Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Nije bilo Draškovića Vuka, još se vrać’o iz Evrope, ali bilo svega i odreda, plus jedan udav, i plus jedan Mali Mrav, tako jednog lepog dana sve to bude evropski park, ajde rima, jedan pravi i naš trade mark
Samo bog zna šta se to početkom svakog maja dešava gore na Ravnoj gori, šta to goni ljude da se tako plus toliko nadjarcavaju. Ako je i bilo neki razlozi, to ispravljanje istorije i nepravde prema đeneralu Draži Mihailoviću, sad su to samo rimejk i replika i jedno opšte arlenje zaogrnuto tzv. tradicijom i našim vrednostima.
Dakle, i ove godine, bilo ko što biva. Prvo se na Markovdan 8. maja gore popele dve grupe čuvara ravnogorske istorije, i to ponaosob obeležile. Onda, sa svojima, i sve organizovano, u subotu 12. maja, bio Unuk Mihailović. Bio parastos, položeno cveće, Unuk zaseo pod šatru. Oni njegovi, taj Srpski demokratski pokret obnove, sve sa stranačke zastave i transparenti, stali pod konac i uzeli da čekaju da Unuk izađe ispod šatre. I posle nekoliko pokušaja izaš’o, i iz glave rek’o o Dedi, i iz glave reko da su se zdušno zalagali za novi Ustav, evropsku Srbiju, opštu harmonizaciju. Još iz glave rek’o da su oni za Evropu na način koji to Srbi mogu da podnesu, a ne na način koji će nas pretvoriti u sluge. On i Koalicija, što će reći Koštunica i Velja, stoje iza toga i oni su garancija toga, a on lično, on kao Unuk, on će lično izgoreti na tom cilju.
PA SE SAMO UMIVAJU: Onda došla nedelja i sve što treba da dođe. Kako priđeš, i do puta, i od puta, i na sve strane čvari i džmari, opšte čvarenje i opšte džmarenje. Srpski kolašinski odred podig’o bivak, razapeo zastave, sve u punoj spremi i opremi, do njih veeelika šatra, isto veeliki plakat na kome onaj pevač Tomislav Mali Mrav Čolović. Tezge se poređale uz put, buklije, burići, vunene čarape, razne preslice, razno pivo, još razne tradicije, još svega i svačega, plus jedan veliki i živ udav koga vlasnik nudi na pipanje. I sve to uzelo da silazi i gde treba dolazi, sve uzelo da doprinos, Sve su straže, sve su straže đenerala Draže… „Četnici Majevice“, na mestu, poviše puta udarili veeeliku sofru, „Četnici Vrčina“ se razapeli na kamionskoj prikolici, a do puta sve sam SUR i TUR, SUR Orlovo gnezdo, SUR Karaula, SUR Toma Siroma… I još do puta ta obavezna ponuda, taj asortiman, Čuvari pravoslavlja Radovan i Ratko, pa majice za znakom JSO, pa majice na kome sam đeneral Ratko, imaju i slova, ima pitanje, Bojiš li se koga, ima odgovor, Samo boga i više nikoga.
I, uz sav taj srpski brend, plus srpsku gibanicu u ponudi, plus i svu tu Spremte se spremte muziku, plus Jednog jutra na uranku, j… četnik partizanku, stiže se do veelike kapije na kojoj sitnim slovima piše Imanje SPO. Za ovu priliku, i od sada, imanje, kompleks u kome su crkva, spomenik Draži i Spomen-dom, ograđeno drvenom ogradom. Sa bine kod spomenika bije preglasna muzika, kod crkve ko kod crkve, a u Spomen-domu, gde odseda najviše rukovodstvo SPO-a, ko u spomen-domu. U predvorju foto-izložba Draškovića Vuka, ima kako sedi, ima kako ‘oda, ima kako drži govor, i ima još. U glavnoj Sali izložba posvećena Ravnogorskom pokretu i Đeneralu, u čelu, na dve šarene šarenice, voštana figura Draže, ljudi prilaze, salutiraju, slikavaju se.
Napolju, po programu i sa razglasa bije probrana muzika, Kolko ima pored Drine vrba/ još je više izginulo Srba/ Kolko ima pored Drine šajki/ još je više zaplakalo majki… Gore, kod spomenika, tri jarbola, tri zastave, državna, crkvena i partijska, tu bina, načisto betonska i skroz od betona, veliki i razapet Dražin portret, narod pristiže, ima neke gužve, neki’ šubara, neke nesvesti.
A tek okolo i svuda opšta nesvest, šatori, prikolice, kamioni, traktori, svi skroz i naskroz u neke uniforme, istakli zastave, ogradili prostor, raspalili roštilj, natakli šta poneli, pa se samo umivaju, pa kad viknu, Juriiiš, pa kad se do’vate, pa kad slože, Na planini, na Jelici, sastali se svi četnici… Ima toga svuda i odasvud, ima toga samo čuješ a ne vidiš, ima vriska, ima pucanje, samo čuješ Eeeee, samo čuješ Uuuu… Uniforme razne, razdrljene i pod konac, uniforme Sloboda ili smrt, uniforme SOAP, što se čita, i to piše, Srpski oslobodilački antiteroristički pokret.
Smanjilo se to, nije ko u najbolje godine, al’ ima toga, ima svega, ima jedan narodno obučen, stao ukraj puta, pa samo čini, Hristos Vaskrse, redom zaustavlja, Hristos Vaskrse, Vaistinu Vaskrse, Ajde popijemo, Ispravi se Srbine, Tako, ne prestaje da obodrava čeljad, Živeli, Ispravi se… Naspram kapije točionica piva, tu svi prođu, što je tu muzika, smenjuju se raspoloženje i disciplina, postroje se, pa iskorače, pa se do’vate, pa se otpuste, pa kad stanu da se zagrljavaju, pa kad viknu, Kako Srbin za slobodu gine…
SAMO JEDNO EEE: Kod crkve ozbiljna situvacija, ozbiljan svet, tu ‘oda Onaj sa portretom Karađorđevića, tu jedan sa zastavom smotanom u specijalno sašivenu futrolu, tu dva živa eksponata u svu i komplet i po propis uniformu, desni visok kol’ko treba, levi nizak kol’ko treba, sve im živo prilazi, slika se, slikaju se i popovi, a oni stoje, stoje, i tek kad se začuje pucanj tamo od šume, zajednički izuste jedno, samo jedno, Eeee…
Eto ga i podne, nekoliko stotina ljudi kod spomenika, nekoliko puta toliko kod crkve, na onoj goloj betonskoj bini arhitekte Spasoja Krunića trubači, pravi, beli, dragačevski, na licu mesta oplete kolo, na licu mesta jedan stao sve da maše zastavom, i sve da ide za njom, levo za njom, desno za njom, nizbrdo za njom, kud ona on za njom. Jedan u sav taj i ostali element, veliki čo’ek, veliki stomak, velika glava, velika i žuta brada, za pojasom još veći nož, jedan sa fotoaparatom uz’o da ga slikava, a on izvadio nož i sve zamanjuje, uz’o i da pita, koja je televizija, nije televizija, agencija, može i za agenciju, pa nastavi da zamanjuje i da zamanjiva. A trubači uzeli da duvaju, razna kola poskakuju, kružno kolo, linija kolo, sam za sebe kolo.
Prođe i podne, od Spomen-doma, po programu i tradiciji, krenu povorka SPO-a, trubači dunuše Marš na Drinu, napred ona bivša poslanica Sonja Sanja Čeković, napred onaj u beli rukav Kojadinović, Kojadinović manu levom, eto i’, jeste napred ona Sonja sa mnogo ti neki ogrlica i ostali ukrasi, jeste onaj Kojadinović u ministarski beloj košulji, pa onaj S. Srećković, pa onaj A.Trpković, pa onaj u trenerke arhitekta Spasoje. Reče se voditelj Milijan Dimitrijević, Ravna goro, i ovog 13. maja došli su ti u pohode najverniji sinovi, ovde su i članovi najvišeg rukovodstva SPO-a… Pa voditelj jošte reče, SPO je imao svog ministra, sada će vam se obratiti g. Dragan Kojadinović, istupi g. Dragan, Braćo i sestre, dame i gospodo, pomaže bog, dozvolite odmah da vam prenesem najiskrenije pozdrave od predsednika SPO-a, ministra spoljnih poslova Srbije, Vuka Draškovića, koji je upravo došao u Beograd po povratku iz Strazbura, na to se javiše prisutni sa Vuče, Vuče, g. Dragan nastavi, Kličite Vuku jer je bio na čelu mnogih borbi i mnogih pobeda, upravo se vraća preuzevši predsedavanje Evropskom unijom, Evropskim savetom na sledećih šest meseci. Onda se g. Dragan još reče da se još kliče Vuku, da SPO nije u parlamentu, ali da je cela Srbija parlament, da je i Ravna gora, koja pobediti mora, parlament, i da će ta Ravna gora, kad uđemo u Evropu, biti jedan prekrasan evropski park.
Onda reč dobio g. Saša Čotrić, koji sve rek’o, Dragi naši, na ovom mestu, tačno na današnji dan, koji u nekoliko rečenica inspirisano viknuo i program, Ravna gora pobediti mora, S verom u boga za kralja i otadžbinu, Braćo moja, za sve ove ciljeve, sa Vukom na čelu, vredi se boriti. Bila i ona Sonja Sanja, Braćo i sestre, Hvala vam braćo i sestre. Završno bio i voditelj Milijan, Ravna gora pobediti mora. Onaj što je pored puta obodrav’o Srbe sa Hristos vaskrse, izvadi najveću sviralu iz pojasa, i krenu prema bini, preko razglasa pustiše Spremte se spremte četnici, i ono što je ušlo na kapiju stade da izlazi, krenuše i Ona dva eksponata, niži u čizme na šniranje, viši na nazuvanje, koračaju pa zastanu, prilaze im, slikavaju se, a oni povremeno, bez da se pogledaju, sve gledajući u daljinu, samo izuste, Eeee.
Pod šatrama još zatišje, na onom putu opšte ‘odanje, samo čuješ pitanje, Đe si komandante, jesi dobar, i odgovor, Uvek bio. A muzika udarila s obe strane puta, i iz svake šatre, ima, Čuj Mileva kako peva ševa/ Ševa peva udaj se Mileva, i ima, Da se Dražin barjak vije/ ne bi bilo Albanije/ I bila bi Ravna gora/ na tri južna srpska mora… Prestižu se uniforme stare, uniforme nove, jedan sa zastavu udario prečicom preko livade, sav u crno, samo bela slova na leđima, Evropo stižemo, Ravnogorci. U onoj velikoj Mali Mrav šatri muzika se odvrnula, živa, Na planini, na Jelici, preko puta nekoliko njih postavili mini lampek za pečenje rakije, poboli zastavu, svi u kićene košulje, natakli šubare, prekrstili noge junačke, pogrlili se, pa sve viču, To, to, a oni što prolaze jašta nego odgovaraju, To, to, to.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve