Politika >

Nacionalni i državni interes

Stid nije dovoljan da bi se izašlo na kraj s prošlošću, u brdu leševa pripadnika druge nacije ne treba videti samo svoju sramotu već i svoju krivicu

Zahvaljujući jednoj bučnoj i nametljivoj manjini samozvanih patriota (rodoljuba, domoljuba...) pojam patriotizam (a s njime i pojmovi poput nacionalnog i državnog interesa) već odavno asocira na uzrečicu koja ga povezuje s posljednjim utočištem svih hulja. To ne važi tek za Srbiju niti, generalno, za zemlje bivše Jugoslavije, već i za najrazvijenije zemlje demokratskog svijeta, kao i za svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a.

No, ima mnoštvo dokaza da patriotizam, nacionalni i državni interes ne moraju služiti iracionalnim ideologijama iza kojih se kriju interesi koji su bezdanom razdvojeni od zbiljskih interesa boljeg života. Jedan recentan dokaz predstavlja i zbornik koji je objavljen neposredno prije nove 2008. godine u Beogradu, a koji svojim podnaslovom Nacionalni i državni interes moderne Srbije može dovesti u zabludu naivnog čitatelja, uvjerenog da će u njemu naći ono što pod spomenutim interesima podrazumijeva rečena glasna manjina profesionalnih i drugih patriota. No, ako se zna da je glavni naslov zajednički s naslovom dviju ranijih godina objavljenih publikacija Centra za demokratsku tranziciju u Beogradu (Između autoritarizma i demokratije: Srbija, Crna Gora, HrvatskaInstitucionalni okvir 2002, na engleskom 2003, Između autoritarizma i demokratije: Srbija, Crna Gora, HrvatskaCivilno društvo i politička kultura 2004, na engleskom 2005) te ako se zna tko su autori i autorice zbornika, onda će svi nesporazumi te vrste unaprijed biti uklonjeni.

Treća knjiga zbornika pod zajedničkim naslovom Između autoritarizma i demokratije razlikuje se po autorima/icama i po sadržaju od prva dva sveska time što ne obuhvaća Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku, nego se isključivo usredotočuje na Srbiju. Zbornik donosi ukupno 14 radova: "Šta je racionalni nacionalni i državni interes moderne Srbije?" (Dragica Vujadinović), "Pojam nacionalnog interesa i međunarodni položaj Srbije" (Vojin Dimitrijević), "Državni i nacionalni interes: ekonomska strana" (Vladimir Gligorov), "Srpska socijalistička levica i nacionalni interes između ‘zavetnih ciljeva’ srpskog naroda i njegove moderne države" (Latinka Perović), "Nacionalizam nemoguće države – Okvir za razumevanje neuspele legitimacijske tranzicije u Srbiji" (Vesna Pešić), "Politička reprezentacija kao izraz odnosa između većine i manjine" (Alpar Lošonc), "Ima li tranzicije iz socijalnog haosa" (Srećko Mihailović), "Nulta tačka politike – Blokada, stagnacija, regresija" (Ratko Božović), "Suočavanje s prošlošću – uslov stvaranja moderne srpske države" (Vesna Pešić), "Sećanje na zločin – predlog i reakcije" (Todor Kuljić), "Da li u Srbiji treba inkriminisati osporavanje ratnih zločina" (Vesna Rakić-Vodinelić), "SANU o nacionalnim i državnim interesima: Akademija na mlakoj vatri (ne)podnošljive klonulosti" (Božidar Jakšić), "Srpska pravoslavna crkva u ciklusu kosovske drame" (Mirko Đorđević) i "Državni interes kroz prizmu opredeljenja vladajućih partija" (Vladimir Goati).

Osnovna antiteza koja se provlači kroz sve priloge jest opreka između modernizacije i antimodernih tendencija. Na toj se opreci temelji i razlika između racionalno postavljenog i iracionalno shvaćenog nacionalnog i državnog interesa današnje Srbije. Ta je razlika pojmovno elaborirana u uvodnom tekstu Dragice Vujadinović, gdje se ovaj prvi, racionalan koncept nacionalnog i/ili državnog interesa definira vezano za potrebu doslednog uspostavljanja konstitucionalne demokratije i pravne države, a u širem smislu uz pomoć pojmova kao što su: otvorenost, tolerancija, bogaćenje kroz privredne, kulturne i socijalne interakcije, preuzimanje tuđih pozitivnih dostignuća uz usvajanje najviših civilizacijskih standarda. U tom se smislu racionalni interesi moderne Srbije iskazuju kao direktna suprotnost tendencijama samoizolacije i ksenofobije.

Racionalan interes moderne Srbije u kontekstu međunarodnih odnosa elaborira Vojin Dimitrijević, inzistirajući na nužnosti razdvajanja nacionalnog od državnog interesa (Srbija se morala konstituirati kao nezavisna država da bi se o državnom interesu uopće i moglo raspravljati, čime se stječu pretpostavke za oslobađanje od iluzije da je Srbiju "istorija odredila da zastupa opšte srpske interese"), ali je skeptičan u pogledu analitičke korisnosti pojma nacionalni interes. U tom smislu i Vesna Pešić objašnjava razloge zbog kojih se Srbija nije uspjela stabilizirati kao moderna i demokratska država; ona posebno naglašava nužnost suočavanja s lošim stranama recentne prošlosti, bez čega nema mogućnosti oblikovanja moderne države. Raskid s iracionalnim nacionalizmom i s neodgovornošću koja je dovela do sukoba sa svijetom kao i do unutarnje polarizacije neophodne su pretpostavke uspostavljanja racionalnih interesa Srbije kao nezavisne države. Suočavanje s prošlošću nije lišeno zamki, o čemu svjedoči prilog Todora Kuljića. Zločini i sjećanja na zločine su kod Srba, Hrvata i Bošnjaka nerazmrsivo povezani, na sličan su način posredovani i stoga bi trebalo izbjeći jednostranosti postojećih suočavanja s prošlošću, u prvom redu isključivost hegemonoga konzervativno nacionalističkog isticanja izvornog i neusporedivog zločina drugih naroda i neprikosnovene žrtve vlastitog naroda (a s druge strane i apsolutiziranja zločina vlastitog naroda, što je, doduše, rijetka pojava). Autor posebno ističe razliku između osjećaja sramote i krivnje: stid nije dovoljan da bi se izašlo na kraj s prošlošću, u brdu leševa pripadnika druge nacije ne treba vidjeti samo svoju sramotu, već i svoju krivnju. Samo tako se može uspostaviti potpuna odgovornost i potpuni uvid u katastrofalnost nacionalne strategije koja je dovela do zločina. Pravnim dimenzijama suočavanja s prošlošću bavi se u svom prilogu Vesna Rakić-Vodinelić, koja inzistira na povezanosti suočavanja sa zlom prošlošću i perspektiva demokratske budućnosti.

Nacionalizam, kako to argumentira Vladimir Gligorov, vodi formiranju oligarhijskog privrednog sistema, a bez inozemnog financiranja Srbija je osuđena na to da bira između zatvaranja (s posljedničnim regresivnim efektima u području ekonomije) i liberalizacije. Već je danas u Srbiji na djelu socijalni kaos, pokazuje u svom radu Srećko Mihailović, a on je pojačan time što slabo civilno društvo i izostalost građanstva (umjesto građana u Srbiji dominiraju podanici) dovode do nemoći da se prevlada rascjep između amorfnog sklopa socijalnog nacionalizma i državnog socijalizma na jednoj, te koncepta modernizacije na drugoj strani. Političke stranke, koje su uslijed spomenute izostalosti kolonizirale političku kulturu (a to važi i za one koje zastupaju vrijednosti demokracije, nacionalne otvorenosti i evropejstva), promoviraju svoje koncepte posredstvom stvaranja i održavanja pasivnog sljedbeništva, čime se samo reproducira sindrom podaništva – začarani je krug na djelu, a stranački se interesi prikazuju kao nacionalni i državni interesi. Detaljniju analizu partijskih koncepata državnog interesa daje Vladimir Goati, i to s mnogo manjom dozom pesimizma od Mihailovića, izuzme li se upozorenje da bi svaki međustranački sukob unutar vladajućega "proevropskog bloka" mogao tradicionalističkim strankama pružiti ozbiljnu šansu da dođu na vlast i da politiku Srbije korigiraju u skladu s vlastitim (bitno iracionalnim) prioritetima. A to vodi ne samo društvenoj stagnaciji nego i regresiji, o čemu u svojemu esejistički napisanom prilogu uvjerljivo govori Ratko Božović.

U zborniku srećemo i nekoliko priloga koji govore o specifičnim dimenzijama artikulcije nacionalnog i državnog interesa u današnjoj Srbiji. Tako Božidar Jakšić minuciozno analizira relevantne pozicije Srpske akademije nauka i umetnosti. Ta analiza uvjerljivo pokazuje da je potencijal kritičkog mišljenja u vodećoj srpskoj instituciji i nakon 2000. godine na veoma niskoj razini. Dok se ne dosegne sposobnost racionalnog artikuliranja ljudske materijalne i kulturne bijede u zahtjev za životom slobodnih ljudi SANU će tavoriti u stanju isprazne reprezentativnosti. Latinka Perović pokazuje na koji je način srpska socijalistička ljevica pokušavala racionalno artikulirati nacionalni interes s onu stranu velikodržavne ideologije (ali i s onu stranu ideje uspostavljanja moderne srpske države), dok Mirko Đorđević analizira stavove Srpske pravoslavne crkve u odnosu na kosovsko pitanje. Alpar Lošonc promatra srpski nacionalni/državni interes s gledišta odnosa većinskog naroda i nacionalnih manjina, tvrdeći da racionalni državni interes podrazumijeva dosljedno pravno i političko tematiziranje odnosa većine i manjine u okvirima dobro uređenog društva utemeljenoga na univerzalističkim načelima.

U cjelini, riječ je o zborniku koji vrijedi pročitati, hoće li se steći valjan uvid u pretpostavke i perspektive formuliranja racionalnog interesa države i nacije. Zbornik je, dakako, poučan i za susjedne zemlje, koje se suočavaju sa sličnim (premda ne i istovjetnim) teškoćama u uspostavljanju demokratske budućnosti.


 

Između autoritarizma i demokratije.

Knjiga III: Nacionalni i državni interes moderne Srbije;

urednici Dragica Vujadinović i Vladimir Goati.

CEDET/Friedrich Ebert Stiftung, Beograd 2007.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net