Feljton (2) >

Tri hiljade godina kasnije

U Đilasu je bila plamena duša. Ništa osim smrti nije moglo sprečiti da izgori do kraja to što bi se u njoj začelo. Oko takvih ljudi buja nesreća, uvlačeći u sebe i njih i njihovu okolinu. I otkriva se uvek neka istina koja se inače retko pojavljuje. Ko voli da gleda, sve je iskupljeno

Milovan Đilas

Knjiga je sačuvana, evo je kod mene, a događaju znam i datum. Bilo je to 26. oktobra 1954. godine, u Beogradu, u Knez Mihailovoj ulici. Tih mjeseci se usijala i u jednoj tački provalila jedna krupna lična i istorijska drama. Godinu dana ranije, poslije Staljinove smrti, Milovan Đilas je započeo kritiku komunističkog sistema. To je bio početak onoga što će se kasnije zvati disidentski pokret u komunizmu. I početak velikoga preokreta i loma u duši moga dragoga ujaka. Čudna duša za one koji ne poznaju Crnu Goru i srpsku istoriju, možda i Balkan do dalekih, grčkih dubina, a za one koji je znaju – nešto umiljato, zbog čega se gine na svakom koraku; bar se majke, koje je najbolje poznaju, odnose prema njoj kao prema nečemu nježnom i umiljatom. Ja sam još stigao da upoznam posljednju generaciju žena koje su odgajale djecu tako kao da je najvažnije da ih niko osim njih nikad ne može pripitomiti. I to su slale u svijet s nekim neopisivim osmijehom, kao da je svaki odlazak posljednji, a ovaj dan jedini. Generacijama suočene s krvavom nesrećom, da očeve, muževe, sinove nikad u krevetu ne sahrane, može biti da su žene u tolikoj patnji izgradile ovaj opojni oblik ljubavi: da svjesno podižu ljude koji će u velikom plamenu gorjeti, kad im je već suđeno da brzo nastradaju. Mnoge od tih žena češće su u rukama držale mrtvu nego živu mušku glavu. I znale su joj cijenu. U njima je bilo neko iskustvo koje nije trpjelo pogovor: moralo im se vjerovati.

U Đilasu je bila plamena duša. Ništa osim smrti nije moglo spriječiti da izgori do kraja to što bi se u njoj začelo. Oko takvih ljudi buja nesreća, uvlačeći u sebe i njih i njihovu okolinu. I otkriva se uvijek neka istina koja se inače rijetko pojavljuje. Ko voli da gleda, sve je iskupljeno.

S

taljin ga je volio. Zbog površnih teorija o Staljinu, ljudi su zaključivali da je to zato što je mislio da će moći da ga privuče u nekom budućem obračunu s jugoslovenskim komunistima. Ne vjerujem u to, a nije vjerovao ni Đilas. Staljin je dovoljno poznavao ljude da zna da se sa ovako iskrenim revolucionarima ne može praviti pogodba; oni se moraju ukloniti s puta kad završe posao koji samo oni mogu završiti. Prije će biti da je vidio u njemu svoju mladost, čak i temperament – vrlo sličan u Gruzina i Crnogoraca – i da je osjećao nešto očinsko prema ovom čeličnom komunisti trideset godina mlađem od njega. I Đilas je spoznao Staljinovu demonsku veličinu, čak je slutio i enigmu u njegovoj dubini koja možda nije bila nimalo demonska. Kad su se jugoslovenski komunisti suprotstavili Staljinu 1948, jedan od najžešćih, koji nije ni trenutka oklijevao, bio je Đilas. Ne bi me čudilo da je Staljin ovo cijenio, a gotovo sam siguran da nije bio iznenađen.

Može biti – jer su se kod Đilasa instinktivna upozorenja i poruke vrlo brzo peli od duše do svijesti i odmah pretvarali u odluku i akciju, koštalo šta koštalo – da je Staljinova smrt bila Đilasu znak da se vrijeme mijenja, da komunizam nije ono što je očekivao i da mora krenuti novim putem ako neće da izda sebe, mrtve drugove i ono u šta je vjerovao. Staljin je još stvarao iluziju heroizma, u komunizmu i u otporu njegovoj moći. Bez njega se osvjetljenje promijenilo. Odjednom je cio pokret postao obična birokratska ujdurma iz koje je iscurio sok života; dobro za karijeriste, mrtvo za ljude koji u istoriji traže sebe, a ne zaboravljaju druge.

Kao uvijek kod Đilasa i oko njega, čim bi se nešto započelo, sve se munjevito raščišćavalo i dovršavalo. Tako je bilo i s kritikom komunizma. U njegovoj glavi još ništa nije bilo jasno, u osjećanjima još manje – mnogo će godina proći dok se ta bura ne slegne – ali se u člancima koje je počeo da objavljuje jasno vidjelo kuda ide: otvara naglo i širom prozor slobode koji će neminovno dovesti u pitanje tek utvrđenu vlast partije. Brzo je uslijedio obračun, početkom te 1954, odlazak sa vlasti, isključenje iz partije i izolacija iz društva.

Kao što to uvijek biva sa ljudima nad koje se nadnijela velika politička prijetnja, sve se od njega udaljilo i oko njega umirilo, kao pred svaku oluju, nigdje žive duše izvan najuže porodice. Za taj mali krug bila su to mračna vremena, kao da se čak i ja – tada su mi bile tri godine – sjećam crnoga oblaka straha u kojem su nestali roditelji, odjednom uvijeni u brigu, strepnju, neizvjesnost, u prevelike izlive nježnosti prema djeci i odsutnost, skoro zaborav. Sve su glave bile pa panju. Đilas je to znao bolje nego iko. Kao što je znao još nešto, neizdrživo, neizrecivo. Nešto što je navaljivalo na njega danju i noću, na srce, mozak i tijelo, pretvaralo ljude u fantome a svijet u košmar, nešto strašno što je upoznao mali broj ljudi iz revolucionarne generacije u Evropi, i drugi niko osim vjernika u zaboravljenim vremenima, neki demon ili Bog, u svakom slučaju sila pred kojom je svaki čovjek nemoćan, sirak tužni kome ne ostaje ništa osim plača i molitve.

Da plače neće, da se moli ne umije.

T

o nešto je osjećanje krivice i grijeha koje ostaje iza najplemenitijih namjera, iza najvećih napora, samoodricanja i samožrtvovanja. Šta se desilo? Šta si htio? Šta si uradio? Šta si mogao, a šta morao? Šta je, ako je išta, ostalo? Tada je izgledalo da niko nije iz krvi isplivao, niti će isplivati; ništa osim uzaludne patnje ne ostaje za čovjekom ma šta radio, a naročito ako pokuša da uradi dobro i ima nesreću da nadživi svoje djelo.

Za Đilasom je tada bilo dvadeset i pet godina neprekidne borbe, ilegalni revolucionarni rad, robija, rat, trijumf i vlast i taman završeni sukob sa Staljinom. Bilo je revolucionara toliko posvećenih borbi kao Đilas, ali ne više od njega, jer se dalje od toga nije moglo ići. Beskompromisno traženje apsolutnog i žrtvovanje za ideju. U tu je borbu uvukao cijelu porodicu i bezbrojne prijatelje, većina je izginula, neki u strašnim okolnostima. Svakoj žrtvi je na neki način zavidio, kao prvi hrišćani, vidio ju je čistu, i u svjetlosti, na oltaru poštenja i junaštva.

I sad je tako stajao, okružen dragim sjenkama, u privilegijama vlasti, još mlad, omiljen, sa sjajnom budućnošću, Titov nasljednik i narodni vođa, sa osjećanjem da je sve bilo laž i izdaja i da on ne može ni dan više izdržati na takvom putu.

A opet, odvajajući se od partije, da nije na drugi način izdao i još jednom ubio mrtve? Partija i ideja bile su mu decenijama sve, bez njih – šta ostaje? Ko? Ni mrtvih, ni živih, više nikoga, ili bar nikoga iz svijeta u kome je živio od rane mladosti.

Među ljudima – praznina, u srcu pustoš, a u glavi? Sve knjige, sve ideje, sve misli i svi razgovori već decenijama su se vrtjeli oko svjetske revolucije, oko patnji radničke klase, revolucionarne teorije i revolucionarnog morala, kao u džinovskom metežu pod zidinama Troje – kuda i kako izaći iz toga univerzuma?

U

košmaru u kojem se ne razlikuje dan od noći, ni mrtva od žive glave, Đilas je šetao Knez Mihailovom sa mojim ocem, 26. oktobra 1954. godine. Nikad smrt nije bila bliža i neminovnija, nikad, ni prije ni poslije, nije ličila na dugo čekano oslobođenje. Đilas je volio takve situacije, a i one njega, on je u njima rastao, ali im se i davao s potpunim ljubavnim zanosom, kao da se živi samo za taj trenutak. Tražio je da se suoči go sa golim životom, sve je kod njega bila danonoćna borba protiv varanja i samozavaravanja i, kako se borba više primicala ovom užarenom cilju, to je on bivao zaneseniji, odlučniji i koncentrisaniji. Primicao se smrtnoj opasnosti kao vrhuncu ljubavi, iako nikad opasnost nije izmišljao niti vještački stvarao. Prezirao je klopku u koju upadaju avanturisti, znao je da je to laž i taština.

Trebalo je uvijek da bude ono što je najbliže nužnosti, trebalo je napipati glavni i stvarni tok života i tek u njemu stajati pravo. Ne posustati pred granicom smrti.

U javnosti je on odavno bio nekakva legenda, sada se šetao ulicom kao da je došao s one strane, nestvaran, nemoguć, a opet realniji od bilo koga jer je sukobljen sa Sistemom, s drugovima i s vlašću. Smrt ga je osobila na ulici tako da se samo on i vidio, iako su svi skretali pogled sa njega i sklanjali se. Kružio je glas da je tu negdje, da ga je neko sreo, da se kreće kao da se ništa ne dešava, iako niko nije, još godinama kasnije, izgovarao glasno njegovo ime. Samo šapatom, na najintimnije uvo. Vlast je oklijevala pred posljednjom odlukom, ali svi su je slutili. Mnogo kasnije, u jednom razgovoru sa De Golom, Malro će reći da je Đilasa promašila sudbina.

T

ako šetajući, ušli su u jednu knjižaru. Đilasu se bio vratio njegov stari literarni apetit, već je bio sjeo da piše, kao u žurbi da nešto ubaci u pukotinu između pada s vlasti i odlaska u smrt. Instinktivno se okrenuo i pošao unazad. Ispitivao je korijene iluzija u djetinjstvu, bježao je u nepristupačne crnogorske planine. Pisao je Besudnu zemlju. Gledao je u mrak svoje svijesti, u vatre i njihove sjenke.

Nijesu oni tada mogli razgledati knjige nego mehanički, ništa im nije moglo zapeti za oko, još manje im je neki naslov mogao ući u svijest, preveliki je bio lom oko njih i u njima. Pa ipak, Đilas je nabasao na Ilijadu. Tu ga sudbina nije promašila. Vođen onim instinktom koji je kod njega bio koliko prirodan toliko čudan – munjevito prepoznavanje u svijesti impulsa iz najveće dubine – kupio ju je.

Tako je ovaj čovjek koji se, kao niko, svom snagom bio bacio u bure svoje epohe, sad i ovdje, zagrlio sve dileme i nade, živio do dna srca njene najveće ideje, u jednom okretu i u smrtnoj opasnosti, vratio sve do Homera.

I to su bili snovi iz djetinjstva, pomiješani sa srpskim epskim pjesmama i Njegošem. Crna Gora, srpska sudbina, svjetska revolucija, ali i sjećanje na sjaj svijeta, u travi i u srcu, jedva čujna melodija što struji u venama, niti se pojačava niti prekida.

I odmah tu, u knjižari, izvadi pero i napisa na prvoj čistoj stranici:

Komnenu Ceroviću / ova knjiga / baš neherojskom vremenu / uprkos // od / Milovana Đilasa / Beograd

26. okt. 1954.

Oni su bili najbliži prijatelji, Komnen je Đilasu zamjenjivao izginulu braću. Nije bilo normalno da piše ovakvu posvetu, naročito puna imena i prezimena, prirodno bi bilo "Komnenu od Đida". Ali Đilas nije volio nejasnoće i nepreciznosti, naročito kad je riječ o tome da se bude svjestan uloga i opasnosti. Puna imena i prezimena, kao na grobu uklesana, značila su da se možda više nikad neće vidjeti. Tada se ne oslovljava nadimcima, ne prave se šale. Da se ne nagađa.

On je imao smisla za poklone, naročito u opasnosti. Biće da mu je to ostalo od Rusa koje je sretao u ratu i koji su stalno nešto poklanjali i razmjenjivali, znam da mu se taj običaj sviđao.

Zašto baš Ilijada? Kroz ideologije i ideje, kroz civilizacije i religije, unazad sve do Ilijade? Kroz tolika mora i okeane, takve bure i nemani, Scile i Haribde, baš neherojskom vremenu uprkos. Trebalo je prepoznati taj glas, trebalo mu se pokoriti, trebalo je umjeti i smjeti. Biće da su istoga časa i zaboravili Ilijadu, čim su izašli iz knjižare, a agenti za njima ušli da i oni otkriju ko je taj Homer čiju knjigu sad Đilas kupuje. Biće da su zaboravili, jer tako treba da bude, kako Ja putuje kroz svijest, ne zadržava se u dubinama u kojima njegova volja ne znači ništa, ali volim da mislim da je Đilasa baš tada sudbina odlučila da mimoiđe. Ne samo u smislu da mu poštedi fizički život nego u smislu da mu otvori izlaz u savjesti i u srcu, nov duhovni put, mnogo teži od svih ratova koje je vodio. To je oduvijek i tražio. Kroz noć punu zveketa oružja, svjetlucanja kaciga i oklopa, sijevanja mačeva, jauka junaka, sam i go kroz beskonačne redove utvara u potrazi za sobom i za istinom. Uzvodno Tarom, pored koje je porastao, i čije ime nikad nije izgovorio a da mu se lice nije ozarilo unutrašnjom svjetlošću, pa skoro i oko ispunilo suzom, uz bijesne bukove najcrnogorskije od svih rijeka, kroz nepristupačni kanjon, neherojskom vremenu uprkos.

U

zvodno divljom rijekom, kroz kanjon kojim ljudska noga nije kročila: za sobom se ide mnogo dalje od sjećanja na sebe. Srećom. Kroz mrtve i mrtav meću mrtvima, s palom braćom do korijena iluzija. Među mrtvima zaista vrijedi najljepši zakon života: svi za jednoga. Ako more izbaci jednoga na obalu istine, sva su stradanja iskupljena.

Kao u filmovima, junak kaže: Vi nastavite dalje i ne okrećite se, ja moram da se vratim, već hiljadu godina na planini Kilimandžaro imam jednoga ranjenog druga. Nada mi se. Ako sad ne odem, postoji rizik da neće izdržati još dugo.

Možda je najveći oblik slobode do kojega čovjek može da se vine saznanje da nema šta da izgubi. Nikad i nigdje nema šta da izgubi. Valjda zato što je rođen iz osjećanja gubitka sebe samog i svijeta. Šta još hoćete da mi uzmete? To je tačka na kojoj se srce otvara da bi pratilo odlazak Izgubljenog i ostalo uzavrelo ljubavnom čežnjom. Iz nje procuri onda ljepljiva masa iz koje ustaju dječak i djevojčica, u njima nadolazi, neminovno kao okretanje planeta, okean suza, a u okeanu se kao svjetlost odslikava svijest o smislu svijeta.

DJEVOJAČKI SMIJEH U NOĆI: Vrti se, zapliće i klokoće planinska rijeka, kao opijena sama sobom, krivuda i smiruje se u nekim virovima, rekao bi čovjek nije ona ista. I ko bi ikad mogao da rasplete njene virove, prozre tajne i objavi razloge zašto je to tako a ne drukčije? Ne što teče kuda teče, to valjda zna geologija, nego što istovremeno tako protiče kroz čovjeka koji je gleda.

Onoga 26. oktobra u strašni huk istorije dvadesetoga vijeka, kao na tajna vrata u svijesti, stupio je Homer, kroz hodnik u kome niko ništa ne vidi osim slijepca, i počela je igra preobražavanja osjećanja u kojoj ljudi izgledaju nekad kao materijal za izazivanje nadražaja, a nekad kao otpaci poslije oblizivanja, cmakanja i žvakanja. U oba slučaja se iz vatre pojavljuje nešto bezoblično i zastrašujuće što se zove Istorija.

I

lijada je s Komnenom otišla u Crnu Goru.

Oko njega se raširila gluva pustinja u kojoj žive otpadnici društva. Samo se u velikoj daljini naziru ljudska bića, kao da nadgledaju iz daljine žrtvu, kruže oko nje, čekaju da posrne pa da je smažu. Njihovi glasovi dopiru kroz filtere srdžbe i straha, svi neiskreni i podmukli, za otpadnika sve ljudsko postaje prijetnja i tortura. To nije tako, nego naprotiv, naslage saučešća, divljenja i ljubavi skrivaju se u prevojima pejzaža, ali svijest otpadnika ne može da ih vidi: ona je satjerana u ćošak, ne ostavljaju je ni za trenutak utvare koje se ne razlikuju od smrtnih neprijatelja, i polako se cijela svijest pretvara u ogorčenost, svi se prolazi zatvaraju, sve je manje svjetlosti i vazduha.

Kao lav u kavezu, išao je gore-dolje po kuhinji tih godina, udarajući glavom u zid ispred nijemih dječijih pogleda, obraćao se nekom odsutnom, snažnim glasom, više u svađi nego u raspravi, dok mu glas ne bi promukao. U govoru su se stalno ponavljale riječi: "Nije pravo!", "Ne može! Ne može!", "Lupeži! Lažovi!", i bezbroj puta, kao magična formula, skoro krik sa dna srca: "Neću da lažem!"

Ova rečenica ima neki poseban status u svijesti. Vjerovatno se nijedna druga rečenica toliko ne ponavlja, sa bezbroj nijansi, u čovjekovom životu i istoriji. U posljednjem ratu vijeka, kad je NATO satirao ostatke Jugoslavije i srpski narod, i mi smo ponavljali do iznemoglosti oblacima i stablima, jer otpadništvo odmah gurne čovjeka u prazninu koju treba ispuniti bar svojim glasom kad nema drugoga: "Neću da lažem." Izlazeći iz sebe, da tako kažem, pokušavao sam da otkrijem ko se to toliko u ljudskoj svijesti otima i kome se obraća kad odbija da laže, a oko njega više nikoga nema. Mora da ima neki drugi glas, koji se ne čuje, jer ga pokriva ovo odbijanje i otimanje, ali koji stalno šapuće: "Hoćeš, hoćeš, i te kako ćeš da lažeš, zato i jesi čovjek da bi morao da lažeš." Ne znam šta bi to moglo biti, nije valjda neka djevojčica koju neprekidno progoni cijela vojska nasilnika, ali nešto nježno jeste skriveno u nekom ćošku svijesti što bi htjelo da sačuva nevinost, a što lako postane očajno, uplakano i zauvijek razočarano.

N

ekad se u sjećanju pojavi slika koja sažima život, iako se baš takva nikad u životu nije desila. Tada je Komnen ušao u sliku čovjeka koji urla u svijetu koji se oko njega zatvara, kao da je bačen u rupu – otišli su drugovi i rođaci, niko neće doći u posjetu i on nikoga neće posjetiti, nikad više neće raditi, nemaština će stalno kucati na vrata, neće ući ni u jednu društvenu ustanovu, a najgore od svega – vrijeme se pred njim zatvorilo. Ostaje otvoreno iza njega, puta naprijed nema.

U tako zatvorenom univerzumu svijest počinje da se trza, pa da urla i traži najkraći put do ludila. Na toj tački trzanja, kao na onoj tački do koje dođe pas kada se baca s lanca, skupljaju se sva čovjekova čula, misli, riječi, osjećanja i gestovi. Kad je ugrožena, svijest može da se skupi kao najmanja fizička čestica, čak da se pravi mrtva. Pa se odjednom otvori, ne hajući za vrijeme i prostor, za čas se prelije, čak izvan njihovih granica. Tako su se za Komnena, iza, ili ispod, ili iznad, ili u njemu, ali izvan ove užarene lopte što je jurila ka ludilu, počela otvarati džinovska Homerova usta, kao da se usred svijeta u kome se začepila svaka rupa, otvara zlatna kapija što vodi na najljepši od svih puteva. Šuplje Homerove očne duplje zaustavile su se na izgubljenom mravu, smjesta izazivajući magično preobražavanje svijeta, moguće samo u ljudskome srcu. Glas Ilijade je počeo da plavi i briše smiješne pješčane kule i ovaj čovjek je lagano – to je trajalo petnaestak godina – izašao iz sukoba sa društvom grohotom se smijući, iz očaja, poraza i samoće, u široki svijet Homerove duše, pun razumijevanja za ljudsku bijedu, bez trunke žaljenja i bez sjenke ambicije, s nečim olimpskim što će sa godinama rasti, sve do osmijeha na konačno ledenom licu. Srdžba se pretočila u vedru harmoniju. Kad bismo otkrili taj prolaz u srcu, ljudski život bi bio manje sramotan.

