Javnost u većini zapadnoevropskih zemalja žali se da njihove kompanije sele svoju proizvodnju u nove članice Evropske unije i Aziju i tako povećavaju nezaposlenost u svojim zemljama, dok se naši spin-doktori utrkuju ko će više optužbi da ospe na račun neke druge zemlje što neće da primi "naš" kapital
NEUZVRAĆENA GUŽVA: Otvaranje Merkatora u Beogradu, decembar 2002.
Ukoliko spadate u grupu ljudi koja i tokom godišnjeg odmora jednostavno mora da se informiše o svemu onome što predstavlja tumačenje naše svakodnevice kroz štampu i televiziju, sigurno je bilo jako teško ne naići na dirljive i tugaljive članke o tome kako srpski kapital nije dobrodošao u Sloveniji i Hrvatskoj. Primeri za to su novi slučaj sa osujećenom kupovinom Karlovačke mlekare od strane Salforda (koji inače i nije domaća firma), slučaj sa Crvenkinim slatkišem „mančmelou“ i recikliranje čuvene afere oko pokušaja preuzimanja Merkatora od strane Delta holdinga. Prosečnog srpskog konzumenta vesti i površnih analiza inače i nije teško ubediti kako ga možda zapadne komšije i ne respektuju bogzna kako, ali potresna priča o neuzvraćenoj privrednoj ljubavi od strane Slovenaca ili Hrvata sigurno će mu uzburkati ona stara osećanja koja nije osetio još od onog starog Miloševićevog bojkota slovenačke robe, kada smo se svi tako složno ujedinili u odbrani našeg privrednog dostojanstva. Posebno su bile uočljive reakcije na „nepravedne i ničim izazvane“ natpise u hrvatskoj štampi povodom uplovljavanja jahte gdina Miroslava Miškovića u njihove vode, čime su se vrlo negativno izrazili o njegovom eventualnom uplovljavanju u njihove privredne vode, što je kod nas okarakterisano kao „nastavak domovinskog rata privrednim sredstvima“.
Staru lekciju treba obnoviti: novac ne poznaje nacionalnost, tj. za kapital ne postoje granice. Ne postoji nijedan dobar racionalan razlog da gospodin X iz Ljubljane ili Zagreba ne proda svoje akcije, preduzeće ili drugu imovinu bilo kome ko mu da najbolju moguću cenu, pa bio on iz Srbije, Amerike, Kine ili Rusije. Kao što je srpska vlada prodala Mobtel Telenoru ne zbog toga što imamo neka specijalna osećanja prema Norveškoj već zato što su Skandinavci prosto najviše ponudili. Jednostavno, tu se svako rukovodi svojim ličnim, sebičnim interesima i to je sasvim u redu jer bi svako drugačije rešenje bilo neiskreno. Problem se javlja onda kada država interveniše i spreči obavljanje neke transakcije koja je motivisana mogućnošću profita sa obe strane. Odličan primer takve intervencije pružila je slovenačka vlada kojom je blokirala preuzimanje Merkatora od strane srpskog giganta Delta holdinga. Razlog pominjanja ove već pomalo zastarele afere jeste taj da se ona uvek ponovo aktuelizuje kada se kroz nove izjave domaćih političara i kroz medije skreće pažnja na diskriminaciju naših firmi pri investiranju u Sloveniji, čime se posredno antagonizuje javnost prema slovenačkim firmama prisutnim u Srbiji što će se na kraju vrlo jasno iskazati u realnim brojkama. Pošto od pomenutog slučaja naovamo nije bilo nikakvog novog momenta u deskripciji ove navodne diskriminacije, izgleda da će afera Merkator-Delta biti zanimljiva sve dok se ne dokaže suprotna teza i da će dotle biti jasno koja firma će simbolizovati srpsku privredu u naporima za izlazak na regionalno tržište.
