obavestila da za dve nedelje idemo u pozorište.
Usledili su dani velikih uzbuđenja. Saznali smo da ćemo gledati i slušati operu Toska Đakoma Pučinija. Nastavnica je insistirala da zapamtimo autora, pri tom nam o operi nudila ostale informacije i saopštavala nam niz drugih pojedinosti važnih za prvi odlazak u Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu.
Kročili smo sa strahopoštovanjem u tu staru zgradu pozorišta. Danas je to Pozorište mladih. Kročili i, čarolija je rođena. Traje i danas.
Gledala sam neke predstave po nekoliko puta. Obožavala Sagule, Vesele žene Vindzorske. U Beograd su nas u srednjoj školi vodili da vidimo Glembajeve, gurali se na Pozorju, sedeli na stepeništu, branila sam Golubnjaču i pravo na umetnost rugajući se onima koji je napadaju a nikad u pozorištu nisu bili…
Posle sam vodila svoje učenike u pozorište. Prepoznavala sam one „uhvaćene u mrežu“ i podsticala ih da vole Talijin hram. O bacanju kamena na izvođače u toku predstave – ni u snu. O tuči glumaca po direktivi, o praznim stolicama u prvom redu, o nečitanju kao masovnoj pojavi – ni u najotkačenijoj mašti.
Kad smo familijarno krenuli u pozorište, poveli smo jednom i mamu.
Gledali smo Moj otac socijalistički kulak. Posle prvog čina unuk je upita: „Bajka, kako ti se dopada?“
„Sramota, deco moja, čemu se vi smejete. Ništa tu nije smešno, sve smo mi to osetili na sopstvenoj koži“, odgovorila je moja mama mom sinu i odbijala da sa nama ode još koji put u pozorište. Nismo insistirali. Ipak, prihvatila je još jedan poziv. Gledali smo kako Georgije ubija aždahu. Bila je tužna i zadovoljna što smo je poveli da „vidi sve to o čemu su joj pričali dedovi“.
Odavno je televizija ispunila prostore i dovela razne umetnosti u domove ljudi. Dala je mnogo, ali i uzela. Tako daleko deluju oni dani u kojima su se deca pobila zarad knjige. Čitanja je sve manje, odlaženje u pozorište više je osobenost nego potreba ili navika. Naprosto, nestale su neke čarolije i to je to.
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve