Cana nema nešto na Ubu, kao početkom devedesetih, kad mu je Milo u posetu slet’o, a Vučela drumom dolazio. Sve što se može čuti od Ubljana je da je mnogo dobar i mnogo fin. Plus da ga je sam bog posl’o da bude ktitor crkve koja od najbolji materijali i sve najbolje
KTITOR: Zadužbina na Ubu
Ub je malo, al’ – to se vidi prostim pogledom na rodoslov – mnogo sposobno mesto. Nije to ime mesta u Srbiji sa dva slova, veća je to ukrštenica. Dakle, nisu to samo Džaja i Dule Savić, ovo može i da se peva i skandira, sad drugi orijentiri, sad kad se kaže Ub, što su ti slogani, svi pomisle na Cana. Neki imaju i druge, ili slične, asocijacije, jerbo na Ub svraća i zaštićeni Čume, vele familijarno, ali to je već druga priča. Trenutno numero jedan, što se tiče sve, g. Subotić Cane, na Ubu poznat i po nadimku Žabac.
SAMOŠTOODE: Kad je ono država prozvala Cana za taj šverc cigareta, sve što ima medija istraživački se sjatilo na tzv. lice mesta. I odma’ se videlo kol’ko je to istraživačko novinarstvo velika tegoba, niko nije ‘teo kaže ružnu reč o Canu, samo dobar i fin, jedan Ubljanin podvuk’o da bi Cane, sa te pare, bio i najbolji predsednik opštine.
Šta će, kud će, i antrfileista „Vremena“, kako nego po zadatku, krene u taj, na taj, Ub. Crkva se ne može omaši, što kažu, to veće i od lepote. Zidana ograda, sve i te kako ozidano, u parohijskom domu dva sveštenika, Pomaže bog, otac Mitar Milovanović, za koga telefonom rekli da je otiš’o u parohiju, vele, samo što ode u Valjevo, kod vladike. Reporter se istraživački zahvali i izađe slika crkvu.
Kad smo kod crkve, protojerej stavrofor Mitar se ranije već oprič’o „Vremenu“. Počeli obnavljaju crkvu, u centru Uba, krajem devedesetih, nije išlo, samo temelje udarili, ali onda, kako otac Mitar zna da ponovi, sam bog posl’o Cana Subotića koji se javio bude ktitor. I sve krenulo kako treba, po najboljim uzorima i u najboljim materijalima, jer novac nije bio problem. Crkva ozidana, mnogi rekli da je jedna od najlepših, otac Mitar ispravio, nije jedna od najlepših nego najlepša u Srba. I za oslikavanje angažovan najbolji, ruski akademik, savetnik Putina za kulturu, Nikolaj Muhin, koji već oslik’o crkvu Hrista Spasa u Moskvi. Trenutno, a nije se žurilo, jer pare nisu problem, crkva je skoro završena, ostalo da se uradi ikonostas i podovi. A kolk’o sve to košta kad pare nisu problem, vele, otac Mitar nije velio ništa, preko nekoliko, samo oslikavanje milion, miliona evra.
Kad smo kod crkve, opet, i te teme, da se kaže da je Cana prim’o i patrijarh Pavle, a da je g. Cane viđan i u manastiru Soko, koji posvećen svetom vladici Nikolaju, i da je tu, početkom dvehiljaditih, sedeo za svečanim soframa među vladike, ministri i ostali načertanisti.
Ko što biva, Cane Subotić je, američki, rođen u siromašnoj i mnogočlanoj porodici. Majka domaćica, otac fizički radnik. Na Ubu krenuo u gimnaziju, ponavlj’o drugi razred i otiš’o u Beograd gde je dobio neke diplome. U vojsci se zadrž’o kratko, oslobođen. Krajem sedamdesetih, vrlo mlad, odlazi u Pariz gde se, kod ubske veze, bavio organizacijom konfekcijske proizvodnje, biografi kažu da nikad nije šio, samo jednom pegl’o. Po sopstvenoj izjavi, opet američki, tako zaradio prvi milion, početkom osamdesetih na Ubu otvara zajednički kafić, sopstvenu konfekcijsku firmu koja je zapošljavala pedesetak radnika.
Kažu da je devedesetih bio distributivni centar za sve i svašta, pa i za benzin, ali, vele da Cane nije bio s tim povezan, zna se da je im’o magacine u Murgašu, nadomak Uba, koji su i sada tu, baš veliki, i gde je neka metalska industrija, rade se i kiosci za Futuru plus. Početkom devedesetih u te magacine, u kojima se nagađa da su bile cigarete, helikopterom slet’o lično Milo Đukanović sa svoji ljudi, u lokalnoj štampi bila i slika Cana i Mila, a kažu da je iz ti’ magacina, kao direktor RTS-a, sami Vučela oter’o puno i još džipova. Krajem devedesetih Cane napušta zemlju, ocenio da Srbija nije pogodna za biznis, jerbo mu je Marko Milošević audi koji mu je poslao na poklon vratio.
Gde bio Cane po odlasku iz zemlje, Francuska, Ženeva, rekli drugi, i rek’o sam. Kad došle Promene, početkom dvehiljaditih, na Ubu kupio ugostiteljsko preduzeće „Šumadija“, hotel, motel, nekoliko kafana, sam rek’o da ga, zbog dugova kupljene firme, sve mnogo koštalo. Što se drugog biznisa tiče, nije se mnogo pač’o po Ubu. Na Ub retko i dolazio, uvek sa obezbeđenje, veliko i u tzv. Prstenovi. Kažu da ne baca pare, ali i da zna odakle je otiš’o, i gde doš’o, generacijskim drugovima koji traže kintu zna da pomogne, i to direktno iz džepa.
Mlad se oženio Ubljankom iz bogatije porodice, kupio i preuredio kuću na Ubu, bazen i ostali sadržaji, ali nije neki luksuz, roditelji mu žive u porodičnoj, vele lepo okrečenoj, kući na Vučjaku ponad Uba. Na Ubu su mu i dva starija brata, najstariji Živorad ima firmu koja se bavi niskogradnjom, kamenolom i ostale mašine.
Reporter „Vremena“ seo u kafanu kod te Živoradove Niskogradnje, oni u bašti odma’ osetiše novinara, nije da su raspoloženi, komentarišu, teško sad Žiki, pao mu brat Cane na pleća, a nije mu lako, na kamenu on dinar zarađuje. Eto i Živorada, Žike, zemnjački pozdrav, ne može da razgovara, već ima zakazano, i seda za drugi sto. Od stola se čuje, Ima Žika i OUR za macolisanje…
I tako, i reporter „Vremena“ uze privodi ovo veliko istraživanje kraju, o Canu, niko ništa, ni pajtosi s kojima bio više od pobratima, beležimo jednog koji bio rečit, Ma jok bre. Ni ostali svet, što se kaže nema lošu reč za Cana, jedino radikali jedno vreme frkisali i kidisali na Cana, vele po zadatku, jerbo Cane nije ‘teo dâ pare Šešelju. Ostali svet se pita i otkud sad i odjednom država protiv Cana, i ko da je Cane jedini zaradio pare. Kako ih je zaradio, on zna, pa Cane je jedini stranac koji je živ uš’o i izaš’o iz CIA, ‘vako uš’o, ‘vako izaš’o, i sad neko pita, kako, i otkud mu, šta ima tu da se pita… A da li je bilo ovoga i onoga, pa moralo je biti, i ovoga i onoga.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Malograđanski strahovi i interes kriminalaca drže marihuanu u ilegali. Borba protiv trave je i pogrešna i bizarna, kako pokazuje slučaj Sergeja Trifunovića
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!