Suvkasto i prohladno veče, magla i bi i ne bi, kao da smo na ljubljanskom Kodeljevu, u rodnom komšiluku Pere Lovšina. Prolazimo pored galerije SKC-a, sve vrvi od crnih i crvenih, modrih i zelenih, jedan iz mase dovikuje mi „Aranđelovac!“; uopšte, primetio sam da su poslednjih dana nepoznati ljudi oko mene napadno duhoviti, time valjda teraju neki maler, neki mrak, šta li. Kakogod, ulazimo u SKC, tamo je valjda utočište od svakog mogućeg „aranđelovca“, od zlokobne srpske stvarnosti A. D. 2007, eto nas već na spratu, pred salom i oko šanka okupilo se iha-haj beogradske osredovečale pank i nju vejv prvoborštine, ali i gomila mlađarije; uh, dobro je, sudeći bar po publici neće to biti tek sajamsredovečnenostalgije…
U deset i pet, evo i Mirka Ilića da najavi one zbog kojih smo tu: pre skoro trideset godina, veli Ilić, jedan je poznati kritičar rekao da panku nema mesta u Jugoslaviji. Eto, Jugoslavije više nema, ali pank je i dalje tu… Odmah potom, kvintet uglađenih zveri u pristojnim godinama istrčava na scenu, i počinje nešto što će brzo razvejati sve moje sumnje, zapravo, moju laganu strepnju da ću prisustvovati nedostojnoj tezgi, seansi mažnjavanja para od (u)zaludnih lovaca na nepovratno prohujalu mlados’. Ništa od toga, poštenih sat i po je trajalo zapravo prilično moćno i uigrano prašenje (njujorški zaslužni veteran Ivan Kral odlično se uklopio) jedinog uistinu po pesmama, po dometima, po trajanju, po subverzivnosti, po „društvenom značaju“ VELIKOG – u svetskim razmerama bitnog, mada nedovoljno afirmisanog usled „jezičke barijere“ – pank-benda ikada rođenog u SFRJ. Uz dva bisa, uz kolektivni završni delirijum u vidu neizbežne BandiereRose (a u prisustvu Rose, ha…), uz šutku posve ozbiljnih dimenzija, koja nije prestajala sve vreme koncerta. Naravno, šutkom su se bavili mahom klinci, a odrtaveli i omlohaveli čilageri (a bogami i tete) koji su mahnitali uz te iste Pankrte pre četvrt veka stajali su malo po strani i odobravajuće/nostalgično ih gledali, pevušeći i ljuljuškajući se u ritmu… Pola grla odere ti forsiranje ledenog piva, drugu polovinu urlanje Metkasenemorevečžogat ili Totalnarevolucijazanjeganirešitev, Janezkurbinsinhočesamopotrditev, ali ko mari, jebeš grlo, važan je „osećaj za filing“ da ovi momci nisu došli ovamo samo da budu sopstvenicover–band (što je dežurna opasnost kod rokenrol, možda ponajviše pank „rijuniona“) nego ljudi koji su i danas nekako srasli s tim pesmama, s prvom pravom Pobunom – a ne poslednjom, kako veli Goranka… – u jednom vremenu koje nam danas izgleda tako idilično, a koje je zapravo bilo zlokobni Početak Svega Ovoga. I ta pobuna je, uostalom, u zemlji iz koje nam dolaze Pero i ekipa poprilično uspela, valjda baš zato ta zemlja nije danas Zaželeznozaveso kao tužna Srbija…
Lovšin govori malo, ne što je suzdržan (Lovšin, pa suzdržan?!), nego što ne kupuje publiku jeftinim fazonima, kreće se scenom kao kakav elegantno olinjali stari mačor, no kako se koncert zahuktava tako se i Pero nekako podmlađuje, na kraju već besomučno skače kao da je ovo 1980, a bend upravo krenuo da promoviše Dolgcajt. Odnos pesama sa prva dva (i po) „prava pankerska“ albuma, i onih sa potonjih prilično je, hm, ravnopravan; dakako, ja bih više voleo da čujem ceo Dolgcajt i Državneljubimce i većinu Rdečegalbuma, pa da znojni & srećni gremo domov, ali bože moj… Ipak, tu je i Metka, i Puncanešeumret, i Lublanajebulana (ta-ram-tam-ta-ra-ram!), i Anarhist i Lepiinprazni, i predivna, himnična AdioLjubljana – taj zaljubljenički hommage dostojan nenadjebive, plemenite gradske bitange! – za oficijelni kraj, tu je čak i faking Osmidan, koji mi je uvek bio prokleto Opšte Mesto, nešto kao ShouldIStayorShouldIGo za Kleš, ali i on večeras zvuči fenomenalno…
Kao poseban, odjavni poklon publici, Lovšin & co. izvode rani, ali nesnimljeni Ze–Kapank, sa ključnim stihovima, koje ću posle pevati sve do kuće, zgražavajući vaskoliko okasnelo zemunstvo:
Naravno, naš se današnji ZK (Zveza komunistov) zove drugačije, skraćenica mu je možda koje slovo duža, ali poruka i dalje vredi! Izlazimo iz oaze SKC-a nazad u Depresiju koja se iznova zgušnjava nad Srbijom, obogaćeni ne samo za sjajan koncert, nego i za motto, za ono jedino što treba poručiti našim novim Gospodarima, „glupljim i opasnijim od prethodnih“, što reče Lovšin. Dakle: Ne me fukat! Ne ga srat! Bre!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.