Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Analiza događaja od prošlog četvrtka sve jasnije ukazuje na njihova dva ključna elementa: demonstranti umešani u nasilje bili su organizovani mnogo bolje nego se to činilo na prvi pogled; policija je imala u najmanju ruku čudna, ako ne i neshvatljiva uputstva. Neizbežno nesrećna kombinacija ova dva elementa dovela je do gubitka jednog života, velike materijalne štete i dugoročnog ugrožavanja ugleda zemlje. A mi još ne znamo ko rukovodi policijom u Srbiji
Nedelja, 17. februar, bila je samo generalna proba. To se videlo u četvrtak uveče 21. februara, neposredno po završetku mitinga „Kosovo je Srbija“. Ogromna većina prisutnih krenula je polako pred hram Sv. Save, dok se manjina sa drugačijim idejama rasporedila po centru grada i glavnim pravcima. Ta manjina, međutim, bila je sasvim dovoljna da centar Beograda postane razbojište, da dve ambasade budu oštećene lakše, a jedna teže, a da niz radnji bude temeljito opljačkan. Pritom je jedan čovek poginuo, izvestan broj civila i policajaca je ranjen, materijalna šteta je ogromna, a privedeno je skoro 200 lica.
Da li se takav razvoj događaja mogao izbeći? Policajci sa iskustvom u tim stvarima kažu da jeste. Naime, pred svaku javnu manifestaciju koja nosi elemente rizika (a većinom su takve), formira se združeni štab nadležnih organizacionih jedinica MUP-a koji onda procenjuje, planira i koordinira aktivnosti policije. Procena rizika zasniva se na prethodnom iskustvu, političkoj situaciji, očekivanom broju i vrsti učesnika javnog skupa, temi skupa itd. U skladu sa donetom procenom angažuju se snage, dele zadaci i planira taktika pri zaštiti javnog reda i mira, kao i života i imovine građana. Pošto je glavni grad u pitanju, naravno da je reč o saradnji Policijske uprave beogradske i Ministarstva unutrašnjih poslova. Svakom policijskom starešini bilo je od nedelje jasno da šta se može očekivati (mnogima je bilo jasno i pre nedelje, ali ih nisu slušali). Iz nekog razloga, međutim, procena – kako izgleda – nije odrazila stvarne opasnosti, jer da jeste, do ovoga ne bi bilo došlo. Da je procena bila ispravna, planiranje i taktika bili bi drugačiji, pa i ishod.
Ostavimo po strani opšti haos po centru grada, pljačku i uništavanje kontejnera, semafora, signalizacije, izloga itd. Zadržimo se na predvidivim napadima na diplomatske misije, inače prioritetne objekte za zaštitu. Turska i hrvatska ambasada bile su manje oštećene; američka mnogo teže – što se moglo i moralo predvideti. Kao prvo, imali smo iskustvo od nedelje; kao drugo, SAD su označene kao glavni krivac; kao treće, neki ministri već su opravdali nasilje od nedelje, pa se moglo očekivati da će isti akteri sada biti dopunski ohrabreni.
Nenormalna situacija oko američke ambasade počinje odmah po završetku glavnog mitinga. Uzgred, ideja da se miting zakaže u pet po podne, u sumrak februarskog dana, već je čudna sama po sebi. Dakle, već tada elementi demonstranata prilaze zgradi Ambasade SAD i dolazi do prvih okršaja, bacanja kamenja i napada na iznenađujuće malu jedinicu policije koja štiti objekat. Policajci tvrde da su dobili uputstvo da pruže pasivan otpor i ne koriste silu. U jednom trenutku, pošto su im neke kolege povređene, oni se povlače u ulicu Miloša Pocerca i ostavljaju ambasadu bez odbrane. „Našim snagama bilo je naređeno da održavaju bezbednost, ali da se maksimalno uzdrže u kontaktima sa demonstrantima“, izjavio je jedan policajac za veb-sajt „Balkan Insight“. „Grupa koja je štitila američku ambasadu nije bila dovoljno opremljena potrebnim sredstvima za suzbijanje napada“ i imala je naređenje da reaguje tek „u krajnjoj nuždi“. Njegov je utisak da su demonstranti bili „izuzetno nasilni i dobro organizovani“. Osim toga, primećeno je na više mesta da iza aktivnih i agresivnih demonstranata, onih najmlađih, ima prisutnih građana malo starijeg uzrasta sa sredstvima veze. Neki od njih bili su operativci MUP-a sa zadatkom da prate i opserviraju; neki su bili iz političkih stranaka; neki su bili nepoznati; niko od njih nije se mešao u događaje.
Bez ikakve zaštite, Ambasada SAD bila je laka meta. Ulazna vrata iz Kneza Miloša (koja vode u konzularno odeljenje) bila su uskoro probijena, a demonstranti su uspeli da razbiju prozore na gornjem spratu i počeli su da ubacuju pirotehničke baklje i flaše sa zapaljivom tečnošću. Izvestan broj demonstranata (još se ne zna koliko) ušao je u zgradu i stigao do sigurnosnih barijera, prodrevši u prvu zonu zaštite, onu koja se u principu ne brani osim pasivno (blindirana stakla ka ulici, malo jača vrata). Među njima je očigledno bio i Zoran Vujović, dvadesetogodišnjak iz Novog Sada koji je došao sa navijačima FK Partizan. Njegovo ugljenisano telo vatrogasci su nešto kasnije pronašli gaseći požar u prostorijama ambasade. Ni MUP ni Ambasada SAD nisu do sada (utorak veče) saopštili nikakve detalje o toj tragediji; ni gde je telo tačno nađeno; ni rezultate obdukcije, ni kriminalistički nalaz. Ono što je očigledno MUP je mogao i da saopšti: da je ambasada bila branjena kako treba, Zoran Vujović ne bi bio ušao unutra, niti bi zgrada bila zapaljena. Dečko bi danas bio živ.
Tek kada je postalo jasno da situacija u Beogradu izmiče kontroli – ili da je dostignut poželjan nivo haosa – policija počinje da reaguje aktivnije. Iz psiholoških razloga (nadamo se!) u Kneza Miloša ulazi Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) u onim Legijinim oklopljenim hamerima i vozi se ka ugroženoj zgradi Vlade u Nemanjinoj bez podrške policijske pešadije i sve veselo mašući sa tri prsta iz vozila, kao da im je 5. oktobar. Razume se da su se demonstranti razmakli da oni prođu i nastavili tamo gde su stali. Posle je Aleksandar Vučić to ležerno ponašanje demonstranata u „Utisku nedelje“ istakao kao primer bezgraničnog heroizma. Jedinica kao SAJ nema šta da traži na ulici tokom demonstracija, rekli su posle iskusni policajci; nije to njihov posao.
Pošto je policija konačno dobila dozvolu da počne da koristi hemijska sredstva i gumene metke, situacija se ubrzo smirila. Lišeno je slobode skoro 200 lica, a posle dan-dva pojavila se informacija da su kod nekih od njih nađene skice sa lokacijama ambasada u Beogradu; to, međutim, niko ne želi ni da potvrdi ni da demantuje; uopšte su detalji oko tih događaja u četvrtak sasvim nedostupni, što je zanimljivo. U utorak 26. februara Savet za nacionalnu bezbednost zasedao je od podneva do šest uveče razmatrajući te događaje. Saopštenje je bilo očekivano šturo, osim podatka da „Zoran Vujović nije preminuo nasilnom smrću“ (nego je izgoreo ili se ugušio, pa izgoreo u požaru). Ono što je Savet za nacionalnu bezbednost zapravo trebalo da razmotri jeste koja je Vlada Srbije zapovedala policijom u nedelju i u četvrtak: ona većinska ili ona manjinska, jer imamo dve. Sudeći po uopštenom saopštenju, upravo o tome su i razgovarali. „Blic“ je u utorak objavio da policijom u stvari upravljaju Vojislav Koštunica i njegov šef kabineta Aleksandar Nikitović, a preko državnog sekretara (Mire Orašanin) i direktora policije Milorada Veljovića (koji ima da sluša, jer je činovnik, a ne političko lice). Upitan za to, potpredsednik Vlade Božidar Đelić izbegao je odgovor; rekao je samo da MUP, po koalicionom sporazumu, pripada DSS-u. Pritom DSS nikako da imenuje barem vršioca dužnosti ministra, mada je jasno da će oporavak Dragana Jočića potrajati. Izgleda da im je ovako jednostavnije.
Komentari:
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve