Prošle nedelje ubijen je Ramiz Delalić Ćelo, istorijska ličnost u Sarajevu: sve vreme je bio kriminalac; ponekad je bio i tajni agent, a ponekad i vojnik. Skončao je kao kriminalac, ali to je bio njegov izbor. Sarajevskim kafedžijama i trgovcima laknulo je, kao i policiji i pravosuđu
Ramiz Delalić „Ćelo“
Ćelo Delalić bio je koloritna ličnost: Sandžaklija iz Priboja, odrastao u Sarajevu gde je i krenuo da se bavi svojim zanatom gangstera i reketaša kao zanimanjem pod A. Pod B će se kvalifikovati 1992. kao agent provokator, pa će kasnije – kao i toliki njemu slični – raditi i kao kriminalac i kao poverljivo lice vlasti BiH i kao prijatelj svojih kriminalnih ortaka iz bivše Jugoslavije.
U istoriju je Ćelo Delalić ušao marta 1992, kada je na Baš-čaršiji hladnokrvno ustrelio u glavu Nikolu Gardovića, čoveka koji je upravo u pravoslavnoj crkvi venčao svog sina. Svedoci su ga godinama kasnije prepoznali u stroju u policijskoj stanici i to nije sporno. Sporno je to što je tek ove godine to ubistvo uopšte došlo pred sud, iako se sve znalo od početka; dobro, barem je došlo do suda, ali sada je kasno.
Ćelo Delalić ubijen je u dvorištu kuće u kojoj je bio iznajmio stan, plašeći se – s razlogom, kako vidimo – za svoju sigurnost. Sarajevski policajac, koga ovaj autor slučajno poznaje, kaže da je ubistvo izvršeno veoma stručno, sa minimalnim tragovima na licu mesta; Ćelo je pogođen sa dobro grupisanih nekoliko metaka i dok se komšiluk snašao, počinilac je već bio nestao. Sarajevska policija objavila je da želi da razgovara sa izvesnim g. Bitićijem i još jednim licem, ali njih dvojice nema. Naime, Ćelo se žalio u poslednje vreme da ima neprilike sa albanskom mafijom u Sarajevu, pa se operativnim radom na terenu došlo do g. Bitićija koji bi mogao nešto znati o tome. Priroda pomenutih neprilika može se naslutiti: Ćelo je bio navikao da reketira kafedžije i ostale samostalne zanatlije, kao i da se ugrađuje u razna posla; Albanci to nekako ne vole. Takvi problemi u načelu se rešavaju tako što se unajmi neko spolja da obavi posao, a lokalni ugledni građani za to vreme imaju neoboriv alibi. Sarajevski policajci slute da je o nečem takvom reč. Ćelo se, s druge strane, nije više kotirao u Sarajevu kao nekada: posle niza incidenata ostao je bez oružja, a policija je na njega bila jako ljuta.
Ali, hajdemo ispočetka. Ćelo je 1992. postao jedna od vodećih figura u galeriji „mahalskih prvoboraca“, uz još nekoliko viđenih lokalnih kriminalaca – slično ostalim našim državama, nastalim od bivše Jugoslavije. Njegova 9. brdska motorizovana brigada umešana je u više ratnih zločina protiv civilnog stanovništva svih vera i pasmina. Tokom opsade Sarajeva bio je umešan u trgovinu narkoticima. Ima tu jedna epizoda: Ćelo se ponudio ekipi iz HVO-a da zajedno rade drogu, pa se sporazumeo sa Antom Rosom (bivši legionar) i Matom Šarlijom Daidžom (hercegovački arhiustaša) oko nekih deset kila kokaina. Roso je bio general u HVO-u, a Daidža vojni ataše Republike Hrvatske u Sarajevu, Tuđmanov lični izbor… Kad je trebalo da dođe do primopredaje, umesto Ćele s parama pojavio se Dragan Vikić sa specijalcima i uhapsio Rosu i Daidžu sa sve kokainom. Došlo je, naravno, do skandala: Roso i Dadidža su smenjeni, ali šta je bilo s kokainom – nije se saznalo… Tako je to trajalo do posle Dejtona, jer se za Ćelom vukla prvoboračka reputacija. Radio je malo tamo (kriminal), malo ovamo (tajne službe) – kao i svi njemu slični likovi iz naših novih država. Priča se, na primer, da je uspeo da ozvuči iznutra zgradu hrvatske ambasade u Sarajevu.
Onda se Ćelo obezobrazio preko svake mere: jednom prilikom pretukao je saobraćajca koji ga je zaustavio zbog prekršaja. Policajci su pobesneli, a Ćelo se sklonio u svoju vikendicu na Jablaničkom jezeru. Trebalo je da ga neko uhapsi, ali policajci nisu hteli. Prijavio se jedan ozbiljan inspektor, odbio interventnu ekipu specijalaca i poveo samo jednog kolegu. Kad su stigli, Ćelo je izašao iz kuće držeći rođenu sestru na nišanu pištolja i preteći da će je ubiti ako ne odu. Inspektor nije pao na blef, iako je sestra kukala; na kraju se Ćelo slomio, bacio oružje i počeo da kuka. Ćelo je onda pritvoren, ali je izašao uz kauciju od 300.000 konvertibilnih maraka i smesta se ispalio u Tursku. To je već 2002. godina.
Tamo, u Turskoj, sa Ćelom stupaju u dodir Dušan Duća Spasojević i Milorad Legija Ulemek, sa molbom da im učini kolegijalnu i prijateljsku uslugu na bazi ugovora: da locira i ubije izvesnog Ljubišu Buhu, zvanog Čume, koji se krio u Istanbulu. Sarajevski policajci tek sada su saopštili to saznanje, ali nemaju detalje o honoraru i ostalom. Čume je opazio Ćelu; znao je i kasnije ispričao da ga je locirao „unajmljeni bosanski kriminalac“; u skladu s tim pobegao je u Ankaru i upao u Ambasadu SR Jugoslavije, tražeći pomoć. Ostalo se zna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!