Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Onaj ko je u januaru 2008. pao s Marsa direktno u Srbiju i pratio izbornu kampanju, lako je mogao da zaključi kako su žene podvrsta ljudskog roda zadužena isključivo za rađanje i glasanje
Pošto je poznato da žene čine 52 odsto stanovništva Srbije, a da pritom glasaju ređe nego muškarci (prema nekim istraživanjima, na izbore izlazi nešto više od polovine muškaraca i približno 40 odsto žena), predsednički kandidati posvetili su se animiranju tog dela biračkog tela. Za svaku pohvalu, zaista. Problem je, međutim, u tome što su im se posvetili na način koji bi lako mogao da se nađe u antologiji najgorih primera muškog šovinizma.
Već poslovični predizborni izleti u porodilišta nastavljeni su i u ovoj sezoni. Najpre je to, 10. januara, učinio Velimir Ilić. Tokom posete bolnici „Narodni front“ u Beogradu, on je porodiljama „uručio deset kompleta bebi opreme i kolica za novorođenčad“. Posle toga, istakao je: „Bela kuga je veliki problem Srbije i moramo doneti niz zakona da to promenimo. Novi predsednik Srbije mora da se uključi da se taj problem reši… Poruka mladim majkama je: rađajte što više dece. Ja imam petoro dece i presrećan sam.“
Porodilište je, ovog puta zemunsko, obišao i Tomislav Nikolić. „Boriću se svim snagama da trudnoća i porođaj ne budu kazna za žene, da taj poklon koji daju porodicama i državi bude adekvatno nagrađen, tako da žena više ne mora da radi ako je rodila dovoljno dece“, poručio je Nikolić, ne precizirajući pritom šta za majčicu Srbiju znači „dovoljno dece“.
Što se ostalih kandidata tiče, bela kuga, rađanje i deca pominjani su sporadično, ali obavezno i uvek u trenucima kada su se obraćali ženama. Zakon o ravnopravnosti polova, uobičajena pojava u civilizovanom delu sveta, a stvar koja se u Srbiji već godinama čeka, nije pomenut. Niko od kandidata nije pomenuo ni kako žene u EU žive šest godina duže od žena u Srbiji, baš kao što se niko nije dosetio da upozori kako je nezaposlenost žena u Srbiji čitavih 27 odsto (poređenju radi, u EU nezaposlenost žena iznosi 9,6 odsto). Za neupućene, to bi moglo da znači kako su, sem rađanja, svi ostali problemi žena u Srbiji uspešno rešeni.
U tom smislu, istorijsko je obraćanje Tomislava Nikolića ženama. Pošto je u Centru „Sava“ 24. januara okupio isključivo svoje potencijalne biračice, Nikolić je poručio da će, ako on bude izabran za predsednika, žene biti ravnopravne članice društva. Da se tu zaustavio, bilo bi dobro. Što se, naravno, nije dogodilo. Predsednički kandidat radikala objasnio je najpre da žene treba da budu ravnopravne „jer su najhrabrije, najodlučnije i najlepši deo društva“. Ravnopravnost, dakle, nije stvar elementarnog ljudskog prava, već procene dotičnog kandidata o hrabrosti, odlučnosti i lepoti žena.
Osim toga, Nikolić je poručio kako ne želi da gradi sigurne kuće za žene žrtve nasilja, već da bi trebalo izgraditi društvo koje će „biti sigurna kuća za žene“. Lepo, zaista, skoro poetski. Ali: „I kad se slažete s mužem i kad se ne slažete, vi treba da znate – nema sigurnije kuće od kuće u kojoj su vaša deca. Ali mi ćemo zato da nateramo muškarce da se ponašaju potpuno drugačije prema vama. Ne da se muškarcu oprosti sve, pa ‘ajde da sklonimo ženu iz kuće, da joj nađemo neku sigurnu kuću. ‘Ajde da sklonimo muškarca iz kuće“, rekao je još Nikolić. Zaboravlja valjda Nikolić da zakon kojim se određuje da se nasilnik iseli iz kuće (bez obzira na to da li je on vlasnik) već postoji i da budući predsednik tu više nema šta da radi. Zaboravlja takođe da ni najbolji predsednik ne može da utiče na neku pijanu budalu da nasrne na svoju ženu i decu. Ukratko, obećava ono što već postoji ili što je u startu nemoguće. Umesto svega toga, on biračicama poručuje ono zbog čega se one i inače odlučuju da trpe nasilje: vama je mesto tamo gde su vam deca, ma šta zbog toga morale da trpite.
Vrhunac bizarnosti ipak je dosegnut u trenutku kada se Nikolić vratio na večnu temu – rađanje. „Znam kako je teško biti majka!“, reče čovek i nastavi: „Znam koliko muka imaju ove mlade devojke. Mnogo je prepreka do braka pred njima. U tom braku mnogo je prepreka do rađanja. A ima li šta lepše od rađanja?“
Predsednički kandidat Nikolić očigledno je bio veoma ponosan na ovo svoje izlaganje, pošto ga je u plaćenim TV terminima do iznemoglosti eksploatisao. Ostali politički faktori očigledno su bili indiferentni prema onome što su čuli, pošto se na tu temu više niko nije oglasio – niko nije komentarisao ono što je izgovoreno, niko se nije osvrnuo na činjenicu da se u tom obraćanju vrlo konkretno zastupaju svi stereotipi o ženama i vrlo konkretno diskriminišu žene (hrabre, lepe, treba da ostanu uz decu i, kao vrhunac njihove egzistencije – da rađaju). Da je, kojim slučajem, Nikolić pričao o nekoj drugoj temi na takav način, vrlo je verovatno da bi, u odbranu ovog ili onog principa, ustala kuka i motika. Ovako, ćutali su svi. Da li zato što se ovdašnji politički faktori uglavnom slažu s Nikolićem, samo neće da budu „politički nekorektni“? Ili zato što ih nije briga?
Potpuno je svejedno kako ćemo odgovoriti na ova pitanja. U oba slučaja, ispada da bi građanke Srbije trebalo samo da izađu na birališta, a posle požure kući i izrode „dovoljno dece“. Za ostalo će već da se pobrinu muškarci.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve