"Vukovarska trojka" i Hag >

Antihrvatska presuda antisrpskog suda

Nesporna je samo činjenica da su, odlukom Haškog suda, Mrkšić i Šljivančanin prvostepeni ratni zločinci i jedino ostaje da čekamo drugostepenu presudu koja će to potvrditi ili opovrgnuti

Nakon cijelih gotovo 15 godina postojanja Haškog tribunala, tek se u ovom trenutku u Srbiji čuju glasovi suprotni onima da je to "antisrpski sud", zahvaljujući presudi "vukovarskoj trojci". Prošloga tjedna, naime, za ubojstvo 194 hrvatska ratna zarobljenika – u međuvremenu, došlo se do 200 ekshumiranih, od oko 260 ljudi s imenom i prezimenom koji nedostaju – na poljoprivrednom dobru Ovčara kod Vukovara, u novembru 1991. godine, tadašnji pukovnik JNA Mile Mrkšić, koji je komandirao Gardijskom motoriziranom brigadom Operativnom grupom Jug osuđen je na 20 godina zatvora, tadašnji major i oficir za sigurnost u Gardijskoj brigadi Veselin Šljivančanin osuđen je na pet godina zatvora, dok je (tada) kapetan Miroslav Radić oslobođen optužnice i već se, prije nekoliko dana, vratio u Srbiju.

U Srbiji su se oglasili razni advokati s izjavama da, eto, taj Haški sud može biti i pravedan; doduše, po prvi puta od 1993. godine, kad ga je osnovalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Za razliku od milozvučnih glasanja iz Beograda, iz Zagreba se čuo vrisak: hrvatski premijer Ivo Sanader (na stranačkom skupu), bez da je vidio presudu, odmah je najavio da će hrvatska država uputiti – rečeno, učinjeno! – prosvjed Vijeću sigurnosti, koje bi trebalo, nakon presude "vukovarskoj trojci", preispitati rad tog suda. Antihrvatskog, u ovom konkretnom slučaju.

Na istoj su liniji bili i ostali oni koji su u hrvatskoj javnosti reagirali: na dan izricanja presude spontano su se u Vukovaru okupili nezadovoljnici, kojima se spontano pridružio i premijer, pa je cijela priča završila na političkom prepucavanju da li je Sanader tamo skupljao predizborne političke poene, ili je pak istina ono čime se branio, da će "Hrvatska uvijek biti uz Vukovar". Za razliku od te 1991. godine, kad nije bila uz Vukovar i kad se vrh države bogatio na račun navodnog dobavljanja oružja za obranu tog grada, i kad je – kako to slušamo ovih dana u Beogradu – upravo na Vukovaru Hrvatska dobila svoju državnost.

HAG I BEOGRADSKA PRAVDA: Pad Vukovara, koji se u Beogradu sve donedavno nazivao "oslobođenjem", godinama je bio poprilična tajna, a nju je tek djelomično razbilo upravo "Vreme", koje je 1992. godine objavilo prvi tekst o masovnoj grobnici na Ovčari, koju su pronašli pripadnici međunarodnih snaga (tadašnjeg UNPROFOR-a). "Stoka sitnog zuba" (Franjo Tuđman) s obje strane granice pamtila je tek tragediju zabilježenu na snimcima, na kojima napaćeni ljudi svih generacija izlaze iz memljivih podruma, na kojima se "pobjednicima" predaju pripadnici poraženih snaga, i onog ključnog snimka, kojega je čak i Haški sud u svojoj presudi zabilježio. Riječ je o onom trenutku, kad je Vukovar već pao, kad Veselin Šljivančanin predstavnicima Međunarodnog crvenog križa i Evropske zajednice izgovara rečenicu: "Gospodine, ovde su i večeras ginuli moji vojnici. I, gospodine, ovde je rat. Mi se trudimo svima vama da obezbedimo sigurnost i mir, a vi meni ističete probleme. Ako vam se ne sviđa, izvolite, vratite se, idite tamo gde vam se sviđa."

Na kraju svega, u Srbiji se napokon nalaze lijepe riječi za hašku pravdu, dok se u Hrvatskoj izvodi računica po kojoj je "ukupno 25 godina zatvora izrečeno za 22.000 prognanih, 3000 ubijenih i 260 likvidiranih ranjenika", te se tvrdi da bi "ta trojica" bili oštrije osuđeni u Beogradu. Isti argument dijeli i srbijanska strana, pa tako i jedan od Šljivančaninovih advokata, Momčilo Bulatović u medijima poručuje da bi "vukovarska trojka" u Beogradu "dobila drakonske kazne", te kuka što Milorad Ulemek Legija (kojega je zastupao u procesu za ubojstvo Ivana Stambolića i pokušaj ubojstva Vuka Draškovića u Budvi 2000. godine) nije poslušao njegov savjet i otišao pred Haški sud, gdje bi "imao neku šansu"!

Kako god, optuženi Mrkšić i Radić su se predali Haškom sudu, a Šljivančanin je uhapšen u policijskoj akciji u kojoj je bilo svega: njegovih blindiranih vrata, ocvalih plavuša koje vrište i plaču braneći svog heroja, "spontano" okupljenih navijača, prevrnutih kontejnera i zapaljenih automobila, da bi sam Šljivančanin iz Beograda u Den Hag otputovao u pidžami i papučama, te da bi potom išla priča da mu je odijelo za prvu statusnu konferenciju nabavio, nitko drugi do hrvatski dobrotvor Mladen Naletilić Tuta, koji danas robija hašku presudu zbog ratnih zločina nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini.

ZLOČIN I SUĐENJE: Ovčara, Pavle Radić, Veselin Šljivančanin i Milan Mrkšić

PROPUSTI: Prije nego što su dopali Sheveningena i prije haške optužnice, u Beogradu je tadašnji Vojni sud vodio istragu o događajima u Vukovaru i o samom zločinu na Ovčari: oni su tada, sva trojica, bili tretirani tek kao svjedoci i pred domaćim pravosuđem – usprkos haškoj optužnici koja je u međuvremenu stupila na snagu – bili su zaboravljeni sve do trenutka kad se pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu pokreće postupak protiv neposrednih počinilaca zločina na Ovčari, 17 optuženih (riječ je o suđenju pripadnicima nekadašnje Teritorijalne obrane Vukovara i paravojne jedinice Leva Supoderica, koju je 1991. u Šidu osnovala Srpska radikalna stranka). Ta su dva postupka, međutim, išla vlastitim kolosijecima, jer trojica haških optuženika odbila su svjedočiti na suđenju neposrednim ubojicama, a ovi ih pak nisu teretili, pa je do danas jedna od najmanje razjašnjenih epizoda ona u kojoj nakon pada Vukovara Miroljub Vujović, šef TO Vukovara vojnim helikopterom odlazi u Beograd, na prijem "oslobodilaca Vukovara" kod Živote Panića i Veljka Kadijevića...

U istom tom 15-godišnjem razdoblju, hrvatska država – koja protiv "vukovarske trojke" nije uputila ni zahtjev za provođenje istrage, o optužnici da i ne govorimo – sudila je u odsustvu brojne učesnike rata, pa pravni sladokusci danas imaju i neke presude u kojima su, umjesto za egzekuciju zarobljenika na Ovčari, neki u Beogradu kasnije osuđeni i na maksimalnih 20 godina zatvora (što je Vrhovni sud ukinuo i naložio ponovljeno suđenje) u Hrvatskoj (odsutni) dobili mnogo manje, i ne za ubijanje, nego za maltretiranje zarobljenika.

Usprkos tome, čak je i poslovično pravnički hladan, hrvatski profesor prava Ivo Josipović ustanovio da je riječ o "lošem poslu tužilaštva", ako je poslije "takvog strašnog zločina i beskrajnog izvođenja dokaza" Haški sud "vukovarskoj trojci" izrekao takve kazne. "Kao pravnik vjerujem da je sudsko vijeće sudilo pravedno i na osnovu onoga što su dobili tokom postupka i izvođenja dokaza, tako da je tužilaštvo potpuno promašilo, jer žrtve nisu dobile satisfakciju pravde zbog propusta tužilaštva", kaže Josipović, napominjući da je "s obzirom na razmjere zločina u Vukovaru bila industrija smrti, to je bio tako strašan zločin da onaj tko je sudskom presudom proglašen krivim može dobiti jedino maksimalnu kaznu".

KAPETAN I VOJVODA: M. Radić (levo) i V. Šešelj, Vukovar 1991.

A što je Haški sud točno zaključio? Prvo, da su i Mrkšić i Šljivančanin krivi za pomaganje i podržavanje ubojstava na Ovčari, prvi zato što je znao za prisustvo TO i paravojnih snaga na Ovčari, kao i za prijetnju koju oni predstavljaju ratnim zarobljenicima, a povukao je trupe JNA koje su čuvale zarobljenike, po svemu sudeći pod pritiskom lokalnih srpskih vlasti, što je imalo za posljedicu to da su TO i paravojne snage mogle pobiti zarobljenike. Drugi, zato što nije postigao jednu ili obje stvari: osigurao adekvatnu stražu JNA na Ovčari ili to da stražari JNA pod njegovom komandom na Ovčari djeluju kako bi spriječili srpsku TO i paravojne snage da maltretiraju ratne zarobljenike, kako bi ih kaznili za njihovu pripadnost hrvatskim snagama u Vukovaru.

ČEKANJE HADŽIĆA: Činjenica jest da je Haški sud odlučio da optužena trojka (osuđena dvojica, točnije) nije sudjelovala u "zajedničkom zločinačkom poduhvatu", kao i da navodi da je među zarobljenicima bilo i pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Taj navod u ovom trenutku iskrivljuju slavljenici u Beogradu: među zarobljenicima iz bolnice bilo je i hrvatskih vojnika, ali su većina zarobljenih bili ranjeni civili. Uostalom, ženevska ratna pravila govore o zabrani (i ratnom zločinu) ubijanja ratnih zarobljenika u svakom slučaju, pa to otpada kao argument, jednako kao što je činjenica da među ubijenima ima žena (i jedna trudnica) i maloljetnika, ali i ubijeni novinar Radio Vukovara Siniša Glavašević.

Presuda "vukovarskoj trojci" odnosi se isključivo na zlostavljanje zarobljenika izvedenih iz vukovarske bolnice 20. novembra 1991. godine, te Haški sud jasno u svojoj presudi kaže da se ostalim okolnostima rata u Vukovaru nije bavio, ali to u Hrvatskoj dosad nitko nije pročitao. "Optužnica ne obuhvata navode o napadu usmerenom protiv grada Vukovara i njegovog civilnog stanovništva koji su vodile JNA i druge srpske snage 1991. godine, kao ni navode o razaranju Vukovara usled dugotrajnih vojnih operacija 1991. godine ili navode o mnogobrojnim civilnim žrtvama i velikoj šteti nanetoj imovini uslijed tih vojnih operacija, a ne obuhvata ni navode o poginulima nakon predaje hrvatskih snaga u Vukovaru 18. novembra 1991. Većinom tih pitanja bavi se jedna druga optužnica podignuta pred ovim Međunarodnim sudom, u vezi s kojom još nije izvršen nalog za hapšenje Gorana Hadžića. Međutim, pomenuta pitanja ipak su donekle relevantna za utvrđivanje obeležja krivičnih dela za koja se optuženi terete u ovom predmetu i ona su razmotrena u presudi. No, ovo veće ne može donositi nikakve zaključke o krivici ili nevinosti trojice optuženih u ovom postupku u vezi s tim pitanjima", rečeno je u usmenom obrazloženju vijeća Haškog suda.

Zato su svi komentari, s jedne i druge strane, irelevantni pravno i isključivo politički: ostaje jedino činjenica da su, odlukom Haškog suda, Mrkšić i Šljivančanin prvostepeni ratni zločinci i da jedino što nam preostaje jest čekanje drugostepene presude koja će to potvrditi ili opovrgnuti.


 

Hrvatske reakcije

Posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković, poznatiji kao Mladi Jastreb: "Činjenica je da su sva trojica optuženi samo za manji dio zločina u istočnoj Slavoniji, dok se oni koji su se nalazili iznad njih i koji bi pogotovo trebali odgovarati, Adžić, Kadijević i Panić, optužnicom nisu bili niti dotaknuti", te kriveći za krajnji haški ishod hrvatsko pravosuđe, dodaje: "Presuda koju je donio haški sud je politički motivirana odluka. Ona odražava ne poraz, nego potpuno nepostojanje pravne države. Zašto u Hrvatskoj nisu protiv njih podignute optužnice? Ako je Hrvatska pravna država, onda mora kao takva i funkcionirati. U slučaju poput ovoga, kad je netko pobio hrvatske civile, državno odvjetništvo i pravosudni organi moraju provesti istragu." On zaključuje: "Siguran sam da bi im bila izrečena veća presuda da je suđenje bilo u Beogradu, umjesto u Hagu".

Hrvatski premijer Ivo Sanader je na stranačkom (predizbornom) skupu naglasio da su Hrvatska i njen prvi predsjednik Franjo Tuđman podržali osnivanje Haškog suda pa stoga sada imaju legitimitet postaviti pitanje da li je ovom presudom taj sud izgubio smisao postojanja. "Haški je tribunal osnovan da sudi ratnim zločincima, a ne da ih amnestira. Vukovar je ponovno u fokusu zanimanja svjetske javnosti", kazao je Sanader, dodajući da je evropskim dužnosnicima podijelio prosvjedno pismo koje je poslao glavnom tajniku UN-a, u kojem se zahtijeva da 15. oktobra Vijeće sigurnosti UN-a raspravlja o radu Haškog suda, "pa i o ovoj sramnoj presudi". Suđenje "vukovarskoj trojci", prema riječima hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, još nije gotovo i o tome se ne može voditi rasprava, jer je presuda tek prvostepena, nepravomoćna, te sad u Hrvatskoj "treba sve što je potrebno da bi se mogla očekivati pravedna drugostupanjska presuda".

"Budući da je ovo bilo suđenje samo za Ovčaru i prema zapovjednoj odgovornosti, mnogi su oficiri JNA izuzeti i prekinuta je vertikala odgovornosti. Ono što Hrvatska može učiniti jest podići optužnicu protiv istih oficira JNA za razaranje Vukovara, za zapovijedanje nad Teritorijalnom obranom i ponovno uspostaviti tu vertikalu", rekao je Mesić.

"Presuda koja je izrečena 'vukovarskom trojcu' pokazuje da za Vukovarce nema pravde na ovom svijetu", izjavila je ratna i današnja direktorica vukovarske bolnice Vesna Bosanac, dodajući da su "kazne za Mrkšića i Šljivančanina preblage, a oslobađajuća presuda za Radića sasvim neshvatljiva", a vrlo slično je reagirao i predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, čiji je komentar također na tragu izostanka pravde za Vukovarce.

"Presuda je u nekim aspektima ispod očekivanja naše javnosti i stvorena je slika da su odgovorni za zločine počinjene u Vukovaru 1991. godine kažnjeni preblago. Premda mi nedostaju mnoge činjenice za koje zna Haški sud, na prvi dojam, čini mi se da se sud vodio po principu zapovjedne odgovornosti, pošto je general Mrkšić dobio najvišu kaznu i da ga se smatra krivim za zapovjedi", kaže Milorad Pupovac, a na pitanje da li osobno misli da je presuda "vukovarskoj trojci" preblaga, dodaje: "Mnogi ljudi su već kažnjeni za te zločine bilo od domaćeg ili međunarodnog suda. Oni koji nisu dostupni, bit će kažnjeni prije ili kasnije", kaže Pupovac.

Pravni zastupnik Hrvatske pred Haškim sudom Ivan Šimonović misli da će presuda "vukovarskoj trojci" imati i pozitivne i negativne efekte: "Sud je u ovom postupku ukazao na to da nedmosmisleno postoji zapovjedni lanac, gdje se pukovnik, kasnije general Mrkšić nalazi na čelu svih jedinica koje su djelovale na području ne samo jugoslavenske vojske nego i paravojnih jedinica i teritorijalaca. Za hrvatsku tužbu (pred Međunarodnim sudom pravde) to olakšava utvrđivanje zapovjedne odgovornosti JNA i države čija je to vojska bila."


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net