Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Od udaranja prutom ispred prodavnice do brutalnog, smrtonosnog nasilja je mali korak, a suština oba ta čina je ista
„Zašto tučeš tu decu! Kako te nije sramota!“, vikala je pre nekoliko dana uzbuđena žena ispred prodavnice u Višnjičkoj banji, jednom od beogradskih naselja. Dobro obučen muškarac pedesetih godina, koji bi u nekoj drugoj situaciji delovao kao pristojan, miran komšija, udaljavao se brzim korakom sipajući psovke i noseći u rukama dugačak prut. „Svaki put kada dolazi ubere prut i onda nas udari. Bežimo uvek od njega, ali sada ga nismo videle“, pričale su dve desetogodišnje romske devojčice koje ponekad prose ispred prodavnice.
Ovako nešto za medije nije vest, sve deluje kao mučan, ali banalan incident. Vest je, međutim, to da su u noći između 10. i 11. avgusta, posle opijanja u parku u Ulici Ivana Ribara u Novom Beogradu, Dobrica L. (21), Dalibor V. (21), Milan J. (18) i maloletni G.M. (17) došli do romskog naselja, gde je Dobrica L. upaljačem zapalio najlon kojim je bila obložena baraka Save I. Onda su otišli do obližnje zgrade, odakle su vikali i vređali Rome. Grupa Roma je krenula za njima, a kada su ih sustigli izbila je tuča u kojoj su pomenuti mladići napali Savu, nanevši mu povrede opasne po život. Beogradska policija je podnela krivične prijave protiv osumnjičenih za napad zbog osnovane sumnje da su izvršili krivična dela nanošenja teške telesne povrede i izazivanja nacionalne, rasne i verske mržnje i netrpeljivosti.
Zajedničko za ova dva slučaja je to što su oba puta meta agresije bili Romi. Beogradska policija je prošle nedelje zabeležila pet napada na Rome, a Srđan Šajn, predsednik Romske partije i poslanik u Skupštini Srbije, kaže da se prema podacima stranke takvi napadi u Srbiji događaju u proseku jednom dnevno. Šajn u izjavi za „Vreme“ kaže da veruje da je broj napada na Rome isti kao i ranije, ali da Romi napade na nacionalnoj osnovi sada mnogo više prijavljuju. To objašnjava porastom poverenja u državne institucije u romskoj zajednici, mada na produbljivanju tog poverenja mora još puno da se radi. Šajn kaže i da u nekim sredinama policija profesionalno i na pravi način reaguje na svaki slučaj nasilja prema Romima, ali da su još uvek relativno česti i slučajevi gde i sami policajci iskazuju rasizam u postupanju sa Romima.
Stiče se ipak utisak da postoji čudna podudarnost između intenziviranja napada i pretnji i priče o skorašnjem raseljavanju Roma iz slama ispod mosta Gazele u Beogradu. Vlasti su objavile plan o raseljavanju tog naselja, ali ne i tačne lokacije na koje će se Romi preseliti, mada su neki delovi Beograda pominjani u tom kontekstu. Na primer, Borča u kojoj je pre nekoliko dana na jednoj romskoj kući osvanuo grafit „Smrt Romima“, Zemun, gde je 16. avgusta pretučen Femija Bajrami, Novi Beograd, gde su napadi i pretnje takođe česta pojava.
Gradske vlasti su 2005. godine zbog svakodnevnih protesta građana u naselju Dr Ivan Ribar odlučile da Rome koji žive ispod Gazele ne presele u to naselje. I u to vreme se znatno povećao broj nasrtaja na Rome. Zabeleženi su napadi u naselju na starom Sajmištu, na Bežanijskoj kosi. U ulici Tošin bunar u Novom Beogradu, tada je na jednu od kuća bačen Molotovljev koktel, a žitelji su više od nedelju dana bili na meti nepoznatih napadača. Tada je u Beogradu za dva meseca bilo četiri pokušaja spaljivanja romskih naselja.