"Tvojim strijelama moje naplati Danajcem suze!" To mu je bio najdraži stih. Očito je Istorija ostavila u duši neki neplaćen račun.

Tako se Hris obraća Apolonu hodajući pored prešumnog mora i ovaj usliši njegovu molbu.

U

gluvoj samoći u kojoj otpadnik svojim glasom tjera duhove, Komnen je počeo da čita Ilijadu. Vjerovatno najviše zato da bi održavao tajnu vezu sa drugom koji je sišao – tada je izgledalo zauvijek – u tamnicu.

Čitaće je neprekidno preko četrdeset godina. Nijedne noći pored njegovog kreveta nije zanoćila nijedna druga knjiga. Kao da je odbačeni revolucionar skidao sa sebe, sloj po sloj, naslage iluzija, polako se cio pretvarao u svemoćni epski ritam. Ne samo glas, nego i pogled i držanje odslikavali su model za koji mi je kasnije bilo očigledno da ga je napravila Ilijada. I za sebe je nekad čitao naglas, ali je često okupljao djecu da slušaju, i tada bi čitao kao da su prava publika, jakim glasom, s malo zabačenom glavom i visoko podignutom knjigom, iako bez teatralnosti. Ko god da je, tim glasom je izazivao isto stvorenje na koje je mislio kad je izgovarao Hrisovu molitvu Apolonu.

Tako se njegova gluva pustinja nastanjivala junacima i bogovima, a svijest mu se otvorila i kao negdje uzdigla. Teško da je neka knjiga, bar u dvadesetom vijeku, obavila ovako veliko djelo za nekoga čovjeka kao Ilijada za Komnena. Svašta se uklopilo. Veza sa drugom u zatvoru, glas prezira prema slabim ljudima i agentima koji kao da su preplavili njegov svijet i snaga, hrabrost i energija koji potocima struje iz epskog ritma i tragičnog smisla života što se skriva u Ilijadi. Bilo je svega, a sve usmjereno u pravcu spasavanja odbačenog i poraženog čovjeka. Imao je ludu sreću kad ga je svijet razapeo: na svoje ga moćne grudi privila Homerova boginja i od tada do smrti više ga ništa nije moglo poljuljati, niti su ga ikakvi gonioci mogli stići.

Čudna je širokogrudost velikih djela duha. Ona, koja okupljaju džinovske količine vremena i iskustva, nekad se tako ponize da usmjere sve svoje snage na spasavanje jednoga jedinog malenog čovjeka. Ilijada i Odiseja skrenu sa Mliječnog puta da bi položile glavu na tvoj jastuk!

Tako to možda uvijek izgleda gledano sa strane: u stradanje odbačenih, usred njihove samštine i beznađa, dok tuguju, a pogotovo dok se žale i svađaju sa onim sve daljim i ravnodušnijim utvarama, ulazi neki drugi gost. Valja ga prepoznati, to je pitanje opstanka, jer on se čudi, kao da mu nije pravo: Što se žališ? Zar je tako loše biti sa mnom? Stidiš li se mene? Zar bi me napustio zbog svakoga drugoga? Je li moja ljubav gora i od mržnje drugih? Zašto misliš da su svi jači od mene?

P

ravu dimenziju Ilijada je dosegla u Sutomoru. Komnen je otkrio to ribarsko mjestašce krajem pedesetih godina. Nesvjesno, čovjek ulazi u pejzaže koji su najbliži njegovom duševnom stanju. Sutomore je tada bilo nepristupačno, trebalo je putovati cio dan, raznim prevoznim sredstvima, da bi se do njega stiglo. U jednom uglu pješčane plaže bile su nekolike ribarske kuće, a inače je izgledalo ne kao da ga ljudska noga nije posjetila nego kao da se ni pogled čovjekov nije spustio na sinje more u zalivu oivičenom crvenim stijenama, ni na stare masline što su dostojanstveno silazile s planine pravo do plaže. Na drugom kraju plaže, oko kilometar od ribarskog sela, usred pijeska i gomilice kamenja, izbijao je izvor ledne planinske vode. Oko njega, na plaži, rasle su tri velike murve i pravile debeli hlad. Ima takvih mjesta i drugdje na zemlji, ali ljepših nego što je tada bilo Sutomore teško može biti. Sve je to koju godinu kasnije nestalo.

U tu pustinju je Komnen dovodio porodicu ljeti na tri puna mjeseca. Njegova žena je sašila šator i razapinjao ga je u maslinjacima na samoj obali. Ako su ležali nastrance, mogli su svi stati unutra, osim Komnena koji je spavao napolju, pred vratima šatora.

Prošlo je nekoliko godina prije nego je probijen tunel i prije prvih turista.

Na takvoj plaži, pod suncem koje kao da je silazilo nisko u kolutovima raznih boja što igraju pred očima i skoro lizalo nedirnutu prirodu koja se uvijala od vrelih zagrljaja, čitao je Ilijadu glasom potpuno i konačno osvojene slobode. To su bila neka druga pluća i ne može se poreći ono što izgleda svakome očigledno, ali tada njemu nije bilo: u čistim elementima vode, pijeska, vjetra i sunca, čak i skamenjeni Homer postaje neko drugi, ili pak onaj koji je bio oduvijek, ali se nije pokazivao, i ponovo ulazi, gromko i silno, u život kao da je magija izbrisala iz svijesti ljudi tri hiljade godina.

I sad se u ovome primjerku Ilijade, pedeset godina kasnije, mogu vidjeti bijela zrnca pijeska u povezu između listova. To je pijesak sa gornjeg dijela plaže, gdje je bio najsitniji i najvreliji. U njemu je Komnen ležao zbog bola u kostima. I izliječio ih je. Ko bi rekao da u ovim bijelim zrncima, što su ih prosijali sunce, more i vjetar, ima takve snage i magije? Najobičnija prašina.

T

ako je, eto, meni bilo dato, u vremenu zatvaranja svijesti i srca, da gledam izbliza kako to izgleda kad se duša otvara i cvjeta. Iz samoće i beznađa. U svjetlosti i radosti. I kako u njoj ustaju mrtvi, iz ponora milenijuma, kao da su bili prilegli pod maslinama.

Znao je napamet bezbroj stihova, sve detalje o junacima, bogovima, porijeklu i mitovima, gradovima i lađama. Ubacivao ih je u životne situacije i u prirodu. Ispred crvenih stijena što zatvaraju zaliv prema zapadu, ima jedna visoka, iskošena, pravougaona stijena, sama u moru. Reklo bi se da je isklesana. Komnen ju je nazvao Posejdonova skakaonica. Davao je i druga imena – djecu je zvao Afrodita, Atina, Hektor i Apolon – ali je ovo ostalo. Kad su počeli da dolaze turisti, čuli su od djece, koja su bila kao domoroci, da se ta stijena tako zove. Ime je ostalo. Ko zna kad će neki slobodoumni naučnik iz toga izvući smjele zaključke o uticaju Homerove civilizacije na ove krajeve.

Mnogo kasnije, jedan stariji čovjek, usamljen u turističkoj vrevi, čuo je gdje ljudi govore o ovoj stijeni kao o Posejdonovoj skakaonici. On se sjećao priče, ali ništa nije rekao. Biće da je i njemu pao veo preko glave, kao Odiseju kad je pred njim pjevač zapjevao Ilijadu ne znajući ko je. Tako mrtvi osluškuju zvuke života i prepoznaju sebe. Neću sad da tražim smisao ovoj metafori, ali je vidim kako se šeta obalom, držeći suknju skupljenu u ruci, strašna i zamišljena, ne primjećujući nikoga i ostajući neprimijećena. Ovdje ima još neko. Neka ostane ovako. ×

(...)

Kraj


 

U izdanju "Gradca" iz štampe je upravo izašla knjiga Drvo života, plodovi smrti Stanka Cerovića, novinara i publiciste koji živi u Parizu. Reč je o zbirci eseja s podnaslovom "O povratku ljudi iz Istorije", u kojima autor, uz ton lične ispovesti, promišlja odnos pojedinca, smisla, nasleđa i Istorije. Raspon tema ovih eseja je širok, od Homera i Marka Miljanova do Gavrila Principa i Staljina, a jedan veći deo odnosi se na Milovana Đilasa, čija biografija paradigmatski sažima istoriju XX veka. Uz dozvolu izdavača i autora, "Vreme" objavljuje deo ove knjige koja je istovremeno izašla u Srbiji i Francuskoj.


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net