Delta holding, vlasništvo Miroslava Miškovića, čija je ličnost predmet brojnih, naširoko poznatih debata a tiču se toga da li je on jednostavno najuspešniji srpski biznismen, temelj domaće berze i privrede, neko ko omogućuje zaposlenje i perspektivu hiljadama radnika i njihovim porodicama ili, kako kažu njegovi protivnici, Miloševićev tajkun koji se obogatio u vreme najveće otimačine, da bi kasnije izgradio tržišni monopol kupujući sve moguće domaće društvene firme preko privatizacije uz političku podršku pojedinih političkih partija kojima obezbeđuje sigurnu finansijsku pomoć, dok o uticaju na medije ne treba trošiti reči. Ova druga grupa komentatora sklona je da objasni intervenciju slovenačke vlade u zaštiti Merkatora od Delte time da Slovenci nemaju problem sa srpskim kapitalom generalno gledano, već samo nisu hteli da imaju posla sa Miškovićem pribojavajući se da će vrlo verovatno raširiti svoju često osporavanu metodologiju poslovanja u njihovoj sredini. Sigurno je da tu ima i malo iracionalne brige za svoju ekonomsku nezavisnost u odnosu na nekoga ko im je u skorijoj prošlosti osporavao istu. Zbog toga je možda prethodno trebalo da u Delti razmišljaju kako valjano pripremiti slovenačku javnost za dolazak velikog srpskog investitora, pa možda organizovati „prijateljske brifinge“ sa glavnim urednicima značajnih slovenačkih medija, koji bi sigurno našli neke svoje interese u širenju privrednog prijateljstva dveju država. Uostalom, svaka ozbiljna firma, što Delta i jeste, ima ozbiljnu PR strategiju i u svojoj matičnoj državi, i ukoliko ima uspeha u tome zašto ne preslikati tako nešto i na spoljni plan. Druga stvar je, kako neki tvrde, što ta strategija podrazumeva preterano predusretljive odnose sa većinom glavnih urednika značajnih sredstava informisanja u Srbiji.
Kada sa jedne strane uzmete tu ilustraciju nepoželjnosti i uporedite je sa velikim slovenačkim prisustvom u Srbiji, prirodno se zaključi da je posredi nekakva nepravda ili prosto naša dobroćudna naivnost, jer smo mi eto verovali da će nam naša gostoljubivost biti srdačno uzvraćena. Pritom se svi još sećamo čuvenog svečanog otvaranja Merkatora od strane Gorana Svilanovića i Dimitrija Rupela i sramotnog stampeda naših potrošača u rajski vrt slovenačkog tržnog centra. Međutim, ostaje činjenica da su tada, baš kao i sada, srpskoj državi bile životno potrebne strane investicije i da je zbog toga smatrala svojim zadatkom da omogući dolazak stranog kapitala makar to podrazumevalo i rasprostiranje crvenog tepiha pred Janezima. U nekim normalnim uslovima država nema razlog da izigrava konsultanta za strane kompanije, već je to prepušteno zakonima tržišta i opštem pravnom okviru. U osnovi ipak leži disproporcija između potreba dveje zemljalja za stranim kapitalom; dok je on nama neophodan, neke druge zemlje možda uopšte neće imati takve aspiracije.
Da li je slučaj sa nepreuzimanjem Merkatora dovoljan da se kaže da svi srpski investitori nisu dobrodošli u Sloveniju? Naravno da nije, jer bi se tako svačiji neutoljeni ekonomski apetiti mogli pravdati nacionalnom diskriminacijom. Ono što je moguće jeste da se protekcionistički ciljevi pravdaju nacionalnim animozitetima, ali to onda mora biti dokazano na još nekoliko primera na sistematičan način. Ipak, u nedostatku drugih slučajeva pomenute afere su atraktivne za širenje priča o nepravdi i neprijateljskih osećanja prema Srbiji, mada ostaje nejasno zašto te patriotsko-ekonomske analize zagovaraju odlazak „srpskog“ kapitala van granica naše zemlje. Valjda je logičnije zagovarati da se tim sredstvima stvore poslovi za naše građane, a ne tražiti da se njima smanjuje nezaposlenost među npr. slovenačkom omladinom. Javnost u većini zapadnoevropskih zemalja žali se da njihove kompanije sele svoju proizvodnju u nove članice Evropske unije i Aziju i tako povećavaju nezaposlenost u svojim zemljama, dok se naši spin-doktori utrkuju ko će više optužbi da ospe na račun neke druge zemlje što neće da primi „naš“ kapital. Da stvari ipak budu jasne – izlazak domaćeg tržnog lanca na regionalno tržište neosporno bi podigao domaći izvoz preko pratećih dobavljača, ali to samo po sebi ne bi rešilo problem konkurentnosti domaćih proizvoda što je osnovni razlog slabog izvoza srpske privrede, čime bi se na kraju samo stvorio kontraefekat i investicija bi bila osuđena na neuspeh.
Nažalost, može se reći da drugih slučajeva osim pomenutog i nema jer ne postoji puno firmi pored Delte koje bi mogle da budu regionalno konkurentne ili koje su pokušale nešto slično poput preuzimanja Merkatora. Ako je to tačno, mada se ovako nešto ne može tvrditi bez ozbiljnije diskusije, onda je sama ta činjenica veoma zabrinjavajuća i ukazuje na krupne strukturne probleme u srpskoj privredi, ali o tome nekom drugom prilikom.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.