Najava raseljavanja možda intenzivira nasilje, ali ono je uvek prisutno. U 2007. napadi na Rome su zabeleženi u Nišu, Leskovcu, Kikindi, Rumi, Boljevcu, Obrenovcu… Pažnju javnosti izazivaju samo najradikalniji slučajevi, poput onog kada su 1997. u Beogradu dva skinhedsa nasred ulice na smrt pretukla trinaestogodišnjeg romskog dečaka Dušana Jovanovića. Građani su tada masovno osudili ovaj jeziv čin. Mnogi drugi slučajevi – poput prebijanja čistača ulica, ili napada na Šabana Mujarića, koga su 2001. u jednom beogradskom naselju trojica mladića držali iznad vatre, a potom u nju bacili, i koga je smrti spasao slučajni prolaznik – ostaju zabeleženi samo kao kratke, pomalo bizarne vesti.
Toga su svesni i mnogi Romi. Stanovnici slama ispod Gazele kažu da izbegavaju da noću sami prelaze ulicu koja ih deli od Sava centra, jer se često dešava da budu napadnuti od strane „nekih mladića iz blokova“. Na pitanje da li prijavljuju incidente, sležu ramenima i kažu da to uglavnom ne čine. „Koja je korist od toga? Čuvamo se sami, tako je najbolje.“
Svi se slažu da bi efikasnije akcije policije u otkrivanju počinilaca napada na Rome, njihovo strože kažnjavanje i donošenje antidiskriminacionog zakona pomogli u poboljšanju situacije, ali da je to tek deo rešenja. Kompletnu sliku mora da menja i stalan rad sa stanovništvom, u cilju smanjivanja zida predrasuda podignutog oko Roma. Bez toga, i nad Srbijom će ostati zloslutna senka događaja koji je nedavno šokirao Rusiju, video-snimka koji se pojavio na internetu na kome se prikazuje okrutno pogubljenje dva azijska imigranta, obojice tamnoputih, od strane maskiranih osoba koje se predstavljaju kao ruski nacisti. Možda se nekome to predviđanje čini preteranim, mnogi su skloni da veruju da napade na Rome izvode samo pijani životni marginalci, od kojih većina svoje nebulozne ideje iznosi na polupismenim pronacističkim sajtovima, poput Stormfronta (vidi okvir). Međutim, od udaranja prutom ispred prodavnice do brutalnog, smrtonosnog nasilja je mali korak, a suština oba ta čina je ista. Taj korak je mogao biti pređen još kada je planula najlonska baraka u Novom Beogradu, da je u njoj bio neko ko nije mogao da izađe brzo kao Sava I.
Nekada se govorilo da papir trpi sve, danas bi mnogo bliža istini bila tvrdnja da internet trpi sve. Teško je bez osećanja žestoke mučnine isplivati iz reke mržnje koja se valja na pojedinim sajtovima, a kao i uvek u istoriji, najomiljenija tema profesionalnih mrzitelja svih ubeđenja su Romi. Već banalna istina da su svi mrzitelji braća, bez obzira na jezik, boju kože i religiju, potvrđuje se i u srpskoj verziji boraca za čistotu bele rase. Mada Hrvate („ustaše“) ne podnose, sa zavišću im odaju priznanje kako u njihovoj zemlji „ciganija“ ne sme da podigne glavu, dok se kod nas razmahala. Svaka vest o nasilju nad Romima izaziva neopisivo oduševljenje na forumima takve orijentacije. Međutim, u tom svetu su i informacije nešto drugačije. „Čitao sam da je u Pančevu dva dečaka prebila grupa Roma“, kaže jedan forumaš Stormfronta. „Šire bolesti, prljaju i zagađuju okolinu i pored svega otimaju i prebijaju srpsku decu… Nije prvi put da se to dešava! Pančevo je samo jedan od svežih primera koje sam pročitao. Misliš da se to ne dešava u Somboru, Zrenjaninu, Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Leskovcu, Kragujevcu i ostalim gradovima?“ Brat po oružju zapanjeno pita pobratima zašto se povodom tog slučaja Pančevci ne organizuju i ne brane. Sve vrvi od poziva na konačno rešenje, nostalgičnih prisećanja na zlatna vremena Hitlerove epohe.
Kada bi sve to ludilo ostalo zarobljeno u nevidljivim zidovima, iza kojih stupa samo onaj ko hoće, to more mržnje izazivalo bi manju jezu. Ovako, nije lako pomisliti da iza svakog takvog komentara stoji živ čovek, koji će, kada ugasi kompjuter, ustati i izaći na ulicu, među druge.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve